Zayn P.O.V

"Zayn! Probudi se!"

Osjetio sam lagano drmanje po ramenu te sam škiljeći otvorio oči. Istog trenutka, fokusirale su se na poznatu figuru ispred mene. Niall.
Na sebi je imao crne farmerke te drečavo zelenu majicu. Oči su mi se ponovo sklopile.

"Šta je bilo?" promumljao sam.

"Zayn. Probudi se!", njegova ruka me je ponovo počela drmati na što sam ga  grubo odgurnuo od sebe.

"Popusti me! Rekao sam da spavam!"

Njegove oči su se strašljivo fokusirale  na mene. "Šef te želi vidjeti."

Jebote! Brzo sam skočio iz kreveta,  samo u boksericama trčeći iz sobe. Okrenuo sam se prema Niallu. "Gdje je on?"

"Dnevna soba", rekao je tiho. Kimnuo sam mu glavom.

Došao sam pred dnevnu sobu,  zatim  duboko udahnuo. Čim sam ušao, primjetio sam ga kako stoji pored prozora i posmatra nešto vani.

"Šefe", rekao sam prilazeći mu na što se njegovo lice okrenulo prema meni.

Njegove usne su se ljutito skupile proučavajući  me. "Zašto već nisi obučen?"

"Sinoć smo imali tulum i..."

"Briga me šta ste imali", prekinuo me je. "Ako sam rekao da ideš u školu,  onda ćeš to i ispuniti. Zar ti to do sada nije jasno?"

Šaku koja je bridjela prislonio sam uz noge, pokušavajući se smiriti. Gad odvratni! Želio sam istog trenutka da odem do njega i smrskam mu tu odvratnu facu, ali i sam sam bio svjestan toga kakve bi posljedice bile.

"Nešto sam te pitao!" povikao je. "Odgovori! Je li ti jasno ili nije?"

Uzdahnuo sam te pogledao u njega. "Jasno je."

Opet je pogledao u mene. "Zar nisi svjestan da tvoj poslednji zadatak napokon dolazi?" najednom je rekao upitno gledajući u mene.

"Kakve to veze ima sa svim ovim?" ispljunuo sam.

"Sve što trebaš znati...saznati ćeš za nekoliko dana", odgovorio je te krenuo prema vratima. Zastao je i još jednom me pogledao preko ramena. "Spremi se i odmah kreni. Ne smiješ kasniti."

Dovraga! Šta mi je on? Jebeni otac?

Kimnuo sam glavom. "Uredu."

Čim sam ušao u svoju sobu, zatekao sam Nialla kako sjedi na ćošku kreveta gledajući nešto na telefonu. Čim me je primjetio ustao je i krenuo prema meni. "Kako je prošlo?"

Odmahnuo sam glavom. "Kreten! Eto šta je on! Obični kreten!"

"Do kada ćemo ga morati trpjeti?" Nastavio je Niall. "Zašto mu je sada škola prioritet?"

"Nema šanse da ću ići svaki dan u školu! Šta on misli da je?"
Neću uopšte da razmišljam o onoj prokletoj ustanovi. I kada odem u nju  samo se po čitav dan dosađujem i jedino što na kraju dobro dođe to je moje društvo i ženske, naravno. Raskošne studentice koje bi se jebale sa svakim za barem malo odmora od studentskih dana.

Frustrirano prođem prstim kroz kosu. "Da li je išta tebi govorio?" upitam ga.

"Ne." Odmahnuo je glavom. "Samo da te pripazim da ne upadaš  u probleme."

"Da", uzdahnuo sam. "Sada mi je i dadilju našao."

"Možda samo želi da kaže da mu je ipak stalo..."

"Ne!", prekinuo sam ga. "Možda ima milijun strana, to ne znamo. Ali dobro znam za onu najgoru. A to je upravo ona koju uvijek pokazuje baš nama. Tako da", rekao sam, unoseći mu se u facu, "nikada nemoj pasti na njegovu priču. Takvi nemaju srca i osjećanja  kao ti buraz. Uredu?"

Uzdahnuo je. "Da. Upravu si."

Rukom sam ga uhvatio iza vrata i blago ga potapšao. "Ajde idemo sada u tu jebenu školu."

