Ava P.O.V

Dok je dlan jedne ruke bio prislonjen na moja usta, druga ruka je čvrsto obuhvatala moja zapešća i držala me u mjestu. Vrpoljila sam se pored nepoznate figure, dok mi je vreli dah pržio lice.

"Smiri se", procjedio je.

Tek mi sada njegov glas stiže do mozga. Moje tijelo se smiri. Koliko god to bilo čudno u ovoj situaciji, duboko u sebi znala sam da sam sada sigurna.

Kao da shvati što se dogodilo, on polahko odvoji svoj vlažni dlan sa mojih usana.

"Zayn?" prošaputala sam.

Iako je bilo mračno, tek sam sada buljeći u njega uspjevala razaznati obris njegove kose i lica te mračnu siluetu njegova tijela.

"Budi tiha", odgovorio je.

Kroz hodnik se sada čulo tutnjanje koraka te naredbe Victora. "Ko god to bio, uhvatite ga! Želim da vidim ko se to usudio na nešto ovako!"

Kroz tijelo mi je prostrujala jeza. Odjednom, preda mnom se pojavi iskra. Upaljač. Zayn je u ruci držao upaljač koji je gorio te sam sada raspoznavala njegove zategnute crte lica. Bio je bijesan. Odjednom, Zayn ode do jedne strane sobe te sa jednog prozora povuče crni zastor. Jaka svjetlost kao da mi udari u lobanju i moje oči se sklopiše.

"Zayn", šapnula sam.

"Što ti radiš ovde?" prekinuo me je.

Nervozno sam počela da prelazim pogledom po sobi u kojoj se nalazimo. Crni, grafitima ispisani zidovi, svi prozori, osim jednog, zamračeni crnim zastorima... "Čuješ li ti mene?" ponovio je.

Vratila sam pogled na njega. Od bijesa, prsa su mu se sve brže podizala i spuštala. "Nemoj se ljutiti", prošaputala sam, stavljajući dlan jedne ruke na njegova prsa.

Uhvatio me je čvrsto za zapešće i odgurnuo od sebe. "Kako da se ne ljutim?" Njegov glas se naglo povisi. Kada shvati što je učinio, i da su nas zbog toga vrlo lahko mogli uhvatiti, njegov glas se stiša. "Pratila si me?" procijedio je kroz zube.

"Ja..."

"Zbog čega?" prekinuo me je. "Nije ti dovoljno sve što sam ti rekao, pa se želiš upetljati jos više u moj život?"

"Naravno da nije tako."

"Nego kako?"

Prste sam provukla kroz kosu. "Željela sam da znam što se dešava sa tobom. Brinula sam se", zamuckivala sam.

"Stvarno?" napravio je cinični osmijeh. Nije mi vjerovao.

"Da."

Klimnuo je glavom. "Znači u potpunosti mi vjeruješ jer zbog toga si me, naravno, i pratila?"

"Što sada želiš da kažeš?" proskičala sam.

"Da mi ne vjeruješ!" Uzdahnuo je. "Uprkos svemu, ti mi ne vjeruješ!"

"Ali kako da ti u potpunosti vjerujem kada stalno nesto skrivaš? Uvijek sve čuvaš u sebi, a ja to ne želim! Želim da mi pričaš o svemu što ti se događa, o svemu što te boli, povređuje, o onome što ti ne da noću da spavaš. Baš sve! Ali to to ne radiš, Zayn. Ti si onaj koji meni ne vjeruje!" Svakom izgovorenom riječju, moj glas se sve više histerično povisivao.

Zaynovo lice je bezizražajno zurilo u mene. Uzrujanost je izbijala iz njega u svakom njegovom pokretu, dahu, pogledu.

Zakoračila sam prema njemu. "Zašto ti napokon meni ne počneš da vjeruješ?"

Protresao je glavom. "Ovdje ne pričamo o meni, nego o tebi. Samo prebacuješ temu sa sebe na mene."

Pogledala sam ga i usiljeno se nasmiješila. "Da. Prebacujem temu na sebe kao da nije bitno da..."

"Opet to radiš!" Frustrirano je uzdahnuo. "Misli malo na ono važnije, Ava. Što da te sada ja nisam pronašao u onom hodniku? Što da je to bio Victor ili netko drugi?" Zurila sam u njega. Dovraga sve, ali bio je upravu.

Glava mi je klonula. "Ali nije." Osjećala sam se kao malena djevojčica koja je primala prodike od svojih roditelja.

