Zayn P.O.V

Ležao sam na leđima, dok je Ava iscrtavala sitne kružiće po mojim prsima. Sklopio sam oči i prstima mrsio njezinu kosu. "Smiruje me dok to radiš."

Začuo sam njezin tihi smijeh. "Stvarno?"

"Da."

Nastavila je iscrtavati kružiće. "Jesi li bolje sada?" upitao sam je, prisječajući se suza na njezinom licu.

Dahnula je. "Jesam."

"Prepao sam se kada mi se nisi javila na telefon."

"Znam", uzdahnula je. "Oprosti."

"Hej", prekinuo sam je. "Nema potrebe da mi se izvinjavaš, samo... uvijek mi se javi.  Brinem se. Prepao sam se da ti se nešto dogodilo."

Osjetio sam kako se još više privija uz moje tijelo. Rukama sam je privukao sebi na prsa. "Rekla sam ti već da sam sa svojim ocem sve riješila. On mi ništa neće uraditi."

Još da ja mogu da povjerujem u to.

Otvorio sam oči i pogledao u njezino lice. "Zbog čega mu toliko vjeruješ?"

Čelo joj se namrštilo. "On je moj otac, Zayn."

"Ne", odmahnuo sam glavom. "Ima tu nešto više od rečenice, on je moj otac."

"Zašto si toliko protiv njega? Uopšte ga ne poznaješ."

"Stvarno moram da poznajem lika koji te je udario? On je gad, Ava."

"To nije razlog da ga nazoveš gadom!" procijedila je. Pridigla se u sjedeći položaj, dok je pogledom pržila moje lice.

"Da, jeste."

"A kako bi onda tebe trebala da nazovem?" ispljunula je. Čim je ta rečenica prešla preko njezinih usana, primjetio sam kajanje na njezinom licu.

Osjetio sam kako mi srce lupa sto na sat. Nije ovo rekla. Ne. Nema šanse da je moja Ava ovo rekla.

Ustao sam sa kreveta i pogledao u nju. "Nisi to rekla."

"Zayn", spustila je pogled, ne gledajući u mene.

Protresao sam glavom. "Učinilo mi se, zar ne Ava?"

Vidio sam kako joj se oči pune suzama. "Nisam to mislila."

Udario sam šakom od zid. "Nisi to jebeno rekla, Ava!"

Začuo sam škripu kreveta, a nedugo zatim osjetio sam i njezine sićušne dlanove na mojim leđima. Pogledao sam je preko ramena. "Kada ti kažem nešto što ti ne odgovara, ti ćeš uvijek spominjati moju prošlost?"

Nervozno je prošla prstima kroz kosu. "Znaš da nisam tako mislila."

"Ništa ja ne znam, Ava", uzdahnuo sam.

"Zayn", dahnula je. "Razumi me, molim te. On je moj otac. Osim njega i mame nemam nikoga. Baš nikoga."

"Imaš mene", izletjelo mi je.

Naše oči se susretoše, a njezine usne se izdigoše u blagi osmijeh. "Znam, ali me je strah. Što ako je sve ovo samo san? Što ako se sutra probudim i ničega osim mene ovdje ne bude? Ako ne bude tebe, ako ne bude nas?"

Dlanovima sam obuhvatio njezine obraze, a čelo prislonio uz njezino. "Ne znam kakav je taj san, ali jedno znam. Kada se probudiš, ja ću biti ovdje. Kada sam ti rekao da te volim princezo, to sam stvarno i mislio. Shvati to već jednom."

Rukama je obgrlila moja leđa i snažno me zagrlila. Lice je prislonila uz moja prsa. "Oprosti što sam ono rekla, nisam to mislila."

Uzdahnuo sam. "Znam, ljepotice, znam."

Spustio sam lice prema njezinom. "Hoćeš li mi konačno reći zbog čega si plakala?"

Izbjegavala je moj pogled. "Gluposti."

"Ava."

"Cijela ta situacija oko tuče... Zbog mene si upao u probleme. Zbog mene si suspendovan iz škole dvije sedmice, Zayn."

Nasmiješio sam se. "Plakala si zbog toga što sam suspendovan iz škole? Misliš li stvarno da je mene briga za to?"

"Zayn", obrve su joj se skupile. "To nije poenta. Poenta je da se to desilo zbog mene. Zato jer sam ja..."

