Ava P.O.V

Nije mi bilo toliko teško pronaći školu. Ogromna bijela zgrada prostirala se duž jedne duge ulice. Velika bijela natpisna tabla govorila mi je da sam na pravom mjestu.

London High School Academy

Zastala sam na pločniku ispred, a zatim krenula prema ulazu. Jedna velika staza odvajala me je od ostalih učenika koji su već stigli te su u grupicama stajali na velikom dvorištu.

Prije nego što sam ušla u hodnik, osjetila sam vibriranje telefona u džepu. Izvadila sam ga i pogledala u  zaslon. Mama.

"Halo?", javila sam se.

"Dušo", rekla je tiho, a u glasu sam joj mogla osjetiti prizvuke zabrinutosti. "Jesi li fino stigla?"

Nasmiješila sam se. "Da, mama. Vozač taxija me nije odveo i negdje napao...", rekla sam sarkastično, odmah shvatajući koliko je to bila grozna šala.

"Ava to nije nebitna stvar."

"Šalim se, mama. Uredu? Izvini, znam da sam pretjerala."

"Ava, dušo", zastala je na momenat. Čula sam tatu kako nešto pored nje govori. "Ovaj, moramo danas razgovarati kada stigneš kući, uredu?"

"Mama, da li se nešto desilo? Zašto ti je glas odjednom takav?", upitala sam, pojačavajući glas zbog čega me je nekolicina učenika koji su prolazili pored mene pogledala.

"Ništa, dušo", mama me je prekinula, "sve je uredu. Samo sam to tako rekla, bez razloga."

Malkice sam se smirila. "Dobro, onda mama...trebala bih sada ići ako ne želim da zakasnim prvi dan."

"Dobro dušo. Čuvaj se. Ljubimo te."

"I ja vas. Volim vas."

"I mi tebe."

Ugasila sam telefon, smiješeći se.

....

Čim sam ušla unutar škole primjetila sam da je prostor bio i više nego osvijetljen. Sa ulaza škole prostirao se dugački hodnik čiji su zidovi bili ispunjeni brojnim ormarićima. Nekoliko učenika stajalo je oslonjeno na njih, međutim nitko se nije suviše obazirao na mene. Kao i uvijek, bila sam previše neupadljiva i neprimjetna.

Prošla sam pored njih i uočila ogromni natpis uprava. Gurnula sam vrata i ušla unutra. Za pultom je sjedila starija, sijeda, gospođa. Prišla sam i nasmiješila se.

"Dobar dan. Ja sam nova."

"Ime dušo?", upitala je ljubazno.

"Ava... Ava Rosvelt."

Kimnula je glavom. "Samo momenat. Očekivali smo te."

Počela je kopati po velikoj hrpi papira u jednom ćošku stola, a onda ih je napokon pronašla. Pružila mi je nekoliko papira uzvezanih heftaricom. "Ovdje su ti dušo svi potrebni rasporedi satova te mjesta učionica i ostale zavrzlame."

Prvi mi je čas bila matematika, tako da mi je objasnila preko tlocrta škole kako da uspijem stići do kabineta.

Za ostale časove sam se već nekako trebala snaći. "Ali svakako imaš jos 10-tak minuta do početka časa. Slobodno malo prošetaj izvan škole. Upoznaj nekoga."

Nasmiješila sam joj se. " Uredu. Hvala vam."

"Nema na čemu, dušo...ako ti išta bude trebalo slobodno dođi."

" Uredu", kimnula sam glavom te ponovo ušla u hodnik.

Na kraju hodnika ugledala sam ogromnu oglasnu ploču. Ona je u cijelosti bila ispunjena brojnim obavještenjima, nagradama, natjecanjima te dopunskim časovima.

Uzdahnula sam i pogledala u tlocrt škole. Dvorište škole - čim se izađe van  ulaza, pa lijevo.
Tako sam i uradila.

Čim sam izašla vani, primjetila sam jednu klupu pored ulaza te sam tu i sjela. Razgledala sam oko sebe da bih što lakše mogla zapamtiti mjesto i okolinu ove škole.

