Ava P.O.V

Vozili smo se u tišini. Posmatrala sam prirodu oko sebe sigurna da sam ovim putem već prolazila. Mjesečina je osvijetljavala skupinu zgrada koja se prostirala iza nas, te niz dobro očuvanih starih kuća.

Privukla sam koljena grudima, te se naslonila na suvozačka vrata. Dok smo se vozili mračnim ulicama, nisam znala što mogu očekivati. Trebam li se plašiti onoga što mogu vidjeti ili mu i dalje uprkos svemu bezuslovno vjerovati?

Pogledala sam u sat te vidjela da je tek devet sati navečer. Imam još dva sata da se vratim kući.

Prebacila sam pogled na Zayna. Njegovo lice bilo je napeto, a najviše ga je odavala njegova žila kukavica na vratu.

"Zayn", šapnula sam.

Pogledao je u mene. "Molim?"

"Gdje sada idemo?"

Nekoliko trenutaka nije odvajao pogled sa mene. Zatim se okrenuo i nastavio gledati niz cestu. Osjetila sam kako se auto zaustavlja, te sam razgledala oko sebe. "Stigli smo."

"Plaža?" Ništa mi nije bilo jasno. Zašto me je ponovo doveo na plažu na kojoj smo već jednom bili? Na plažu na kojoj sam po prvi put zaspala pored jednog muškarca?

"Da", rekao je te otvorio svoja vrata i izašao napolje.

Izašla sam iz auta i razgledala oko sebe. Duga pješčana plaža se pružala pod mojim pogledom. Nebo se večeras stapalo sa morem i bilo je čarobno. Ali ništa mi nije bilo jasno. Okrenula sam se prema Zaynu. "Što radimo ovdje?"

"Dođi", pružio mi je svoju ruku.

Prihvatila sam je, a naši dlanovi i prsti se spojiše. Kao stvoreni jedno za drugo.

"Hoćeš li skinuti štikle?" upitao je gledajući u moje noge.

"Da", stidljivo sam se nasmiješila. "Trebala bih."

Primjetila sam da je Zayn već skinuo svoje cipele, a nogavice su mu bile podvijene do koljena. Skinula sam štikle, te ih podigla u lijevu ruku. Čim sam se ispravila, ponovo sam osjetila Zaynov topli dlan kako obuhvata moj. Smiješak mi izvi jedan kut usne i shvatih kako mi ovaj osjećaj prija. I više nego što bi trebao.

Dok smo šetali plažom, a valovi kvasili naše bose noge, nijedno od nas nije ništa govorilo.

Odjednom, Zayn se zaustavio. Pogledala sam ispred sebe te shvatila da smo se zaustavili ispred velike istrošene kuće. Prvo što sam zapazila bilo je to da je kuća napuštena. Fasada kojom su zidovi bili obloženi na nekim mjestima je počela da puca, a nekolicina prozora bila je razbijena. Kuća je bila u izrazito lošem stanju. Sama koža mi se ježila dok sam ja posmatrala.

Pogledala sam u Zayna. "Što je ovo?"

Lice mu je bilo blijedo, a oči tužne. "Ovo je bio moj dom."

Dah mi je zastao."Dom?"

"Ovdje sam živio." Okrenuo je lice prema mom. "Prije nego što su me roditelji izbacili."

Ispustila sam štikle iz prstiju, te dlan prislonila na usta pokušavajući prikriti jecaj. "Ovo je..."

"Znam", rekao je tiho. "Žao mi je što si ovo uopšte morala vidjeti."

Shvatila sam, on se sramio ovoga. Udahnula sam. "Mogu li ući unutra?"

Glava mu je klonula. "Ne. Ne želim da budeš u takvom okruženju."

Dok se vezalo za njega, sve sam željela vidjeti. "Želim to, Zayn. Molim te."

Prošao je prstima nervozno kroz kosu i skrenuo pogled. "Dobro."