....

Čim sam prišao parkirnom prilazu, primjetio sam jedno slobodno parkirno mjesto koje su mi dečki ostavili. Sišao sam sa motora, skinuo kacigu i krenuo prema njima. Sva trojica su bila naslonjena na Harryev automobil, razgovarajući o nečemu.

Kimnuo sam im glavom. "Ej."

"Ej buraz", svi mu me također pozdravili klimanjem glave. Harry, Louis i Liam. Jedini je još falio Niall. Okrenuo sam se i tada sam ga primjetio kako nam prilazi.

"Šta ima novo?" upitao je.

"Ništa buraz", odgovorio je Louis,  "upravo sam nagovarao Harrya i Liama da bježimo sa prvog dana, međutim pičkice neće."

"Ti si pičkica", odgovorio mu je Liam ljutito, "netko možda želi da postane nešto u životu."

"A taj netko ćeš vjerovatno biti ti?", upitao ga je Louis kezeći se.

Liam je podignuo obrve. "Ti nećeš sto posto. A i kada završim školu, moći ćete me vidjeti jedino u nekoj kancelariji...", započeo je govoriti na što ga je Louis prekinuo.

"Evo ga! Opet on i njegovo štreberisanje... Uopšte mi nije jasno kako se družim sa tobom...", rekao je,  polahko sam krećući prema školi. Sva četvorica smo se nasmijali i podignuli ruksake koji su stajali na podu i krenuli za njima.

Liam je pritrčao Louisu i zagrlio ga oko vrata. "Jer me jebeno voliš!"

"Halo pederi!", dobacivao im je Niall, "nemojte nas brukati." Sva petorica smo se odmah odvalili smijati.

Ispustio sam uzdah, razmišljajući kako sam uopšte došao do ovog dijela u svom životu.

Život mi je uvijek bio u potpunosti sjeban, ali ovu godinu dana se to barem malo smirilo.

Nialla sam upoznao u prvoj godini srednje škole kada sam dobio prvi zadatak od Victora. On je nekako saznao čime sa bavim i pošto je i sam bio u problemim, molio me je da i njega ubacim. Iskreno, tada mi je bilo potrebno da nekoga imam uza se te sam uskoro i njemu sredio jedan posao za koji šef nije znao. Kada ga je Niall dobro obavio obavjestio sam o tome Victora koji ga je primio u našu  'bandu'. Sada, prema njemu sam se odnosio kao prema mlađem bratu jer dosadni Irac mi je uprkos svemu prirastao srcu više nego bilo tko. Čak šta više, on je bio jedina porodica koju sam poznavao.

Harrya, Liama i Louisa sam upoznao prije dvije godine na jednom tulumu. Tu smo se nekako uklopili i onda smo nas petorica počeli zajedno da tulumarimo i lutamo gradom. Iako su uvijek sumnjali u mene i Nialla da smo upetljani u neke mutne poslove, mi im nikada ništa sami nismo priznali. Tako da su jednostavno prešli preko toga.

Harry. Njegove kovrče , vitka figura te krupne zelene oči - uvijek su ga izdvajale među nama, tako da je uvijek imao odličan prolaz kod ženskih.

Liam. On je bio onaj mirni i povučeni među nama. Imao je kratko ošišanu smeđu kosu i tople smeđe oči. Najveći uticaj u njegovom životu ima škola i njegova porodica. Bio je vrsta štrebera u našoj grupi.

Dok je Louis...

Uvijek veseo i spreman za humor. Sa svima se mogao veoma lahko uklopiti i stvoriti neku vrstu konverzacije. I to mi je dođavola uvijek smetalo. Dok sam ja uvijek strepio dok sam sa nekim pričao, on je bio slobodan i otvoren.

I ja sam žudio za jebenom slobodom.

Čim smo ušli u školu sva petorica smo se razdvojili da bi smo otišli do naših ormarića.

Kada sam stigao do ormarića, otvorio sam vrata i unutra ubacio ruksak. Skinuo sam kožnu jaknu te ostao samo u crnoj majici kratkih rukava. Uzeo sam jednu praznu svesku i hemijsku te krenuo prema učionici Engleskog jezika u kojoj sam imao prvi čas.