Već se sve veća gužva pravila, tako da je dosta učenika non stop prolazila pored mene. Pitala sam se da li ću ikoga uspjet upoznati u ovoj školi ili ću čitavu godinu dana biti sama?

Sjetila sam se Austina. On je sada negdje ovdje. Kada sam rekla roditeljima da želim da se vratim u školu, sve troje smo se usaglasili da bi najbolje bilo da krenem u novu školu te smo onda donijeli odluku da bude ista kao i Austinova. Iako on nije još znao da sam je upisala, jedva sam čekala da ga vidim i iznenadim.

Razgledala sam po dvorištu.

Ispod jednog drveta stajalo je nekoliko djevojaka. Svaka je imala sređenu frizuru i šminku na sebi. Odjeća im je, kao što se vidjelo, bila posebno izabrana baš za ovaj dan. To bi vjerovatno bile one popularne.

Za jednim stolom, sjedilo je nekoliko tipova koji su razgovarali o nečemu. Svaki od njih je imao začešljanu  frizuru na jednu stranu te ispeglanu i urednu odjeću. Bit će da su to štreberi.

Pozornost mi je sada privukla grupica muškaraca koji su išli prema školi. Dvojica od njih se je dobacivala nekom loptom, dok su ih ostali jednostavno ignorisali. Izgledali su kao previše lijepi, ali i previše glupi. Bit će da su to sportisti.

Tačno pored ulaza u školu, primjetila sam i nekoliko djevojaka i dečkih koji su stajali i jednostavno razgovarali. Oni su mi se jedini do sada činili normalni. Niti previše upadljivi, a niti previše tihi.

Najednom, pogled mi je odlutao do parkirnog prilaza ispred škole. Ne znam zbog čega su mi baš oni upali u kadar, ali nekako su sva četvorica zračila. Bili su totalno drugačiji od svih ostali i to je vjerovatno bilo ono što ih je i izdvajalo među masom. Jedan je imao kovrdžavu kosu i bio je vitak i zgodan. Drugi je imao kratku smeđu podšišanu kosu i blage crte lica. Treći je bio plav i veselog izraza lica. Upravo kada sam ga pogledala on se je nečemu smijao, tako da je i mene samu natjerao da se blesavo nasmiješim. Četvrti je imao dužu smeđu kosu koja mu je stalno padala u oči, tako da ju je non-stop sklanjao rukom u stranu. To mi se učinilo slatkim. Najednom kada se kovrdžavi malo izmaknuo u stranu primjetila sam još nekoga pored njih. Stajao mi je okrenut leđima, tako da sam samo mogla da primjetim gustu crnu kosu i široka leđa i ramena.

"Hej", najednom me je trznuo glas pored mene. Okrenula sam se.

"Hej", nasmiješila sam se. Ispred mene je stajala djevojaka drečavo crvene boje kose i smiješila se.

"Ja sam Hanna", pružila mi je ruku.

Prihvatila sam je. "Drago mi je. Ava. Nova sam ovdje."

"Da", ona je najednom glasno rekla,  udarajući se po glavi. "Znala sam da si trebala stići. Skroz sam zaboravila na to."

"Da", kimnula sam glavom.

"Dakle. Šta te dovodi ovdje?", upitala je nehajnim glasom.

Osjetila sam kako mi osmijeh bježi sa lica. "Duga priča", odmahnula sam rukama.

Hanna se blago nasmiješila vjerovatno shvatajući da ne želim o tome razgovarati. "Morat ćeš mi kad-tad ispričati."

"Uredu", kimnula sam glavom.

Najednom, pažnju nam je privuklo glasno cerekanje jedne od djevojaka koje sam svrstala u 'popularne'. I ja i Hanna smo se pogledale i nasmiješile.

"Šta misliš o njoj?", upitala me je. "Ovako na prvi pogled?"

Pogledala sam još jednom u nju, a zatim ponovo u Hannu. "Previše je kučkasta za moj ukus."

Hanna se odvalila smijati i potapšala me po ramenu. "Sviđaš mi se curo", rekla je, smiješeći se. "Šta imas prvi čas?"