"Ja se ne kajem zbog toga, u redu?" prekinuo sam je. "Još milion puta to da se dogodi, ponovo bih isto uradio."

"Nećeš to više raditi, u redu?" pogledala me je poprijeko. "Sada ćeš se smiriti, ne treba ti više problema."

"Ljepotice moja, moje drugo ime je problem."

"Zayn", udarila me je dlanom od prsa, smiješeći se.

"Ali, takav ti se sviđam, zar ne?"

"Ne", pogledala je u stranu, pokušavajući se ne nasmiješiti.

"Priznaj", uštipnuo sam je za obraz.

"Nije tako", rekla je.

Poškakiljao sam je po stomaku. "Jeste. Sviđam ti se baš zbog toga."

"Noup."

Ponovo sam je poškakiljao. Odmaknula se od mene, pružajući ruke ispred sebe. "Ne škakiljaj me", rekla je kroz smijeh.

Pogledao sam prema vratima. "Ako nećeš da ti dragi tatica sazna da kriješ dečka u sobi onda priznaj."

Skupila je usne. "Igraš prljavo."

"Zbog toga ti se sviđam", ponovio sam, sliježući ramenima.

Odmahnula je glavom. Kada su se naše oči ponovo susrele, njezino lice je ozario iskreni osmijeh. Laganim korakom došla je do mene. Ruke je stavila oko moga vrata, a noge podigla oko moga struka. Rukama sam obuhvatio njezinu stražnjicu i prislonio je uza se. "Zbog toga mi se ne sviđaš, Zayn", rekla je tiho, prolazeći prstima kroz moju kosu. "Zbog toga te volim."

Nisam više čekao niti sekunde, usne sam prislonio na njezine. Oprezno sam je ljubio, jezikom lickajući njezine usnice. Polahko, rastvorila je svoje usnice puštajući mi prolazak. Moj jezik se ispreplitao sa njezinim, mekanim i toplim.

Leđa sam joj prislonio uz ledeni zid na što je jauknula. Ali, to nije dugo trajalo. Nakon nekoliko sekundi, njezine mekane usne su se spuštale niz moju čeljust te krenule put moga vrata.

Strujanje je prolazilo kroz svaku poru moje kože, na što sam prstima gnječio njezinu stražnjicu. Usnama i zubima napao sam njezin vrat. Dok je ona prstima mrsila moju kosu i ispuštala tihe uzdahe, ja sam spuštao poljupce duž njezina vrata. Polahko, jezikom sam lickao put do njezinih grudi koje su se nazirale ispod njezine tanke majice. Usnama sam prelazio preko udubine između njezinih grudi. Miris njezine majice i grudnjaka ispunio je moje nosnice. Osjetio sam nesvjesticu od tog prekrasnog mirisa.

"Ava!", trznulo me je glasno lupanje na vratima.

Ava je razgoračila oči i ukočila se u mome naručju. Prste je stavila na moje usne. "Budi tiho."

Povrpoljila se u mojim rukama na što sam je ispustio. Nekoliko je puta udahnula, smirujući svoje disanje. "Što je bilo?"

"Teta pita zbog čega si se toliko dugo zatvorila u sobu", začuo sam neki ženski glas sa druge strane vrata.

"Radila sam nešto, Sara."

Moj pogled odluta do kvake na vratima koja se pomjerala. "Zašto si se zaključala?"

Ava je pogledala u mene. "Upravo sam se tuširala."

"Ja se ne bih žalio", obikovao sam riječi usnama.

Ava je protresla glavom, dok joj je crvenilo obuzimalo lice.

"Dobro", odgovorila je Sara. "Uskoro će večera, siđi dolje."

"Brzo ću", Ava je promrmljala. Otišla je do vrata i lice prislonila uz njih. Nakon nekoliko sekundi, vratila je pogled na mene. "Otišla je."

"Ko je Sara?" upitao sam.

"Rekla sam ti već za nju. Doselila se kod nas. Ona i njezina sestra Alice."

"A da", uzdahnuo sam. Znao sam da mi je nekada spomenula ime Sara.

Protresao sam glavom. "Onda",  pogledao sam u njezine usne. "Da završimo ono što smo započeli."

Dlanove je ispružila ispred sebe. "Moraš ići odavde."

Namrštio sam se. "Zbog čega?"

