Ava P.O.V

Miris kolonjske vode mi je sve više ispunjavao nosnice, dok sam ga rukama čvrsto stezala oko struka.

Njegova ruka je nježno prelazila po mojoj kosi, dok je drugu držao na mom struku.

Moje drhtanje i suze su prestajale i shvatila sam kako se ovdje, upravo sada, osjećam sigurnom.

Najednom, Zaynove ruke su se opustile oko moga tjela te se blago nakasljao.

Shvatajući šta radim, odvojila sam se od njega spuštenog pogleda. Od srama ga nisam mogla pogledati u oči.

Naglo, trznuli su me njegovi prsti ispod moje brade. Nježno mi je podignuo glavu i naši pogledi su se susreli. "Jesi li dobro?", upitao je tiho.

"Ja...", počela sam da mucam. Najednom sam se prisjetila dečka koji me je pratio. Okrenula sam se i počela  ga tražiti pogledom. Međutim, nije ga bilo. "Pobjegao je", trznuo me je Zaynov glas.

Ponovo sam se okrenula prema njemu."Bojala sam se", rekla sam iskreno.

Njegovo se tijelo najednom napelo, a crne oči su postale ispunjene nekom boli. Uhvatio me je za vrat i naglo povukao na svoja prsa. Lice sam zagnjurila u njegov vrat, a on me je čvrsto stezao rukama. "Žao mi je. Sada si sigurna", promrmljao je.

Taman kada sam mu se htjela zahvaliti što je sada sa mnom, sjetila sam se.

Odvojila sam se od njega i bijesno ga pogledala. "Makni se od mene!"

Njegove oči su postale razgoracene i gledao me je šokiran. "Šta... se desilo?", mucao je.

"Sve je ovo zbog tebe!" Uperila sam prst u njega.

"Ava, ja..." počeo je da se osvrce oko sebe. Kao da traži neki izlaz.

"Da nije bilo tebe i tvojih prokletih drugova ovo se ništa ne bi dogodilo!"

Zayn se naglo okrenuo prema meni, a njegovo se tijelo opusti. Dovraga! Kao da mu nije ni bitno ovo što govorim.

"Mislila si na...", namrštio se. "Samo smo se šalili."

"Šalili?", Uzdahnula sam. "Stvarno si bolestan."

Okrenula sam mu leđa i počela da koračam putem kojim sam i krenula. Njegovi koraci odzvanjali su iza mene. "Ideš sama kući?", dobacio je.

"Ne tiče te se", odgovorila sam.

"Ako sam prisustvovao onome maloprije, onda me se tiče", doviknuo je.

Bijesno sam koračala ne obazirujući se na njega. "Samo... samo me ostavi na miru."

Krajičkom oka primjetila sam kako je ubrzao korak i sada je hodao pored mene. "Zašto si ljuta?"

Presjekla sam ga pogledom. "Stvarno me to pitaš?"

"Da." Klimnuo je glavom.

"Pa dovraga!" Povikala sam.

"Prije pola sata si me napadao sa svojim drugovima, a sada se ovdje ponašaš kao da se brineš za mene!"

"Nisam te napadao!", uzvratio je istom jačinom.

"Ma ne", odmahnula sam glavom. "Samo si mi predlagao da idem sa vama u stan? "

"Pa..."

"Zašto? Da možda igramo karti? Ili ...", pocesala sam se po glavi, "Čovječe ne ljuti se?"

Njegovo se lice ozarilo i nakon nekoliko trenutaka prasnuo je u smijeh. "Čovječe ne ljuti se?", upitao je.

Prekrižila sam ruke na grudima i pogledala u njega. "Nije smiješno!"

"Da. Jeste", rekao je te se počeo glasno smijati.

Njegov glasni smijeh odzvanjao je ulicom ispunjavajući moje uši. Uhvatio se za stomak i dalje se smejući, kao da je to što sam rekla, nešto najsmešnije što je ikada čuo.