Pogledala sam u raspored koji mi je stajao u rukama. "Matematika. Ti?"

Njezino se lice namrštilo. "Hemija, ali ako želiš doći ću poslije časa do tvoje učionice da ti pomognem da se navikneš na školu i to."

"Da", kimnula sam glavom, "stvarno bih to voljela."

Začula sam zvono koje se proširilo čitavim dvorištem te smo se oboje podigle sa klupe. "Ja imam čas sa druge strane škole, a tvoja je učionica sa prvog ulaza. Pa se vidimo poslije časa", rekla je Hanna. smiješeći se.

"Uredu", kimnula sam joj glavom,  "vidimo se."

Hanna je otišla, a ja sam i dalje ostala stajati. Trema koju sam osjećala čitavo jutro sada je dostigla svoj vrhunac. Pogledala sam prema ulazu škole. Već su se svi učenici razišli i ostalo je samo nekolicina nas.

Mogu ja to.

Nakon što sam jedva pristigla do učionice, čas je već uveliko bio počeo. Neku djevojku sam pitala da li je ovdje čas matematike, a kada mi je potvrdila da jeste, tiho sam pokucala.

"Uđite", začula sam gromoglasni glas iz učionice.

Otvorila sam vrata i stidljivo zakoračila u učionicu. "Dobar dan, izvinite što kasnim, ja sam Ava Rosvelt."

Stariji čovjek sa okruglim naočalama je ustao i prišao mi. "Ti si nova, zar ne?"

Kimnula sam glavom. "Da, profesore."

"Dobro. Ovaj put ćemo ti oprostiti kašnjenje, a za ubuduće moraš stizati na vrijeme, uredu?"

"Uredu", kimnula sam glavom, zahvalna što mi je ovako fino pristupio.

"Predstavi se sada čitavom razredu, a onda sjedni na neko slobodno mjesto", rekao je, vraćajući  se za svoje mjesto za katedrom.

Uredu. Sada se smiri Ava. Ne treba ti sada tvoj napad panike.

Duboko sam uzdahnula. "Ja sam Ava Rosvelt. Nova sam ovdje. I to je to o meni", rekla sam ukratko, spustila glavu i krenula prema slobodnoj klupi koju sam primjetila pored prozora.

Sjela sam, a kada sam podignula pogled nekoliko pari očiju me je radoznalo posmatralo.

....

Nakon što je čas protekao veoma brzo, čim sam izašla van učionice  primjetila sam poznati par očiju. Hanna.

"Otkud ti ovako brzo?", upitala sam je.

"Izašla sam malo ranije", rekla je slijezući ramenima, "profesori me vole."

Nasmiješila sam se. "Ova je škola stvarno ogromna", promrmljala sam,  dok smo prolazile hodnikom.

"Da. Samo ti je bitno da se navikneš, onda ti je sve lahko", rekla je. "Kako ti je prošao prvi čas?"

"Dobro. Predstavila sam se svima i onda četrdeset i pet minuta glumila da ne primjetim kako me svi čudno  posmatraju."

Hanna se glasno nasmijala. "Pa da. Ti si nam sada nova ovdje, kao neka nova igračka. Ne, ustvari... Bolje je reći da si ti Bella iz Sumraka. To je pravi opis. Samo ti sada nedostaje Edward", prasnula je u smijeh,  držeći se za stomak. "Oprosti", nakašljala se, "vidi...svima si jednostavno zanimljiva. Ali ne brini se...već sutra će sve biti normalno."

"Da. Nadam se."

I onda odjednom, sve se desilo kao u filmu. Krajičkom oka primjetila sam kako nekolicina studenata trči pored mene. Jedan od njih me je snažno gurnuo i osjetila sam kako gubim ravnotežu.

Osjetila sam kako udaram u nečije snažno tijelo. Muškarac?
Dok nisam ni shvatila šta se događa našla sam se pribijenih leđa uz jedan od ormarića, a crne, tamne oči kao smrt su mi se unijele u lice. "Glupačo! Pazi kuda hodaš!"