Ava P.O.V

"Šta je Zayn htio od tebe?", upitao me je Alex, hodajući pored mene.

"Ništa", rekla sam, slijezući ramenima. "Slučajno smo se susreli i to je to."

"Dobro", klimnuo je glavom. "I bolje je tako."

"Zašto?"

"On nije dobar za tebe."

Dovraga. Šta je sa svima i tim Zaynom. Zar ga baš nitko ne voli?

"A zašto?", izletjelo mi je.

"Ne samo za tebe. Ni za koga nije dobar."

"Zašto svi loše govore o njemu?"

"Zato jer je tako. U mutnim je poslovima. Jednom je bio uhapšen, ali je nakon nekoliko dana pušten."

Okrenula sam se prema njemu razgoračenih očiju. "Uhapšen?"

"Da." Klimnuo je glavom.

"Zbog čega?"

"Uhvatili su ga sa oružjem u školi, a i napao je nekog dečka."

Uzdahnula sam. Dovraga, ipak sam se nadala da nije toliko ozbiljno što ga svi izbjegavaju. " Kako je onda i dalje sa nama u školi poslije svega što je uradio?"

"Ne znam", rekao je slijezući ramenima. "Bit će da ima nekoga moćnog uza se."

"Da", rekla sam tiho, probavljajući sve ove informacije.

"Je li tebi sada bolje? Nadam se da se tvoji neće puno zabrinuti."

"Jeste. Hvala ti", nasmiješila sam se. "Tata je sada na poslu. Jedino mama, ali čim me vidi sve će proći."

"Pretpostavljao sam."

Svakim korakom bila sam sve bliže velikoj, bijeloj kući te sam glasno uzdahnula.

"Stigli smo", promrmljao je tiho Austin.

Okrenula sam se prema njemu. "Hoćeš li da uđeš sa mnom? Mama bi voljela da te vidi."

"Ne." Odmahnuo je glavom. "Imam trening za pola sata, pa je samo pozdravi. Drugi put."

"U redu", klimnula sam glavom. "Hvala ti što si me dopratio."

Dok nisam ni shvatila šta se događa njegovi prsti obuhvatili su moje, a naši pogledi su se susreli. "Ti znaš da ću uvijek biti tu za tebe, zar ne?"

Stidljivo sam se nasmiješila. "Da. Znam."

Približio mi se za jedan korak, tako da smo sada bili odvojeni svega nekoliko centimetara. Njegov vreli dah udarao je u moje lice. Polahko je spuštao svoju glavu prema mojoj i osjetila sam kako mi koljena klecaju. Međutim to nije bilo od toplih osjećanja ili uzbuđenja, nego čisti i potpuni strah.

Još centimetar i naše usne su spojene.

Najednom, moje tijelo se naglo odmaknulo od njegovog i pala sam na pod. Od udarca u leđa i bolnih sjećanja suze su počele da mi kvase lice. Osjetila sam njegove ruke kako obuhvataju moja ramena.

"Ava", tiho je prošaputao. "Ava, oprosti, ja...", mucao je.

Njegov dodir mi nije prijao te sam se odvojila od njega i ustala.

"Oprosti", tiho sam promucala i otrčala prema kući.

Čim sam otvorila ulazna vrata zastala sam u hodniku da se barem malo smirim. Mama me ne smije vidjeti ovakvu. Obrisala sam suze sa lica i udahnula nekoliko puta.

Polahko sam zakoračila u kuhinju gdje je mama spremala ručak.

"Hej", rekla sam tiho, na što se ona naglo okrenula prema meni.

Osmijeh je obasjao njezino lice i pojurila je prema meni. Povukla me je u topli zagrljaj, a miris kamilice iz njezine bujne kose protutnjao je mojim nosnicama.

"Napokon si došla", promrmljala je. Odmaknula se od mene. "Kako je prošlo?", upitala me je pokazujući mi da sjednem na stolicu.

"Dobro", lijeno sam se nasmiješila. "Upoznala sam nove prijatelje", rekla sam kriveći  glavu na stranu, "barem se nadam da su mi prijatelji."

"Ko su oni? Kako se zovu?"