Udarila sam ga rukom po ramenu. "Prestani!"

"Oprosti", jedva je dolazio do daha, "samo mi je", opet se počeo smijati. Pogledao je u mene, a oči su mu bljeskale nečim što prvi put vidim kod njega. I nisam to mogla zaustaviti.

I ja sam se počela smijati zajedno sa njim. Glasno i iskreno prvi put poslije godinu dana smijala sam se, na ulici, sa Zaynom Malikom.

Oboje smo se smijali jedva dolazeći do daha, dok mislim da niti on, a niti ja nismo bili sigurni zbog čega se smijemo.

"Nikada još nisam vidio nekoga da se tako lijepo smije", najednom me je trznuo Zaynov glas kroz smijeh.

Pogledala sam u njega, a on je sada  nepomično stajao sa još ponekim tračkom prijašnjeg smijeha i gledao u mene. Spustila sam pogled dok mi je crvenilo udaralo u lice.

"Zašto se uvijek crveniš?", upitao je.

Bijesno sam ga pogledala. "Ne crvenim!"

"Ma ne", odmahnuo je glavom,  smješkajući se, "samo si upravo crvena kao bulka."

"Stvarno si bezobrazan!"

"Ali zašto?", upitao je slijezući ramenima. "Samo sam rekao istinu."

Prošla sam pored njega, ne pridavajući mu niti mrvicu pažnje. "Opet si ljuta na mene?"

Šutjela sam.

"Ali zašto? Pa upravo si se smijala sa mnom."

"Nisam sa tobom", bijesno sam se okrenula prema njemu.

"Da, jesi", klimnuo je glavom.

"Smijala sam se zato što sam se sjetila nečega. Ti nisi razlog tome."

"A čega si se sjetila ako mogu znati?", upitao je prilazeći mi.

"Neću ti to reći."

"Da. Zato jer ničega nema. Smijala si se zbog mene", odgovorio je ponosno.

"Ne, nisam", ponovo sam ponovila.

"Onda reci. Zbog čega si se smijala?"

Nakasljala sam se. "Ovaj... sjetila sam se nečega iz škole."

"Da?", podignuo je obrvu. "Čega?"

"Pa... jedne smiješne situacije sa ..."

"Sa?"

Naši pogledi su se susreli. "Austinom."

Za trenutak, preko njegovog lica je prešla neka bolna grimasa.

"Austinom?", namrštio se. "I šta je bilo toliko smiješno sa njim?"

"To te se ne tiče", nastavila sam hodati. "To je nešto između nas dvoje."

Nakon nekoliko koraka primjetila sam da ga ne čujem iza sebe. Okrenula sam se i vidjela kako stoji na mjestu gdje je bio maloprije. "Zašto stojiš?" povikala sam.

Nasmiješio se i krenuo prema meni. "Znači ipak želiš da idem sa tobom?"

Namrštila sam se. "Kako hoćeš."

"Dobro, dobro. Idem sa tobom, princezo." Krenuo je da korača prema meni.

"Zašto me stalno tako zoveš?", upitala sam.

"Ne znam", rekao je slijezući ramenima. "Ali mi se sviđa kako zvuči."

"Taj nadimak ti se sviđa i zato me tako zoveš?"

"Da", klimnuo je glavom. "Kada budem znao tačan razlog, reći ću ti."

Nasmešila sam se. "Dobro."

"Je li ti daleko kuća?", upitao je.

"Ne", promrmljala sam. "Blizu smo."

"Aha."

Najednom, nešto mi je uskočilo u misli. "Zayn", rekla sam tiho.

"Molim?"

"Zašto si se maloprije u dvorištu ponašao kao da me ne poznaješ?"

Nekoliko trenutaka naše oči se nisu odvajale jedne od drugih. "Takav sam", kiselo se nasmiješio.

"Ne, nisi", prekinula sam ga. "Sada nisi takav."

