Ava P.O.V

"Ponovo si ovdje", iz razmišljanja me je trznuo tihi glas.

Podigla sam pogled i susrela se sa toplim smeđim očima. "Da."

Nasmiješila se, te spustila pogled prema bilježnici. "Onda, kako tvoj život napreduje? Da li se nešto promjenilo?"

Osmijeh mi je izvio rubove usana. "Upoznala sam nekoga."

Doktorica Argon se nasmiješila. "Stvarno? Da li je ta osoba zaslužna za taj osmijeh na tvome licu?"

Prste sam stavila na usne. "Da. Jeste."

"Ko je on? Da li si zbog toga danas došla?"

"Da." Klimnula sam glavom. "Zayn. Njegovo ime je... Zayn."

Doktorica Argon je klimnula glavom, pokazujući mi da nastavim.

"Uz njega nemam vremena da razmišljam o prošlosti. O pitanju što bi bilo kad bi bilo? Znate... on me ispunjava. Ispunio je svaki centimetar moje kože i kao da me sprečava u tome da se prisjećam loših stvari."

Doktorica je izvila obrvu. "Čini se kao dobar mladić."

"I jeste, najbolji."

Doktorica je nakrivila glavu na stranu. Pribilježila je nešto u bilježnicu ispred sebe, a zatim me ponovo pogledala. "Zašto mi se čini da to nije ono što te je stvarno dovelo ovdje?"

Sakrila sam pogled. "Stvarno znate svoj posao."

"Znači da sam dobro izabrala", odgovorila je smiješeći se.

Nelagoda me ispunila te sam se pomeškoljila u kožnoj fotelji. "Plašim se da činim krivu stvar."

"Zbog čega?"

"Zato jer... čini mi se kao da sam zanemarila ono što mi se dogodilo. Znate, kada sam sa njim uopšte ne mislim na svoju prošlost. A želim da mislim. Moram misliti na nju jer... ne želim je zaboraviti. Ne želim zaboraviti tog gada koji mi je uništio život", imala sam osjećaj kao da sam ostala bez daha.

Doktorica je ustala sa svoje fotelje i sjela nasuprot mene. Dlanove je spustila na moja koljena i blago ih stisnula. "Imaš pravo da budeš sretna. Dušo... kad-tad morati ćeš preći preko svega što se dogodilo. Nekada je to jedina šansa za naše izlječenje. Zaborav."

"Ali..."

"Što ti osjećaš prema tom dečku, Zaynu?"

"Ja ga volim."

"Da li on to isto osjeća prema tebi?" upitala je.

Srce mi je zaigralo. "Rekao mi je da me voli."

Osmijeh je ozario lice doktorice Argon. "Zar ne misliš onda da barem zbog toga vrijedi zaboraviti na ono što se dogodilo?"

Dahnula sam. "Vjerovatno ste upravu."

"Vidi, dušo... U tvom srcu, u tvojoj duši, uvijek će ležati mala krinka straha. To je sasvim normalno, sa obzirom na situaciju u kojoj si se nalazila. Ali, tvoj život se ne smije zaustaviti zbog toga. Ne smiješ misliti da izdaješ samu sebe ili ljude oko sebe ako si sretna. To je ono što svi mi želimo i ono što si ti zaslužila."

Zvonce na drvenom stolu ju je prekinulo. Ustala sam sa fotelje. "Mislite da vrijedi zaboraviti i krenuti naprijed?" upitala sam drhtavim glasom.

"Misliš zbog svoga dečka?" upitala je sa vragolastim osmijehom.

Smiješeći se, klimnula sam glavom. "Da."

"Gdje je on sada? Kada ćeš ga vidjeti prvi put poslije ovog razgovora?"

Razmislila sam. "Danas u školi."

