Ava P.O.V

Znojim se ispod vrele majice, ali nemam snage da je sklonim sa sebe. Oči mi se otvaraju, ali sve što ispred sebe vidim jeste mrak i beskonačnost. Nebo mi se nikada ne čini bliže, kao sada.

Otvaram usta da nešto zaustim, ali glas mi ne izlazi. Čekam da li će se netko pojaviti, ali nikoga nema.

Samo zvuk šume i ... pokoji tihi jecaj sa mojih usana.

Suza mi klizi niz obraz. Začujem šuštanje lišća oko sebe. Netko stoji pored moga tijela, ali ništa ne čini da mi pomogne. Osjetim njegove oči na svom licu. Posmatra me.

Trnci mi prolaze tijelom. Zatvaram oči i prepuštam se tami u potpunosti.

Najednom, osjetim korake kroz šumu. Neko trči. Prema meni. Širom otvaram oči. Osluškujem zvukove.

"Ava! Ava!" Poznati glas dopire do mene. Napokon.

Tada zatvaram oči.

"Ava."

Netko spušta ruku na moju. Tako je teška. Ramena mi se tresu, a iz grla se otimaju tihi jecaji.

"Princezo?"

Naglo se pridižem u sjedeći položaj. Razgledam oko sebe, dolazeći sebi. Glasno izdahnem, samo san.

Prođem nervozno prstima kroz kosu i shvatim da je u potpunosti mokra.

Zayn svojim rukama moje lice okreće prema sebi. Oprezno prstima prolazi njime.

"Šta se desilo?" Gleda me i zabrinut je.

Što čvršće mogu sklapam oči, te se rukama trljam po čelu.

Gledam ka njegovom stolu, te vidim da je tek devet i petnaest ujutru. Dovraga. Šta mi se desilo? Pa prije pola sata pričala sam ovdje sa Zaynom i onda sam odjednom zaspala.

"Dobro sam." Klimnula sam glavom.

Zayn me privuče u svoj zagrljaj. Osjećala sam se ušuškanom pored njega. Sigurnom. On spusti usne na moju glavu, te me poljubi u kosu. Rukama je nježno prelazio preko mojih leđa.

"Jesi li dobro?" šaputao je.

Klimnula sam glavom, pripijena uz njegove grudi.

"Uplašila si me."

Odmahula sam. "Samo ružan san. Ništa drugo."

Još malo me grlio, pa me ljubio u čelo. "Sada si sigurna, Ava."

Jos jače sam ga stegnula rukama, želeći da se nikako ne odvaja od mene. Potreban mi je. "Nemoj ovo uništiti, Zayn." Šapnula sam tiho.

Ništa ne odgovara, ali znam da je čuo.

Zayn P.O.V

Zurio sam u njezine prste na svojoj koži. Sve je bilo nekako smirujuće. Opasno smirujuće. Više nego što sam mislio da će ikada biti.

Prinio sam svoju ruku licu, te osjetio njezin miris. Slabašni, nježni miris vanilije dopirao je do mojih nosnica. Lančić koji je imala na svojem vratu, u obliku srca, presijavao se na blagoj svjelosti sunca koje je ulazilo kroz prozor.

Ava je zurila u moje oči ne odvajajući pogled.

"Zayn", trgnuo sam se na zvuk svog imena. Glas joj je bio tek malo glasniji od šapata."Koliko je sati?"

Nageo sam se preko nje i pogledao u zaslon svog telefona. "O jebote. Kasnimo u školu."

"Molim?" Poskočila je iz kreveta. "Koliko?"

Nasmiješio sam se njezinoj reakciji. "Čas nam počinje za pola sata."

"Kako pola sata?", povikala je. "Dovraga!"

Moja majica koju je od sinoć nosila na sebi, sada je bila potpuno pripijena uz njezinu mehku kožu. Osjetio sam kako mi se nešto u trapericama trznulo, te sam se nelagodno pomeškoljio.

"Moram u kupatilo", ustala je i trčećim korakom krenula prema njemu. "Imaš li četkicu za zube?"

Dovraga. Otkud mi četkica za zube? Pa dobro, imam svoju, ali zar to ne bi bilo bolesno?

"Ovaj... imaš onu plavu u jednoj posudi, ona je nova."

"Dobro", klimnula je glavom. Uperila je prst u mene. "I ti se spremi, moramo brzo krenuti."

"Da, gospođice, kako da ne", rekao sam sarkastično se smiješeći.

Nasmiješila se i protresla glavom. "Bez šale Zayn. Ideš u školu."

Ustao sam sa kreveta, te zakoraknuo prema njoj. " Zašto bih te slušao?"

Izvila je usne. "Jer ti škola treba u životu?"

"Pokušaj ponovo."