"Vidi Ava", zaustavio me je. Stao je ispred mene, a po prvi put nečija visina me nije toliko plašila. "Nisam dobar za tebe, u redu? Ne govorim ovo da bi ispadao ne znam", odmahnuo je rukama, "samo govorim istinu. Trebaš se držati dalje od mene. Kada bi se saznalo da ..."

"Kada bi se saznalo šta?" upitala sam ga kad nije završio.

Zayn P.O.V

Opet sam se mogao prevariti. Opet sam mogao sve zeznuti. Dovraga Zayn!

"Ovaj...", nakasljao sam se. Njene oči su me zaintrigirano posmatrale.  "Uglavnom, nisam dobar za tebe. To je sve."

Ava se počela smijati. "Zašto mi to stalno govoriš? Čovjek bi pomislio da te uhodim!"

"Onda izbaci tu savršenu sliku iz glave o svakome! Nisu svi dobri i nevini kakvim ih zamišljaš!", povikao sam, sireci ruke.

"Ali..."

"Ne", prekinuo sam je. "Shvati. Onaj ko je loš, taj se ne može promjeniti! Jednostavno je takav."

"Svako se može promjeniti!"

"Da", rekao sam. "Ali u filmu i knjigama, ne u stvarnom životu!"

"Dovraga Zayn", namrštila se. "Vidi... ne nabacujem ti se, ne sviđaš mi se i nisam zaljubljena u tebe."

Dovraga. Zašto su me njene riječi ovako pogađale? "Ali shvati da nisi toliko loš! Ne znam šta si prije radio i šta se događalo, ali tu", sapnula je pokazujući na moje srce, "tu ima nešto. A ti sam odluči kome ćeš to nešto pokazati."

"Ava", uzdahnuo sam.

"Ne", prekinula me je. "Samo sam rekla šta mislim. A sada idem sama do kuće", osvrnula se oko sebe, "i neću da ideš za mnom."

Namrštio sam se. "Ne možeš ići sama. Nešto se može..."

"Mogu", prekinula me je. "Svakako je blizu", pokazala mi je prstom na nekoliko metara od nas veliku osvjetljenu kuću. "Vidimo se, Zayn."

Uzdahnuo sam. "Vidimo se, princezo."

Stidljivo se nasmiješila, okrenula i otišla.

Čučnuo sam na koljena i glavu zagnjurio u ruke. Ne smiješ ovo raditi, Zayn. Ne smiješ. Da se istina sazna, ne da bi ubilo tebe. Bilo bi još gore... ubilo bi nju.

Ava P.O.V

Čim sam ušla u kuću, zaputila sam se prema dnevnoj sobi iz koje sam začula poznate glasove.

"Ava, draga moja", ustala je Anne čim me je primjetila da sam ušla u sobu.

"Kako ste, Anne?", nasmiješila sam se. Pružila sam ruku njezinom suprugu Aidenu. Nasmešio mi se i rukovao sa mnom.

"Smithovi su nas došli posjetiti", nasmešila se mama, te mi prišla i ostavila jedan poljubac na obrazu. "Kako je bilo u školi?"

"Dobro", klimnula sam glavom.

"Mislili smo da ćeš svratiti sa Austinom?", upitala je gospođa Anne, njegova majka. "Jesi li ga vidjela danas?"

Zacrvenila sam se na njezinu pretpostavku. "Ne", odmahnula sam glavom. "Nisam ga danas uopšte vidjela."

"Mila moja", gospođa Anne me je pomilovala po obrazu. "Kada je Austin rekao da si se prolepšala, nisam očekivala da si baš toliko."

Nakasljala sam se. "Hvala vam. I vi ste sve mlađi i ljepši."

"Ah dušo", vragolasto se nasmiješila. "Previše mi laskaš."

"Nije to previše dušo", dobacio je gospodin Aiden. "Naša Ava je samo iskrena."

Svi su se nasmijali na ovo. Pogledala sam u mamu i tatu koji su sjedili jedno pored drugog. "Da li bi bio problem ako bih ja sada otišla na spavanje?"