Protresla je glavom, zamišljeno. "Dobro. Danas neka bude taj dan kada ćeš odlučiti da li vrijedi zaboraviti ili ne, u redu? Ako u svom srcu danas osjetiš da je to ono što trebaš uraditi, onda to uradi. A ako vidiš da i dalje nisi spremna za to, znaš što ti je činiti."

Nasmiješila sam se na ovaj njezin prijedlog. "Dobro. Poslušati ću Vas. Hvala Vam."

"Nema na čemu, dušo. Znaš da sam uvijek tu za tebe kada poželiš sa nekim razgovarati."

Zakoračila sam prema vratima. Uhvatila sam za kvaku i okrenula se još jednom prema njoj. "Hvala vam na ovim riječima. Doviđenja."

"Ava", zazvala me je.

Pogledala sam preko ramena.

"Nadam se da Zayn danas neće zabrljati."

"I ja isto", prošaputala sam.

....

Shvatila sam kako se tatin automobil parkira na okolni prilaz škole. Pogledala sam u njega. "Hvala ti što si išao sa mnom."

Nasmiješio se. "Nema na čemu, dušo. Čitavu vožnju si šutjela. Što je bilo kod doktorice?"

Zadrhtala sam. "Ništa posebno", rekla sam sliježući ramenima. "Samo sam imala potrebu da sa nekim razgovaram, o svemu."

"O svemu?" izvio je jednu obrvu.

"Pa da. O školi, prijateljima... sve mi je još uvijek novo."

Opušteno se nasmiješio i dlanom prešao preko moje kose. "Vremenom će sve biti veoma lakše znaš to, zar ne?"

"Da, znam", nasmiješila sam se. "Idem sada da ne zakasnim."

Pogledao je po dvorištu škole. "Dobro, mila. Čuvaj se."

"Hoću. Vidimo se, tata", rekla sam, izlazeći iz automobila.

Nakon nekoliko koraka, osvrnula sam se iza sebe i shvatila da tatinog automobila više nema. Olakšanje prođe mojim tijelom. Sva sreća pa Zayna nije bilo ovdje. Zapitala sam se, što bi bilo da ga je Zayn vidio? Iako sam mu jučer rekla da mi se otac izvinio za ono što je uradio, njemu i dalje nije bilo svejedno. A najmanje mi je trenutno trebao problem između mog tate i mog dečka.

Čim sam zakoračila u hodnik škole, primjetila sam da nešto nije u redu. Nekoliko silueta se okrenulo u mom pravcu dok si pogled držali uperen prema meni. Da nešto nema na mojem licu? Moja odjeća možda?

Nervozno, prelazila sam pogledom preko nepoznatih lica. Dok su se neki došaptavali i smiješkali, druga polovina me je gledala sa tužnim izrazom. Kao da me sažaljevaju zbog nečega. Što se ovdje dovraga događa?

Udahnula sam te nastavila koračati.

"Kako li je to biti silovan?" nepoznati glas doluta do mene. Tijelo mi se zaledilo. Pokušala sam nastaviti hodati, ali moje noge me ovaj put nisu slušale.

"Sigurna sam da ju je dečko nakon toga šutnuo, pa je odučila da to slaže",  glas sam ovaj put povezala sa crnokosom djevojkom koja je stajala blizu moga ormarića.

"Sada znam zbog čega je uvijek izgledala tako čudno."

Polahko, moje tijelo je počelo drhtati. Htjela sam povikati "Prestanite!Ušutite već jednom!" ali nisam mogla. Usne su mi bile suhe kao barut, a jezik kao da je bio smotan u mojim ustima.

"Tako je jadna."

"Zayn se sigurno sada stidi zbog one scene u hodniku koju je imao sa njom", neko je podrugljivo prokomentarisao.

Čvrsto sam sklopila oči i protresla glavom. Moje noge kao da me odjednom počeše slušati, brzim korakom sam počela koračati prema kupatilu. Htjela to zaustaviti ili ne, nisam uspjela. Vrele suze prekriše moje obraze.