"Hanna. On mi je jedna od dražih. Fina je, lijepa, pametna, stvarno divna. Zatim Ariane, ona je isto divna cura. Tu su Sam i Jake, oni su također super i zabavni," govorila sam brzo. "Da!", povikala sam. Na trenutak sam se zaustavila kada sam se sjetila scene od maloprije na trijemu ispred kuće. "Vidjela sam i Austina."

Mama se široko nasmiješila. "Pa super. Kako je on? Da li je on tebe vidio?"

"Da." Klimnula sam glavom. "Dopratio me je iz škole. "

Namrštila se. "Zašto nije svratio?"

"Ima neki trening, drugi put."

Rukom me je pomilovala po kosi. "Drago mi je što ti se svidjelo. Sve će sada biti dobro. Obećavam ti."

"Da." Izdahnula sam. "Nadam se."

Ustala sam stolice i popila čašu vode. "Idem sada da se presvučem i malo odspavam. Dosta sam umorna", rekla sam prelazeći prstima kroz kosu.

"U redu, dušo. Kada ručak bude gotov,  zvati ću te."

"Dobro." Poslala sam joj poljubac rukom i otrčala uz stepenice prema sobi.

Izvadila sam stvari iz torbe, i vidjela da imam jednu nepročitanu poruku.

Otvorila sam je.

"Oprosti zbog onoga. Nemaš pojma koliko se kajem. Nikada ne bih uradio nešto da te povrijedim. Čekat ću te koliko god treba.

Austin"

Drhtavo sam se nasmiješila.

Nije tvoja krivica. Samo.. nisam bila spremna. Hvala ti puno. Vjerujem ti.

Otipkala sam poruku, ostavila telefon na krevet i zagnjurila glavu u jastuk.

Zayn.. Zayn.. Austin. Zayn..

....

Osjećam kako se nešto stakleno zabija u moju ruku i vrela tekućina se slijeva niz moje tijelo.

Svu snaga ulažem u to da barem malo otvorim oči.

Blijesak nadvijenog tijela iznad mene mi se urezava u pamćenje.

Opet staklo zabija u moju ruku i čini mi se da neće prestati.

Zašto to dovraga čini? Zar nije već dovoljno uradio? Zar me nije dovoljno povrijedio?

Čujem kako lišće šušti oko mene i sada ga vidim kako ustaje sa moga tijela.

Mršavo i visoko tijelo stoji iznad mene i iako mu ne vidim lice, znam da me i dalje posmatra. Štaviše, obilježava me svojim pogledom.

Čujem ga kako kida jedan komad sa svoje majice te se ponovo saginje prema meni. Uzima moju ruku koju je maloprije rasjekao i pričvršćava je svojom majicom.

Još jednom spušta prste na moj obraz i pomno prelazi njime.

Njegovo lice se približava mome...

Skačem iz kreveta dok mi ledeni znoj kipti niz lice i vrat. Osvrnem se po sobi i shvatam da nema nikoga. Soba je prazna.

Samo san.

Vratila sam se nazad u krevet, glasno uzdišući.

Da li će ikada prestati?

....

Dok sam se približavala ulazu škole, razgledala sam po dvorištu gledajući da li ima netko poznat.

Najednom, sudarila sam se sa nekim. Bio je to plavokosi dečko sa dobroćudnim licem i nebeskim plavim očima.

"Oprosti", rekao je, smiješeći se.

"Oprosti ti", nasmiješila sam se.

Odakle mi je poznat?

"Ja sam Niall", pružio mi je ruku.

Prihvatila sam je. "Ava. Drago mi je."

"Ti si nova, zar ne? Nisam te ranije  viđao."

"Da." Klimnula sam glavom. "Nova sam."

"I kako si se snašla?", upitao je te se osvrnuo oko sebe kao da traži nekoga.

"Za sada je dobro. Tek je drugi dan, ali dobro je."

Pogled mu je odlutao prema zaslonu moga telefona. Oči su mu se razgoračile. "Slušaš Scorpions?", upitao je.

Klimnula sam glavom. "Da."

"Napokon!" Povikao je. "Inače svi koje poznajem nikada nisu ni čuli za njih", promrmljao je, smiješeći se.

"Nikada?" Upitala sam ga, podižući obrve. "Ti su onda negdje ozbiljno zalutali."

"Da!" nasmiješio se. "I ja sam to uvijek govorio."

