Ava P.O.V

Čim smo začuli zvono iz škole Hanna i ja smo krenule prema ulazu dok su Jake, Arriane i Sam imali slobodan čas.

"Ava", najednom sam začula dobro poznati glas nadaleko od mene.

Okrenula sam se prema njemu, široko se smiješeći. "Austin."

Nije mu dugo trebalo. Brzo mi je prišao, čvrsto držeći ruke oko moga struka. Našla sam se zakopanog lica u njegov vrat i na trenutak poželjela da ovako ostanemo zauvijek.

Glasno se nasmijao i opet me pogledao u oči.  "Ne mogu da vjerujem da si tu. "

"Pa, kao što vidiš", klimnula sam glavom.

Začula sam neko kasljucanje pored sebe i susrela se sa Hanninim znatiželjnim pogledom. "Ne znam znate li se.l.Hanna, ovo je Austin. Austin, ovo ja Hanna", rekla sam, smješkajući se.

Austin joj je pružio ruku i nasmiješio se. "Samo iz prolaza. Drago mi je."

"Meni također", Hanna je potvrdila,  smješkajući se. "Onda ja idem, pa vidimo se onda u učionici, uredu?", upitala me je.

"Dobro." Klimnula sam glavom. "Brzo dolazim."

"Okej. Vidimo se Austin", nasmiješila se te otišla.

Okrenula sam se prema njemu koji nije odvajao pogled od mog. "Drugačija si."

Spustila sam pogled prema podu. "Da, nismo se vidjeli gotovo mjesec dana."

"Žao mi je", rekao je, stavljajući ruku na moje rame. "Ali već znaš... moji roditelji...otac. Prevelika su očekivanja od mene. Nisam imao vremena."

"Hej", nasmiješila sam se, prekidajući ga. "Nisam te ni za šta krivila. Jasno mi je. Samo ti mogu reći, hvala. Jedini si bio uz mene ovu godinu dana i to ti nikada ne mogu zaboraviti."

Sjetno mi je nasmiješio i uštinuo me za obraz. "To je najmanje što sam za tebe mogao učiniti. Znaš i sama koliko mi je stalo do tebe", šapnuo je.

Zagrizla sam usnu da prikrijem smiješak. Zatim sam ga opet pogledala. "Austine. Nije vrijeme za to."

"Da", nakašljao  se. "Oprosti."

"Ovaj", rekla sam tiho. "Trebala bih ići da ne zakasnim na čas."

"Koji ti je sada?", upitao me je.

"Historija."

"Dobro." Klimnuo je glavom. "Vidimo se onda kasnije, uredu?"

"Da. Ovaj...htjela sam ti reći da nitko ne zna za ono što se dogodilo", šapnula sam, "molim te..."

"Nitko neće ni znati", prekinuo me je.

Uzdahnula sam. "Hvala ti."

Pomilovao mi je prstima obraz. "Vidimo se kasnije."

"Okej. Vidimo se", nasmiješila sam se, te potrčala uz stepenice.

....

Dok sam žurila da što prije stignem do učionice na drugom spratu primjetila sam da već gotovo nikoga nije bilo na hodniku. Pa zar ponovo kasnim? Nisam ni shvatila da sam se toliko dugo zadržala sa Austinom.

Prolazila sam hodnikom i posmatrala natpise na vratima.

Matematika. Hemija. Biologija. Fizika. Geografija. Historija.

Tu sam.

Pokucala sam tiho na vrata. "Uđite!"

Otvorila sam vrata, a ispred mene je stajao stariji, crnokosi gospodin. "Dobar dan", rekla sam tiho.

"A ti si?", upitao me, imitirajući moj tihi glas.

Nakašljala sam se. "Ja sam Ava. Ava Rosvelt."

"Ti si nova ovdje, zar ne?"

Klimnula sam glavom. "Dobro." nasmiješio mi se. "Ja sam profesor Hops i nadam se da ćemo se dobro slagati ovu godinu dana. A sada izaberi neko mjesto i sjedni. Svakako je tek prvi čas, pa ćeš se uspjeti snaći."

"Uredu", nasmiješila sam se,  zahvalna zbog toga što nije tražio da se predstavljam čitavom razredu.

Prešla sam pogledom po učionici i uhvatila Hannin pogled. Već je sjedila sa nekim. Ustima mi je oblikovala 'izvini'.

'Nema veze', rekla sam, slijezući ramenima.

Prelazila sam pogledom po učionici i shvatila da su svi stolovi popunjeni. Osim jednog. Odmah sam prepoznala dobro poznatu crnokosu figuru, Zayna. Sjedio je sam u klupi pored prozora i gledao ravno u mene. Osjetila sam kako mi vrućina udara u obraze, te sam naglo skrenula pogled od njega. Mora biti neko drugo mjesto.

"Gospođice", trznuo me je glas profesora Hopsa. "Imate slobodno mjesto kod Malika. "

Progutala sam knedlu u grlu. "Uredu."

Duboko sam udahnula i prišla mu.

Nisam podizala pogled kada sam otišla sjesti pokraj njega. Poslednje što mi treba jeste da se sukobljavam sa njim.

Izvadila sam udžbenik iz torbe i glasno uzdahnula na što sam odmah osjetila njegov pogled na sebi.

Neugodna tišina ispunjavala je zrak oko nas.