....

Nakon što sam spuštene glave prošla kroz hodnik, napokon sam stigla do učionice. Provirila sam u nju i shvatila da je još uvijek prazna. Ovaj put sam prva došla.

Prošla sam do klupe u kojoj sam inače sjedila te spustila svoje stvari na pod. Odjednom, vrata su se širom otvorila i grupa učenika nahrupila je u nju. Kada su me ugledali kao da se većina brecnula, ali su na kraju samo prošli pored mene.

Začula sam tiho došaptavanje iza mojih leđa. Prste sam podigla do svojih usana te ih zaustavila u drhtanju.

"Je li Ava?" neko je sada veoma glasno povikao iza mene. Nisam se okretala. "Je li bio dobar taj u šumi?" Svi iza mene su prasnuli u smijeh.

Sklopila sam oči.

"Mislim ono... priroda, noć, zemlja... baš ste bili romantični", nastavio je nepoznati glas.

Nekoliko puta sam brzo trepnula, tjerajući suze. "Začepi", šapnula sam.

Začula sam škripu stolice iza sebe, a zatim i korake. Nepoznata silueta je stajala ispred moga stola, buljeći u moje lice. "Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?" ponovio je.

Podigla sam pogled prema njemu te shvatila da sam ga nekoliko puta viđala u prolazu školom. Kosa mu je bila talasasto smeđa, a oči svijetloplave. Imao je grube crte lice, previše grube čak i za jednog muškarca.

"Odvratan si", odgovorila sam.

Počeo se glasno smijati. Laktove je naslonio na stol te lice primaknuo mom. "Trebala si mi samo reći da voliš grubo, ja bih ti u tome rado pomogao."

Kao da je adrenalin proradio u meni, dlanovima obje ruke odgurnula sam njegovo tijelo od sebe. "Gade jedan!"

Zateturao se. Kada me je ponovo pogledao, pogled mu je bio leden. U nekoliko sportskih koraka došao je do mene. Šakom je zgrabio moju ruku, dok je drugom stiskao moje bedro. "Previše si napaljena. Ako želiš možemo to i odmah uraditi."

Krajičkom oka, pogledala sam u lica onih koja su se osim nas dvoje nalazili u učionici. Svi su na licima imali zadovoljne osmijehe i kao da su uživali u ovoj sceni. Zar su svi ovdje bolesnici?

"Miči se od mene", suze su mi se počele nakupljati u očima, dok sam se vrpoljila pored njegova tijela.

"Jesi li tako i njemu govorila?" šapnuo mi je na uho.

"Pusti me, proklet da si!" rekla sam ispresjecanim dahom. Sklopila sam oči, ne želeći više da gledam njegovo lice ispred sebe.

"Hoćeš li mi barem reći kakav...",  njegov stisak oko moje ruke popusti. Otvorila sam oči, da bih imala što i vidjeti.

Dečko od maloprije je ležao na podu, dok je Zayn stajao iznad njega, zadavajući mu udarac za udarcom. Učionica se sada još više uskomešala.

"Da je više nisi ni pipnuo, je li ti to jasno?" povikao je Zayn, udarajući nepoznatog dečka u vilicu.

Odjednom, vidjela sam nekog dečka kako prilazi Zaynu sa leđa i vuče ga prema sebi. U roku sekunde, dečko sa krvavim licem skoči sa poda i udari Zayna posred lica. Zayn se zateturao u drugi kraj učionice, zajedno sa dečkom koji ga je čuvao. Jednim pokretom, Zayn se oslobodi stiska dečka iza sebe te pojuri prema drugom kraju učionice.

Dok je išao prema krvavom mladiću, Zayn nakratko pogleda u mene. Crne oči su kipjele od bijesa, ali uprkos tome u njegovom pogledu vidjela sam dozu zabrinutosti. Brinuo se za mene.