Dok sam prolazio hodnikom već se najveća gužva razilazila te je većina studenata već bila u učionicama. Najednom, zaustavio me je piskutavi glas sa drugog kraja hodnika.

"Zayn!"

Gaby. Okrenuo sam se prema njoj i odmjerio je od glave do pete. Na sebi je imala kratku crnu suknjicu, bijelu usku majicu te kratke crne čizmice. Dugu plavu kosu je ispeglala tako da joj je padala malo iznad stražnjice. Vragolasto sam se nasmiješio dok sam se prisjećao scene kada smo sami ostali u školskoj ostavi. Podignuo sam pogled i pogledao je u oči. "Gaby?"

"Sumnjala sam da ćeš se pojaviti prvi dan škole", rekla je sladunjavim glasom.

Ispustio sam uzdah. "Pa kao što vidiš, tu sam."

Kiselo se nasmiješila. "Znaš, mislila sam da danas ručamo skupa?"

"Ne znam ni da li ću se zadržati u školi do ručka", rekao sam slijezući ramenima i nadajući se da će ovo shvatiti kao 'ne'.

Ali logično, nije shvatila. Plavuša.

"Pa znaš možda bi se onda mogli i malo zabaviti", šapnula je tiho, prelazeći mi rukama preko ramena. Pogled mi je najednom privukao sat iznad Gabyne glave. Zvoni za minutu. Dođavola, ne smijem zakasniti.

Nakašljao sam se i odmaknuo od nje. "Čuti ćemo se kasnije, uredu?"

Njezino samopouzdanje je isparilo, a na licu joj se mogla vidjeti samo  povrijeđenost. Žao mi je, dušo.

Okrenuo sam joj leđa te pokucao na vrata.

"Uđite!", začuo sam dobro poznati glas profesorice Edwards na što sam ušao. 

"Dobro jutro, profesorice."

"Zayn Malik!" Odmah me je prekinula. "Koliko puta moram napominjati da ne podnosim kašnjenja?!"

Uzdahnuo sam i pogledao na sat. "Koliko vidim imam još minutu do zvona."

"Želiš reći da ja nisam u pravu?", najednom je zaskičala.

"Niste upravu", rekao sam, slijezući ramenima.

"Odmah kod dir...", najednom, njezin govor prekinulo je zvono za početak časa. Tek sad. Evo ti ga na! Pogledao sam u nju, kezeći se. "Evo vidite da niste upravu."

Njezino lice se zacrvenilo i uzdigla je svoj prčasti mali nos. "Stajat ćeš tu do kraja časa i ne želim više nikoga da čujem!", proderala se.

Kuja. Spustio sam svesku i olovku na stolić  pored vrata i naslonio se na njih. Profesorica Edwards je sjela za mjesto na katedri i počela da upisuje čas. Razred je pao u mrtvu tišinu. Najednom trznulo me je nešto sa druge strane vrata. Nečiji glas. Poznati glas.

Prislonio sam uho vratima i oslušnuo. "Molim vas...", začuo sam tihi ženski glas.

"Taj kabinet", netko joj je odgovorio.

"Hvala vam", opet je progovorila.

Dođavola! U mozgu mi je igralo u jednoj sekundi milijun kotačića. Odakle mi je poznat njezin glas?

Možda iz neke prodavnice? Možda je konobarica? Možda sam je susreo u bolnici u kojoj sam bio nekoliko puta? Možda sa nekog tuluma? Možda je prijateljica nekog od ostalih dečki? Možda...

Najednom, njezin glas mi je odjeknuo mislima. "Molim te. Molim te. Molim te. Molim te."

Ona? Ali ona je...nemoguće.

Skočio sam sa poda i otvorio vrata učionice. Izašao sam na hodnik tražeći njezin lik, međutim nikoga nije bilo. Osvrtao sam se oko sebe, ali ništa. Hodnik je bio prazan.

"Zayn Malik!", opet sam začuo piskutavi glas iz učionice, "kod direktora!"

Osjetio sam kako mi koljena pucaju te sam pao na pod. Glavu sam gurnuo u ruke te počeo da se ljuljam naprijed-nazad.

Ludim.