Začuđeno su me pogledali. "Je li sve u redu?"

"Da", brzo sam klimnula glavom. "Samo sam umorna."

"Dušo", prekinula me je gospođa Anne, "nemoj zbog nas ostajati. Slobodno se idi odmoriti."

"Da, da, idi na spavanje dušo. Sutra svakako moraš ranije ustati zbog škole", rekla je mama.

Klimnula sam glavom. "Prijatno vam svima. Žao mi je što neću ostati sa vama do kraja večeri."

"Nema veze dušo. Samo nam se ti odmori."

Nasmiješila sam se. "Laku noć."

Uspela sam se uz stepenice i ušla u svoju sobu. Skinula sam svu odjeću sa sebe i legla u krevet. Prinijela sam majicu licu i dobro poznati miris kolonjske vodice je dopro do mojih nosnica.

Odbacila sam je od sebe kao da me je opekla i zavukla se pod jorgan.

On nije dobar za mene. On nije dobar za mene. On nije dobar za mene. On nije dobar za mene. On nije dobar za mene...

Zaspala sam uvjeravajući sama sebe u te riječi.

Tu noć nisam ništa sanjala.

Zayn P.O.V

Možda da ipak pokušam biti fin? Šta ako bih sebi ipak dao priliku? Šta ako zaista mogu biti dobar kakvim me ona zamišlja?  Šta ako zaista sam sebe mogu vidjeti očima kakvim me ona vidi?

Sišao sam sa motora i skinuo kacigu. Uzeo sam ruksak i krenuo prema školi.

Nekoliko puta sam prstima prošao kroz kosu pokušavajući da je namjestim kako treba. Međutim, kosa mi je stršila na sve strane.

Čim sam bio malo bliže ulazu, primjetio sam dobro poznatu figuru.

"Ljubavi", začuo sam Gabyn veseli glas.

"Hej", prišao sam joj.

Stavila je ruku na moja prsa i približila mi se. "Dugo se nismo vidjeli."

"A jučer?", upitao sam je sarkastično podižući obrvu.

"Kako jučer?", naravno nije shvatala sarkazam.

"Pa..", rekao sam slijezući ramenima. "Vidio sam te jučer u školi."

"A to", počela se smijati sama sebi. "Pa mislila sam na drugačije viđenje."

"A na kakvo si to ti viđenje mislila?", upitao sam je.

"Pa znaš već", prelazila je prstima po mojim prsima. "Ti, ja, moja soba,  krevet, zid... meni je svejedno."

Nasmiješio sam se na ovu njezinu smjelost. Prstom sam se počešao po usnama. "Previše si samouvjerena."

"Učila sam od najboljih", odgovorila je.

Prstima sam prešao po njezinoj ruci, od čega se njena koža počela jeziti. "Kažeš zid?"

Prste sam spustio na njezin struk i spuštao ga prema njezinim bedrima. Tijelom sam je zaklonio da nas netko ne bi vidio, a on se bestidno počela vrpoljiti u mjestu. "Ne radi to, Zayn", dahnula je.

"Zašto?", upitao sam je, te joj se primaknuo do uha. "Ti si mene upravo izazivala."

Uhvatila je moju ruku, te me zaustavila da prelazim po njezinom stomaku. "Hoćeš li sada", dahnula je i dalje se smirivajuci, "da odemo do sobe za ostavu?"

Nasmiješio sam se i odmaknuo od nje. Znao sam da će upaliti. Bila je razvratna, ali ne toliko da bi to uradila pred svima. "Ili ovdje, ili nikako."

"Zayn", namrštila se i pogledala negdje iza mene. "Ona je mala stvarno brza", promrmljala je.

Namrštio sam se. "O čemu pričaš?"

"O onome", pokazala mi je prstom negdje iza mene. Okrenuo sam se i imao sam šta i vidjeti.

Pred školu su upravo dolazili Austin i Ava, držeći se za ruke.