Ispustio je moj dlan te počeo da korača prema kući. Uz visoke betonske stepenice sve više smo se približavali ulaznim vratima kuće. Pored grubo tesanog bagremovog stuba, kraj ulaznih, vrata podizao se luk velike ulazne kapije koja se otvarala na polovini.

Kada smo prišli ulaznim vratima, otključao ih je i otvorio. Iz kuće me je istog trenutka zapuhnuo miris vlage i smrada. Kao da je neka životinja crkla u njoj.

Zajedno smo prešli preko praga. Zayn prođe pored mene, te upali svjetlo. Tiha svjetlost obasja hodnik ispred nas. Pogledala sam u Zayna. Pogled mu je bio napet i strašljiv. "I dalje se možemo vratiti na vazduh."

Dahnula sam, te zakoračila prema naprijed. Pod ispod mene je bio prljav i istrošen. Zidovi su bili puni žutih fleka, kao da je neko povraćao na njih. Ovaj dio je bio iste boje kao i okna prozora. Još jedna vrata nalazila su se ispred nas. Osvrnula sam se oko sebe.

Ovo bi trebala biti dnevna soba?

U sredini sobe nalazio se istrošeni stol kojeg su držale samo dvije napukle nogare. Sa njegove desne strane nalazio se ofucani kauč sa izlizanim rukohvatima i zaprljanim naslonjačima.

Store koje su se nalazile na prozorima bila su iskidane i šuplje.

Pogled mi odluta do kraja store koja je svojim kitinjastim dekorom zaklanjala istruhli zid po kojem se širila tamnozelena mahovina.

Patos ispod mene je škripao sa svakim mojim pokretom.

Pogledala sam u Zayna. Primjetila sam da potpuno rastreseno zuri u prazno. Oči su mu bile razgoračene i lude, a koža na rukama mu je bila naježena.

"Nije lijep prizor, zar ne?" upitao je hrapavim glasom.

Zurila sam u njega jedan dug trenutak, čekajući da mi se puls vrati u normalu. "Nisam ovo očekivala." Glas mi je odjednom postao mnogo tiši nego što sam očekivala da će biti.

Frknuo je. "Zašto me to ne čudi?"

"Hoćeš li mi reći?" šapnula sam.

"Što?"

"Istinu. Što se dogodilo?"

Zabljesnuo me je svojim pogledom. "Rekao sam ti. Kada je otac saznao da sam držao psa u kući, izbacio me je. To je sve."

"Zayn", nastojala sam govoriti nježnim tonom. "Što se stvarno događalo između tebe i tvoga oca? Nemoj lagati. Šta ti je tvoj otac radio?" usudila sam se pitati.

Naglo je pao na pod i rukama obgrlio glavu. Podignuo je divlji, luđački pogled prema meni dok je prstima trljao svoje sljepočnice. Moje srce je počelo da tutnji kao ludo, dok mi krv struji prema ušima. "On je..."

Odjednom, čvrsto je sklopio oči. Nekoliko trenutaka je tako nepomično stajao, a zatim je skočio na noge. Uhvatio me je za ruku i povukao za sobom. Nakon nekoliko sekundi našli smo se ispred ulaznih vrata. Pao je na pod, jedva se boreći za dah. "Zayn",  kleknula sam pored njega.

"On je monstrum, Ava", dahnuo je.

Svim silama pokušavala sam smiriti svoje misli.

"Monstrum koji se plašio malog djeteta."

Ruke sam spustila na njegova ramena, te se spustila na pod pored njega. Tijelo mu je drhtalo pod mojim rukama. "Tukao te?"

"Da je bogdo to radio." Usne su mu se izvile u hinjski osmijeh. "Tjerao je mene da to radim."

Unutrašnjost grudi pretvorila mi se u hladnu i vlažnu jamu.

Tjerao je mene da to radim.

Usta su mi se neprestano otvarala tragajući za pravim riječima.