"Jer tako želiš?"

Osmijeh mi je zaiskrio u kutu usne. "Nekako mi se to ne čini suviše uvjerljivo."

"Onda jer ja tako želim, u redu?" nasmiješila se. Kimnula je ponosno glavom, bacila pogled na mene, zakoraknula jedan korak naprijed i kao da je to nešto najprirodnije, podigla se na prste i spustila mi jedan poljubac na obraz.

Tada se okrenula i ušla u kupatilo.

Ukipio sam se gledajući u zatvorena vrata. Koža na kojoj su se njezine usne maločas spustile i dalje je bridjela.

Ava P.O.V

Nakon što sam oprala zube četkicom koju mi je Zayn posudio, te obukla odjeću od jučer, izašla sam iz kupaonice. Zayn je sjedio na čošku kreveta i gledao u telefon. Kada me je primijetio da sam ušla, podigao je pogled prema meni.

Namrštio se. "Zar baš moramo u školu?"

"Da", klimnula sam glavom. "Moramo."

"Ali nemaš ni stvari za nju, što bi onda išla?" namrštio se.

"Svakako mi za danas ne trebaju sve sveske, a neke imam u ormariću."

Uzdahnuo je, te ustao. Za nekoliko koraka došao je do mene. Prstima je prešao preko moga obraza. "Sva sreća pa danas imamo zajedno čas."

Nasmiješila sam se i odmahnula glavom. "Jesi li ti spreman?"

"Aha." Zayn je klimnuo glavom. Uzeo je svoj ruksak sa poda, te ga prebacio preko ramena. Mobitel je podigao sa kreveta, te ga ubacio u džep crnih farmerki koje je danas imao na sebi.

Osvrnuo se još jednom oko sebe. "Ajde idemo." Pokazao mi je prema vratima.

Kada smo izašli napolje, hodnik je bio prazan. Nije bilo baš nikoga. Zaynovo lice bilo je namršteno i kao da je svakog trenutka vrebao samo na to da li će se sada netko pojaviti ispred nas.

Sišli smo niz stepenice, te se približili ulaznim vratima.

Najednom, vidjela sam kako se ogromna drvena vrata jedne od soba otvaraju. Zayn i ja pogledali smo u njih. Naspram spektakularnih drvenih vrata, stajao je golemi muškarac širokih ramena. Na sebi je imao crno ispeglano odijelo. Plava kosa mu je bila zalizana prema nazad. Sve na njemu odisalo je nekim bogastvom i moći. Naspram njega osjećala sam se tako sitno i ništavno.

"Zayn?" Prebacila sam pogled na njega. Lice mu je bilo napeto, a žila na čelu je pulsirala. "Zayn?" opet sam ga zazvala.

Kao da se trznuo na moj glas, njegove se oči prebaciše na moje. "Ava", njegov glas bio je promukao, "čekaj me pred vratima."

Iako njegovo lice to nije odavalo, glas mu je bio itekako smiren. Pogledala sam još jednom u čovjeka koji je stajao u drugom kraju hodnika, te klimnula glavom.

Uzela sam za kvaku, kada me je trznuo glas nepoznatog muškarca. "Čekaj!"

Ton mu je bio zapovijedan i znala sam da nije navikao na to da ga netko ne posluša. Okrenula sam se prema njemu. On je gledao u Zayna. "Zar nas nećeš upoznati, Zayn?"

Nasmiješila sam se, te zakoraknula jedan korak naprijed. Zaynova ruka se u trenutku nađe na mojoj, te me postavi iza svoga tijela. "Ne."

"Kriješ je znači?"

"Da." Procijedio je Zayn.

Muškarčevo lice nejednom preblijedi, a pogled mu je sijevao. "Dođi u sobu moramo razgovarati. Odmah!"

Okrenuo se, ušao u sobu i glasno zalupio vratima za sobom.

Zayn glasno izadahnu. Okrenuo se prema meni. "Sačekaj me ovdje, u redu? Dolazim brzo."

Dok nisam ni odgovorila, Zayn se odvojio od mene, te odškrinuo vrata sobe u koju je muškarac maloprije ušao.

Stajala sam kao ukipljena, ne znajući uopšte šta se to sada dovraga dogodilo?

Oštre riječi iz susjedne sobe vratile su me u stvarnost. Pokušala sam ne slušati njihove riječi, te sam pokušavala misli usmjeriti na nešto drugo.

Jačina njihovih glasova se sve više pojačavala i osjetila sam kako sam se počela znojiti. Shvatila sam da to nije toliko od vrućine, koliko od napetosti. Ali, zašto? Zašto sam bila toliko nervozna? Zayn će sada izaći iz sobe i otići ćemo skupa u školu. To je sve.