Vidjela sam kako jače steže zapešća, a zatim je uhvatio krvavog mladića za kragnu košulje. Privukao ga je prema sebi i nešto mu šapnuo na uho.

Zatim se odmaknuo od njega i brzim zamahom udario ga šakom od nos. Urlik je ispunio učionicu.

Ali to Zayna nije natjeralo da prestane. Šakama je napadao njegovo lice i stomak. Nakon nekoliko posrtaja nepoznati mladić, za kojeg sam čula da ga dozivaju Stiles, se srušio na pod. Bespomoćno je podizao ruke pokušavajući se spasiti od Zaynovih udaraca.

"Što se ovdje događa?" stariji muški glas je zagrmio. Okrenula sam se prema gospodinu koji je radio u Održavanje sigurnosti u školi. "Ti mladiću, prestani!" povikao je gledajući u Zayna.

Vratila sam pogled na Zayna, koji je teško dišući pokušavao doći do daha. Pridigao se se Stilesa, nabijajući njegovo lice još jednom od zid. Ledeni pogled, uperio je u gospodina koji je stajao na vratima. "Kada se već Vi ne brinete za ovakvu gamad, neko mora."

Gospodin sa vrata zatrepta na Zaynov izbor riječi te pritrča mladiću koji je ležao na podu. Napipao je njegov puls. "Tvoja je sreća što je živ."

Zayn se cinično nasmijao. "Ali njegova nije", odgovorio je.

Čuvar je protresao glavom nešto gunđajući.

Brzim korakom, prišao mi je obuhvatajući moje obraze. "Jesi li dobro?" upitao je, zabrinutim glasom.

Moje tijelo kao da se napokon opusti, čuvši njegov glas. "Jesam."

"O Bože", dahnuo je privlačeći me sebi u naručje. "Kada sam vidio šta ti radi..."

Dlanom sam prešla po njegovim leđima. "Ali, ti si bio tu. Zaštitio si me."

Odmaknuo se od mene, te ostavio nježni poljubac na mojim usnama. "Mislio sam da ćeš se ljutit zbog toga što sam se potukao sa njim."

"Samo sam se bojala da se tebi nešto ne dogodi", odgovorila sam, prelazeći dlanom preko njegova obraza. Ljubičasta masnica nazirala se ispod njegova oka. "Boli li te?"

Prstom je sklonio jedan zalutali pramen sa moga lica. "Kada si ti ovdje  ništa me ne boli."

Stidljivo sam se nasmiješila. "Dopada mi se tvoj odgovor."

"Moja pametna djevojka", dlanom je prelazio preko mojih obraza.

Za trenutak sam ućutala. "Zayn... da li si čuo od čemu se govori u školi?"

Spustio je pogled. "Čuo sam."

Usna mi je zadrhtala. "Tako mi je žao, Zayn."

"Slušaj, Ava", rekao je iskreno. "Ti debili koji šire takve priče po školi su bolesni, u redu? Ne želim uopšte da ih slušaš o čemu pričaju. A, ako ti se još jednom neko obrati na onakav način, to ćeš meni reći. A ja ću ako treba batinama da ga natjeram da to povuče."

I protiv svoje volje, osjetila sam da moram da se smijem. "Ti si moj anđeo, Zayn."

"Ne, ti si moj", odgovorio je nježno.

Čvrsto sam ga zagrlila. "Što si mu šapnuo na uho, prije nego što si ga napao?" prisjetila sam se scene od maloprije.

Zayn se zamislio. "Ništa posebno",  odgovorio je nezainteresovano.

"Zayn, reci mi."

Uzdahnuo je i još više me privio uz sebe. Njegov dah grijao je moj vrat. "Drži svoje prljave ruke dalje od djevojke koju volim, jer za nju sam spreman ubiti."

Osjetila sam kako mi koža bridi pod njegovim dahom, a jedna misao je lutala mojom glavom.

Spremna sam zaboraviti.