Tjerao je mene da to radim.

Ovaj put ih nije bilo. Ostala sam bez teksta.

Uslijedila je duga tišina.

Osjećala sam kao da bih mogla iskočiti iz vlastite kože. "Ti si nekoga tukao?" zamucala sam.

Glava mu je klonula. "Mamu", glas mu je pukao.

Dlanove sam prislonila uz lice. Osjetila sam da su u potpunosti vlažni.

"Zayn, ti to nisi radio, u redu? Nemoguće je. Nisi takav." Histerija je obuzimala moj glas koji se svakom izgovorenom riječju sve više i više povisivao.

Obuhvatila sam njegove obraze rukama, te mu lice podigla prema sebi. Oči su mu bile krvave i mutne, a donja usnica je drhtala. "Jesam", prošaputao je.

Odmahnula sam glavom. "On je kriv! Tvoj prokleti otac je kriv za sve. Ne ti!" Jeza je ispunjavala svaku poru moga tijela.

"Boji me se", šapnuo je. "Moja mama me se boji. Ali to mu je bio i cilj. Da me svi zamrze."

To je bio taj trenutak. Trenutak kada mi se srce lomi na komadiće. Čučnula sam do njega, primivši ga za ruke. Odgurnuo me je od sebe, te skočio na noge.

"Gadim li ti se?!" U njegovim se riječima sada čula opšta krinka ludila i neke opsesije. "Tukao sam rođenu majku? Zar nisam grozna osoba? Vidiš li sada zbog čega moraš biti što dalje od mene? Ja sam monstrum Ava! Monstrum kao i svoj otac!"

Podigla sam se na noge. "Nisi ti kriv za to. Morao si ga slušati, bio si dijete!"

"Ali koje to dijete tuče svoju majku?" povikao je.

Dah mi je zastao. "Zayn..."

"Znaš li kako je to išlo?" Nasmiješio se. "Moj otac bi je zavezao, a ja bih je tukao. Ako bih bolje bičem zamahnuo na nju, on bi bio ponosniji na mene. Što više ožiljaka na njenoj koži, on bi me više volio."

Nisam se više mogla zaustaviti. Kao da je neka brana pukla u meni, suze su se kao kiša slijevale niz moje lice. "Prestani", zamucala sam.

"A znaš koji je bio vrhunac svega?" I dalje nije prestajao. "Što sam ja želio da budem što više voljen."

Dlan sam privukla na usne, prigušujući glasni jecaj. Zatvorila sam oči, pokušavajući ne zamišljati Zayna u nečemu takvom. Kako udara vlastitu majku. Kako nekoga povređuje.

"Jesi li sada", dahnuo je, "jesi li sada shvatila kakav sam?"

Skupila sam snage i okrenula se prema njemu. Lice mu je bilo u potpunosti mokro od suza, a tijelo mu je podrhtavalo. Protrnula sam od njegovoga pogleda. "Vidiš loš sam. Prljav sam. To sam ja." Nisam znala što sam više željela. Da plačem sa njim ili da svu tu bol koju on sada osjeća nanesem njegovom ocu.

Udahnula sam i drhtavim korakom zakoračila prema njemu.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji je izvukao smiješak na moje lice.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji je plesao sa mnom.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji me je naučio da letim.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji me je poljubio.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji je sa mnom crtao cvjetiće.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji me je  učinio živom.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji je mene izbavio iz sopstvenog ludila.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji me je tako oprezno grlio, kao da sam od stakla.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi zbog kojeg sam željela biti normalna.

Zažmurila sam i brojala do deset. Otvorila sam oči. I dalje je ispred mene stajao on. Zayn.

Prvi koji je bio uz mene kada mi je to bilo potrebno.

A sada, on je trebao mene. A jedino što sam mogla da uradim, bilo je to da budem uz njega.
Obgrlila sam ga rukama oko struka i snažno privila uza sebe.