"Ali je moglo tako biti. Uopšte nisi razmišljala. Da te je Victor pronašao i saznao ko si...", odmahivao je glavom.

Ruke je stavio na lice, skrivajući ga od mene.

Prišla sam mu. Dlanove sam stavila na njegova ramena. "Oprosti što sam išla za tobom."

"Što si me pratila?" promrmljao je.

Klimnula sam glavom. "Da."

Pogledao je u mene. Odmahnuo je glavom, a sitni smiješak na licu je sada bio žalostan. "Moja lijepa djevojko."

Leptirići su mi se uskomešali u trbuhu. Vrućina i slabost su mi oblile tijelo, dok se njegov dah sve više ubrzavao. Dlanom je prešao preko moga obraza. "Kada sam te ugledao u onom hodniku, ja...", nije završio.

"Što?"

"Ne znam kako bih to opisao. Osjećao sam se tako... nesigurnim, slabašnim, bespomoćnim...", mrmljao je sebi u bradu.

Dah mi je zastao. "Zayn", šapnula sam, prekidajući ga.

"Sama pomisao da ti se nešto moglo loše desiti, zbog mene... U tom trenutku, osjećao sam se polumrtvim Ava." Protresao je glavom kao da i sam ne može da povjeruje u sopstvene riječi. "Nakon tako puno vremena, ponovo sam osjetio... strah. Čisti, jebeni strah."

Srce mi se stegnulo. Dlan sam prislonila na lice, skrivajući tihi jecaj. U jednu misao sam sve više bila sigurna. "Zayn", šapnula sam.

Pogledao me je. "Molim?"

"Ja mislim da te..."

Lomljenje stakla u hodniku me je naglo prekinulo. U isto vrijeme, Zayn i ja pogledali smo prema vratima. Kvaka na vratima se pomjerala, dok je neko sa druge strane vrata pokušavao da ih otvori. Odjednom, vrata se počeše tresti.

Zurila sam u vrata, bespomoćno stojeći u mjestu. Zayn je odjednom reagirao.

"Dođi!" Povikao je i zgrabio me za ruku.

Odjurili smo niz sobu do jednog od prozora. Zayn povuče crne zastore sa njega te zbog iznenadne svjetlosti oboje smo, kao jedno, odvratili pogled. Zayn se okrenuo, te prstima obuhvatio kvaku na prozoru. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, frustrirano je šakom udario od betonirani zid. "Zaključan je! Proklet da si!"

Stresla sam se od njegovih riječi, dok su se vrata sve više tresla i činilo se da će se svakog trenutka otvoriti.

"Neko ima unutra!" Neko sa druge strane vrata je povikao.

Odjednom, Zayn se naglo okrenu prema meni. Strah se jasno kao istina mogao vidjeti na mome licu. Prišao je i dlanovima mi obuhvatio obraze. "Ništa se neće desiti, u redu?"

Pogledala sam u vrata pa ponovo vratila pogled na njega. "Provalit će i uhvatiti će nas. Zbog mene." Sve teže sam disala.

Zayn dlanovima primiče moje lice svojem i spusti mi nježni poljubac na čelo. "Sa mnom si na sigurnom. Obećavam ti."

Tesko dišući, klimnula sam glavom.

Prstima me je uhvatio za zapešće ruke i povukao prema jednoj strani sobe. Otvorio je vrata od željezne komode te me gurnuo prema njoj. "Što radiš?" proskičala sam.

"Uđi u nju. Kada ti kažem da izađeš, onda iziđi, u redu?"

"Ali...", odmahivala sam glavom.

"Samo me jebeno poslušaj!" Žila mu je sada pulsirala na vratu i znala sam da je smrtno ozbiljan. "Nemamo vremena, molim te uđi!"

Uzdahnula sam i sklopila oči. Rukama sam obgrlila tijelo, te se sklupčala u klupko. Pogledala sam još jednom u Zaynove tamne oči, a zatim zatvorila vrata za sobom. Bila sam okružena mrakom. Osluškivala sam i najsitnije detalje oko sebe, pokušavajući shvatiti što se događa. Zašto je Zayn ovo želio?

Odjednom, glasan pucanj i lomljenje stakla se prelomi sobom. Instiktivno stavila sam ruke na uši, a tijelo mi se treslo od straha. Zayn!