"Onda dragi moji", rekao je profesor Hops hodajući po učionici. "Već znate kako funkcionišemo na ovom času. Radimo tri lekcije, zatim vas pitam. Na kraju polugodišta dobijate poslednji test koji obuhvata sve gradivo od početka godine. Tada dobivate zaključku ocjenu i onda se nažalost razdvajamo."

Svi su počeli da imitiraju plač, na što sam se tiho zakikotala.

"Da, da", rekao je profesor slijezući ramenima. "Znam da žalite zbog toga, ali nema vam druge."

Svi smo se počeli glasno smijati na što nam je on pokazao rukom da se stišamo. "Pošto vam je ovo prvi čas, danas nećemo ništa raditi. Tako da, popričajte sa svojim kolegama. Vidite kako je njima odmor prošao, a od sljedećeg časa se bacamo na posao."

Svi su počeli da plješću, a onda je nastala opšta buka u razredu. Svi su pričali između sebe sem nas. Zayna i mene. Krajičkom oka sam primjetila da gleda negdje kroz prozor, tako da sam se okrenula prema njemu.

Bože, izgledao je poput kipa dok je tako stajao i nepomično gledao kroz prozor. Izgledao je kao da ne diše. Njegova mirnoća me je naprosto fascinirala.

Osmotrila sam njegove crte lica. Oštre visoke jagodice, jaka vilica, mali nos, senzualne i sočne usne. Raskuštrana crna kosa kao da se tek probudio. Širok grudni koš. Prešla sam pogledom niz njega. Na sebi je imao bijelu majicu, te crnu kožnu jaknu preko nje. Crne farmerke, te crne vojničke čizme.

Zašto imam neobjašnjiv osjećaj da sam ga negdje već srela? Pa i jesi, glupa curo. Prije sat vremena na hodniku. Napao te je, sjećaš se? Zatim maloprije u dvorištu?

"I jesi li zadovoljna?", najednom me je trznuo muški promukli glas.

Podigla sam pogled i susrela se sa ljutim crnim očima. "Ja..."

"Znaš nepristojno je tek tako buljiti u nekoga", rekao je hladnim i odbojnim glasom.

Nakašljala sam se i spustila pogled. Vrelina mi je udarila u obraze i nisam imala hrabrosti da ga pogledam u oči. "Nisam mislila ništa  loše."

"Onda", rekao je kuckajući prstima po stolu, "da li ti se svidjelo ono što si vidjela?"

Iznenadila sam se zbog ovolike doze samouvjernosti kojom je zračio.

"Viđala sam i bolje", naposlijetku sam odgovorila.

Zayn je nakrivio glavu prvo na jednu, a zatim na drugu stranu kao da razmišlja o onome što sam rekla. "Stvarno?"

"Da." Brzo sam odgovorila.

"A zašto imam osjećaj da me lažeš?", upitao je, hvatajući jedan pramen moje kose i stavljajući ga iza uha.

Panika me je preplavila. Osjetila sam poriv da odmah pobjegnem odavde, ali nisam mogla. Nisam mogla tek tako izaći sa časa. Nisam mogla ni zamisliti šta bi svi odmah pomisli o meni.

Mahinalno sam odmaknula stolicu od njega na što su njegove oči poprimile tamniju nijansu. "Je li ti tvoja prijateljica nešto govorila o meni?", upitao je, gledajući negdje iza mene.

Okrenula sam se i susrela sa Hanninim zabrinutim pogledom.

Pogledala sam opet u njega. "Zbog čega bi ona pričala bilo šta o tebi?"

"Šta ti je rekla?", ponovio je, ne sklanjajući  pogled sa mog.

Izdahnula sam. "Da se treba se držati dalje od tebe."

"Pa, hoćeš li je poslušati?", upitao je izazovno, premještajući ruke na prsima.

U tom trenutku snažno se zvono oglasilo, tako da smo Zayn i ja poskočilli u isto vrijeme. Naša tijela su se našla jedno pored drugog.

Nisam mogla da dišem. Bukvalno. Pluća su mi se zaledila, a grudni koš mi se skupio. Srce mi je stalo.

"Hoćeš li je poslušati?", ponovo je upitao.

Moje čelo bilo je u potpunosti vlažno od znoja i jedino što sam željela bilo je to da se odmah, što prije, odvojim što dalje od njega.

Podigla sam pogled i pogledala ga u oči. "Hoću." Klimnula sam glavom. "Poslušati ću je."

Neka iskra nepoznate boli proletjela je njegovim pogledom i on ustuknu jedan korak od mene. "Dobro. Radiš ispravnu stvar."

Posmatrala sam ga dok je uzimao ruskak sa poda. Usne su mi se osušile.

"Da li je govorila istinu?", tiho sam upitala na što se on zaustavio.

Njegove usne izvile su se u široki osmijeh, a zatim su se naši pogledi susreli. "Jeste. Postoji vrlo dobar razlog zbog kojeg se svi drže dalje od mene."

"Možda ti jednostavno netko treba dati šansu."

Njegovo glasno smijanje ispunilo je zrak oko nas. "A to bi mogla biti baš ti, zar ne?"

Osjetila sam kako mi obrazi gore te sam pogledala u stranu.

"Vidi, princezo. Rekli su ti da sam loš za tebe, zar ne?", upitao je primičući mi se u potpunosti. Dah mu je bio vreo i mirisao je na mentu i vaniliju.

Nepomično sam klimnula glavom.

Uzdahnuo je."Pa nisu te lagali, princezo. Loš sam za tebe", šapnuo je, a zatim se okrenuo i otišao.