"Moji ne smiju saznati za tebe."

Uzdahnuo sam. "Do kada me misliš kriti od njih?"

Nasmiješila se. "Nisam znala da si od  onih dečki koji žele da upoznaju roditelje svoje djevojke."

"Nisam ni ja znao da sam takav",  uštipnuo sam je za nos. "Dok se nisi pojavila ti."

Prislonila je usne uz moje i ostavila nježni poljubac. Osjetio sam kako me gura prema prozoru. "Hvala ti što si došao", promrmljala je u moje usne.

"Sve za tebe, malena."

Njezine oči su upijale moje. Osmijeh je igrao na njezinim usnama. "Volim te, Zayn."

Njezin stidljivi osmijeh značio mi je previše. Prorezao mi je prsa, dosegnuo preduboko.

Ispružio sam ruku i palcem prešao preko njezine pune donje usnice. "Volim i ja tebe." Skočio sam sa prozora te osjetio ispod sebe tvrdu zemlju. Pogledao sam još jednom prema njoj koja je stajala naslonjena na okno prozora i sanjivo gledala u mene.

Bože. Čime sam je zaslužio?

Bila je san svakog muškarca i bila je moja. Savršeno.

Ava P.O.V

"Ne mogu da vjerujem da ovo radim", mrmljala sam sebi u bradu.

"Zašto ne?" Zayn se okrenuo prema meni. "Ništa ti neće biti od malog izbjegavanja nastave."

"Malog?" frknula sam. "Zbog tebe nisam bila na devedeset posto nastave. Ne mogu ni zamisliti koliko samo imam izostanaka."

"Nijedan", rekao je Zayn, smijuljeći se.

"O čemu ti govoriš?" zastala sam.

"O tome da u onim zapisima, za koje ja znam, nemaš niti jedan izostanak."

Uhvatila sam ga za ruku i okrenula prema sebi. "Što si napravio?"

"Ništa", napravio je nedužni izraz lica.

"Zayn."

Rubovi usana izvili su mu se u osmijeh. "Provalio sam jutros u kancelariju i izbrisao sve tvoje zapise."

Zagledala sam se u njega. Mora da se šali. "Šališ se, zar ne?"

Obrve su mu se skupile. "Ne šalim."

"Zbog čega si to dovraga uradio? Što ako se sazna? Nisu oni budale, Zayn!" povikala sam.

"Hej", uhvatio me je za zapešća. "Smiri se, ne mogu nikako saznati."

Odgurnula sam ga od sebe. "Jesam li ti tražila da to uradiš?" upitala sam ga.

Ukipio se. Glavu je nakrivio na stranu kao da razmišlja o mom pitanju. "Zbog čega se toliko ljutiš? Mislio sam da će ti biti drago zbog toga."

"E pa nije mi drago, Zayn!" Do kada će više svi unaprijed donositi zaključke o meni? "Ako ti to nisam ni spomenula, kako si uopšte mislio da će meni biti drago?!"

"Ava..."

"Ne, Zayn!" prekinula sam ga. "Ako u nečemu pogriješim, ne želim da me neko spašava iz toga. Spasit ću se sama."

"Pretjeruješ", frknuo je.

"Ne! Pretjeruješ ti koji sve stvari shvata olahko. Zašto imam izostanke u školi? Ma nema veze. Provalit ću u kancelariju i izbrisat ću ih. Preko svih svojih obaveza ćeš uvijek prelaziti lakšim putem, zar ne? Ti to možda tako želiš Zayn, ali ja ne. Ako već u nečemu zabrljam, želim da to znam. Želim da krivicu osjetim na vlastitoj koži, a ne da tek tako pređem preko nje."

Glava mu je klonula. "Upravu si."
U tom je trenutku izgledao tako tužno da mi je bilo nemoguće više se ljutiti na njega.

Zagrizla sam se za usnicu. "Uvijek sve zeznem sa svojim pametovanjem."

Nasmiješio se. "Već sam navikao da mi je djevojka štreber."

"A ja se moram priviknuti na to da moj dečko želi da vodi brigu o svojoj djevojci."

Zayn podiže lice prema meni. Imao je jako čudan pogled.

Njegove plamene oči gutale su svaki centimetar moga lica. Osjetila sam kako nešto u mom trbuhu počinje da skakuće od tog pogleda te sam ga skrenula.