Tada. Prvi put nakon svega što se dogodilo, u nečijem društvu, osjecala sam se dopušteno. On je jednostavno davao takav osjećaj. Topao i siguran. Prijateljski.

Potapšao me je po ramenu, a školsko zvono je zazvonilo. "Sviđaš mi se curo. Morat ćemo češće pričati."

"Da." Klimnula sam glavom. "I ti se meni činiš super."

"Niall!"

Trznuo nas je nečiji glas sa ulaza. Oboje smo se okrenuli i susreli sa kovrdžavim dečkom nadaleko od nas. Niall je opet pogledao u mene.

"Moram ići, ali vidimo se kasnije, u redu?"

"U redu", klimnula sam glavom te veselo potrčala uz stepenice prema učionici.

Čim sam zakoračila u učionicu vidjela sam da je ponovo samo mjesto pored Zayna prazno.

Bez ikakvog pozdrava, spustila sam stvari na stolicu pored njega i sjela.

Osjetila sam njegov pogled na sebi.

"I kako si stigla jučer kući?", upitao je,  gledajući ispred sebe i svrljajuci nešto po svesci.

"Dobro", rekla sam kratko.

"Zar bude samo 'dobro', kada se vraćaš sa svojim dragim kući?"

Okrenula sam lice prema njemu i podigla obrvu. "Dragim?"

"Da", klimnuo je glavom.

Odmahnula sam glavom. "On mi nije dragi."

"Pa nije se tako jučer činilo."

Bijesno sam ga pogledala. "Pa pogresno se činilo. A to se tebe svakako ne tiče."

Neko vrijeme me je promatrao."On ti se sviđa."

"Moj problem."

Izazivački mi se zagledao u oči. "Znači sviđa ti se?", ponovio je.

Uzdahnula sam. "Stvarno si dosadan. Šta i da mi se sviđa? Imaš li nešto protiv?" Na tren je nastupila tišina i nikako nisam uspjevala da pročitam oštre crte njegova lica.

Njegovo se lice ukočio i brzo je skrenuo pogled. "Ne. Ali..."

"Ali šta..?"

"Ja...", mucao je, razgledajući po učionici. "Šta vidiš u momku poput Austina? Tako je mlitav i ... kao curica."

Razgoračila sam oči. "On nije takav."

"Da jeste", rekao je, slijezući ramenima. "Ali valjda ti takav i treba."

"A kakav je to momak za mene, po tebi? Neki kao ti?" Osjetila sam kako mi crvenilo udara u lice zbog moje smjelosti za ovo pitanje.

Zaynovo se lice okrenulo prema meni. Oči su mu se prikovale za moje, a žila na vratu mu je pulsirala. "Zaslužuješ nekog dosta boljeg od mene."

Najednom vrata učionice su se otvorila i Zaynov se pogled odvoji od mog.

Njegova rečenica je odzvanjala mojom glavom.

Dovraga! Zašto uvijek mora reći nešto ovako zbog čega me natjera da mislim o njemu?

Profesor Hops je sjeo za katedru i izvadio neke papire. Zapisivao je nešto na njih razgledajući po učionici, a zatim je ustao. Stao je na sred učionice.

"Dragi moji. Kao što znate, svako polugodište radimo referate za kraj godine. Tako ćemo raditi i ove za vašu završnu ocjenu", nakašljao se. " Međutim, sada imamo malu promjenu. Pošto je završna godina, tako nam se i broj tema smanjio. Tako da ćemo u ovom polugodištu raditi po dvoje. " Svi su počeli da uzdišu i komentarišu nešto između sebe.

Počela sam da razgledam po razredu razmišljajući sa kim bih ja mogla raditi. Ona crnokosa djevojka u drugoj klupi mi se činila fina, možda sa njom? Ili djevojka iz prve klupe?

"Znači ja sam ovdje sada postavio spisak kako radite. I sada sve zavisi od vas. Referate će te raditi onako kako upravo sjedite. "

Čekaj malo? Kako sjedimo?

Ja radim referat sa ... Zaynom?

Naše glave su se u isto vrijeme okrenule jedna prema drugoj. Tada je glas profesora odzvonio oko nas.

"Malik i Rosvelt - radite Adolfa Hitlera."