"Neke te se stvari ne tiču, Victore!" Zaynov glas se odjednom prelomio sobom. Koža na rukama mi se naježila od samouvjernosti u njegovom glasu.

"Previše si se opustio, Zayn", glas muškarca je stigao do mene. "Kao da ne znaš kakve to posljedice može imati."

Primakla sam se jedan korak vratima.

"Opet počinjemo sa ucjenama?" Zayn je upitao.

Ucjenama? Zbog čega on ucjenjuje Zayna?

"Tko je ona djevojka Zayn?"

Ukipila sam se. Odmaknula sam se jedan korak od vrata, ali i dalje sam ih čula.

"Nju ostavi na miru."

"Oho. Znači tu smo."

"Victor!"

"Zna li ona tko si ti ustvari, Zayn?"

Nisam čula odgovor.

Zayn P.O.V

"Šta misliš šta bi ona rekla kada bi te stvarno upoznala?" Moć je isijavala iz svake njegove riječi i pokreta tijela.

"To se nje ne tiče."

"Stvarno?" Glas mu je bio dubok i promukao.

"Da."

Victor je ustao. Dovraga, bio je visok poput nebodera. Zacijelo je bio visok nekih metar i devedeset , možda čak i više, a zbog njegovog crnog odijela izgledao je još veći. "A ko ti je ona?"

"Samo... nitko bitan."

"Jesi li siguran u to?" presavio je ruku do lakta, tako da se njegov rukav od zapešća do lakta povukao. Prvi put na njegovoj ruci uočio sam crnu tetovažu. Bolje sam osmotrio crtež, uzorke i njegove posebne crte. Bila je to... kosa... oči... obrve. Bila je to slika neke žene. Lijepe odrasle žene. Ispod njezinog lica, nalazio se istetoviran i datum, ali ga nisam uspio iščitati.

Victor nesvjestan toga što sam primjetio, vratio je ruku u prvobitni položaj i njegov se rukav spustio.

Uzdahnuo sam. "Ne mogu biti sigurniji."

Neko je vrijeme vladala tišina. "Zbog čega je onda bila sa tobom gore?"

"A šta mišlis?" Pokušao sam zvučati što uvjerljivije. Proklet da je, ali ako bi nju pipnuo tada me ne bi brinula nikakva prošlost i ostala sranja. Tada bi Victor Gregory bio gotov. "Neke ženske služe samo za jednu stvar. Dobro jebanje. To i ti sam znaš, Victore."

Cinični i odvratni osmijeh ispunio je zrak i sobu oko mene. Moje tijelo se u potpunosti napelo. Osjetio sam kako mi započinje lagano pucketanje kostiju. Od njegovog smijanja, imao sam osjećaj kao da ću povratiti.

I odjednom, trznulo me je glasno razbijanje stakla.

Netko je pucao u prozor.

Automatski, moje se tijelo spustilo na pod. Pogledao sam u Victora koji je stajao prislonjen uza zid. Lice mu je bilo napeto i izobličeno, ali pogled mrtvački smiren.

Ava.

Istrčao sam iz sobe u hodnik. Pucnjava je i dalje odzvanjala oko nas. U hodniku je nije bilo. Vidio sam Nialla kako trči niza stepenice.

Potrčao sam prema njemu. "Gdje je Ava?" zarežao sam.

Budući da Niall u šoku nije odgovarao, odgurnuo sam ga na pod, te potrčao u drugu sobu. Pucnjeve više nije bilo, ali svaki prozor u dnevnoj sobi bio je porazbijan. Trčećim korakom prošao sam kroz dnevnu sobu, te sam otrčao uza stepenice na drugi sprat. Sve sam provjerio, nije je bilo. Gdje je ona dovraga?

Utrčao sam u svoju sobu. Otvorio sam komodu i izvukao pištolj.

Najednom, ponovo su se začuli pucnjevi. Meci su mi prostrujali pored glave i razbili moje prozore. Nalet energije je pohrlio iz moga tijela i istrčao sam iz sobe. Prokleti da su!

Otvorio sam ulazna vrata. Već je sva kuća bila u nekoj vrsti bunila. Nekoliko vrisaka prelomilo se kućom.

Najednom, telefon u džepu mi je zavibrirao. Drhtavim rukama izvukao sam ga iz džepa.

Pogledao sam u zaslon.

Neka vam ovo bude opomena. Djevojka je sada naša.

Osjetio sam kako mi se tijelo zateturalo. Iz daljine čuo sam kako mi se približavaju neki glasovi. U prsima, u nutrini, duboko u grudima, u samom kucanju srca, začuo sam cijepanje, kao da se nešto prepolovilo. Gubio sam je.

Gubio sam jedinu osobu koja nikada nije bila moja, a za koju sam tako silno želio da samo moja i postane.