"Baš tako", rekao je hrapavim glasom.

Osjetila sam njegov uporni pogled na sebi, ali nisam imala snage da ga pogledam. "Zar ne misliš da smo napredovali?" promrmljala sam.

"Na što misliš?"

Progutala sam knedlu koja mi je stajala u grlu i pogledala u njega. "Poprilično se brzo pomirimo."

Prasnuo je u smijeh. "To je dobro, zar ne?" upitao je kroz smijeh.

"Ponovo ćeš praviti šalu od mene", uzdahnula sam, dureći se.

Zayn se najednom nađe ispred mene. Dlanom je obuhvatio moj. "Kada sam ti rekao da te volim, to je značilo da si zauvijek moja, malena. Možemo se svađati koliko god ti hoćeš, ali na kraju, rastati ćemo se sa poljupcem i u miru. "

Naši pogledi se spojiše i shvatih da mi srce počinje kucati kao ludo. Njegova ruka na mojoj bila je topla i sigurna, a stisak savršen.

Nježno, spustila sam usne na njegove. U početku je to jedva bio poljubac, ali malo pomalo se pojačavao, postajući sve dublji i snažniji. Zarila sam nokte u njegova leđa dok su njegove ruke klizile po mom vratu i gubile se u mojoj kosi.

Poljubac je u isto vrijeme bio nježan, grub, pažljiv, sebičan. Bio je to onaj poljubac koji ne dopuštaju djeci da ga gledaju na televiziji.

Ljubio me je kao da me želi obilježiti. Kao da mu život zavisi od toga.

Odjednom, prekinulo nas je vibriranje Zaynovog telefona. Nevoljko, odvojili smo se jedno od drugog. Zayn je pogledao u zaslon, mršteći se. "Harry", promrmljao je.

"Što sa njim?"

"Napisao mi je da što prije dođem, ne može više da me čeka."

Pogled mi odluta do skladišta u kojem nas je čekao. "Da li će se naljutit kada vidi da sam i ja došla sa tobom?"

"Ne. Nema se zbog čega ljutit. Hajde idemo", povukao me za ruku.

Čim smo došli do sivih, željeznih vrata, primjetila sam da su već odškrinuta. Pogledala sam u Zayna, koji mi je ohrabrujuće klimnuo glavom. "Sve je u redu. Ja sam tu."

Uzdahnula sam i krenula za njim. Brojni muški glasovi, odzvanjali su kroz zidove skladišta. Odjednom, uočila sam poznatu figuru kovrčavog dečka koja nam se približava. Nasmiješio se. "Nisam znao da će te oboje doći." rekao je. Ponovo njegov glas. Zbog čega mi je ovoliko poznat? Gdje sam ga već čula?

Zayn me posesivno privukao sebi. "Došla je sa mnom."

Harry se cinično nasmiješio. "Vidim. Dođite za mnom", rekao je.

Zayn ga je ispitivački pogledao. "Gdje idemo?"

"Idemo u praznu sobu, da možemo na miru razgovarati."

Zayn je klimnuo glavom te smo krenuli za njim. Ušli smo u ogromnu sobu u kojoj se nije nalazilo baš ništa. Samo zidovi i mi. Čak ni prozora nije bilo. Harry se okrenuo prema nama.

"Dolazim brzo", rekao je, vadeći iz džepa crne sunčane naočale i stavljajući ih na oči. Njegov prepotentni osmijeh nas još jednom zabljesnu, a zatim se vrata zatvoriše.

"Kada saznaš istinu, molit ćeš me da mu ti zadaš zadnji udarac, a ne ja",  nečiji glas zaposjeo mi je um.

Tamne sunčane naočale!

Osjetila sam kako mi se manta te sam  se dlanovima uhvatila za glavu.

Zayn mi je pritrčao i prihvatio me svojim rukama. "Hej, malena. Jesi li dobro?"

Pogledala sam u njegov izbezumljeni i zabrinuti pogled. "Kada sam bila oteta, Zayn", dahnula sam.

Oči su mu se raširile. "Što sa tim?"

"Znam ko je to uradio", suze su mi se nakupljale u očima.

Nekoliko trenutaka, samo me je gledao. "On, zar ne?"

Dlanom sam prigušila jecaj. Klimnula sam glavom. "To je bio Harry."