Nogama sam udarila do vrata komode, te se iskolutala na pod. Skočila sam na noge te pogledala prema Zaynu. Stajao mi je okrenut leđima, dok je u rukama držao pištolj. Pištolj?

Potrčala sam prema njemu i okrenula ga prema sebi. Pogledom sam prelazila po njegovom licu, vratu, rukama, prsima, tražeći neki znak povrede. Nisam je vidjela. "Jesi li dobro?"

Bez riječi, povukao me je prema razbijenom prozoru. Dlanom desne ruke je udario od još nekoliko komada stakla na prozoru, te tako oslobodio prolaz. Pogledala sam sa njega. Visina je bila nekih metar. Vratila sam pogled na njega. "Skoči", rekao je.

"O čemu ti..."

"Skoči Ava." Vratio je pogled na vrata. "Ući će svake sekunde."

O Bože. Bez imalo razmišljanja, noge sam prebacila preko okne prozora, sklopila oči i skočila. Dočekala sam se na noge i ruke, a nakon nekoliko sekundi i Zayn se našao pored mene. Uhvatio me je za ruke i povukao na noge. Trčali smo naprijed, ne osvrčući se iza sebe. Iza nas su odzvanjali pucnjevi, ali Zayn nije prestajao trčati. Šuma koju nisam nimalo poznavala, ovaj nas je put štitila. Guste i debele grane skrivale su naša tijela, a blagi povjetarac uništavao je naše tragove.

Kroz šumu su se čuli povici i nekoliko pucnjeva, ali se više nisu činili tako blizu kao prije.
Osjećala sam se kao lovina, kao uplašena životinja kojoj nije bilo izlaza. A borila se za njega. Za spas. Za još jednu šansu. A zbog nečega, čemu još nisam znala pravi razlog, oni nam to nisu dozvoljavali.

Nakon nekoliko minuta trčanja, oboje su nas noge počele izdavati te smo zastali. Jedva dolazeći do daha na koljena smo stavili ruke boreći se za zrak. Trznula me je Zaynova ruka na mojoj kosi. "Jesi li dobro?" upitao je.

Klimnula sam glavom. "Ti?" tjeskoba je jurila mojim tijelom.

Posmatrao me jedan tjeskoban trenutak prije nego što je kimnuo.

"Zayn", uspjela sam doći do daha. "Što bi bilo sa nama da su nas uhvatili?"

Rukama je obuhvatio svoj vrata i počeo ga stiskati toliko jako da su mu šake pobjelile. "Ne želim ni razmišljati o tome."

"Ubili bi nas?"

"Dođi." Pružio mi je ruku. "Niall će nas pokupiti na ulici." Ponovo izbjegava odgovore. Pitala sam se samo do kada će biti tako?

"Niall?" Pokušavala sam doći sebi. Utroba mi se preokretala, a mučnina mi je zaposjela trbuh.

"Da", klimnuo je glavom. "Prije nego... poslao sam mu poruku gdje ćemo biti." Prije nego što je pucao.

Uzdahnula sam i ispreplela njegove prste sa svojima. Osvrnula sam se još jednom iza sebe. Nikoga nije bilo. "Pobjegli smo."

"Da", udahnuo je. "Naša sreća pa su zaboravili na onu sobu."

"Kako si ti znao za nju?"

"Prije je bila moja", dahnuo je, gledajući ispred sebe. "Zatim smo se preselili u kuću koju si vidjela."

Sjetila sam se Victorovog i Callumovog razgovora. "Zayn", započela sam kada sam nadaleko od nas uočila crni parkirani automobil.

Njegove obrve načinile su ravnu, čvrstu crtu."Niall."

Zayn P.O.V

Nakon što se Niall parkirao na zadnjem ulazu u školu, Ava i ja smo i dalje sjedili u automobilu. Šutnja oko nas bila je neugodna. Vrtjelo mi se u glavi.

Pogledao sam u nju. Na sebi je sada imala moju dugu crnu jaknu koja je uvijek stajala u gepeku automobila i koja je pokrivala njezinu prljavu, od zemlje, smeđu majicu i isflekanu bež trenerku.

Uzdahnula je i glavu naslonila na sjedište. "Pištolj?" odjednom je progovorila.

Sklopio sam oči.

"Zbog čega ga imaš?"

"Jednostavno ga imam."

Promrmljala je nešto sebi u bradu.v"Zbog čega si mi rekao da uđem u onu komodu?"

"Da metak ne bi zalutao", odgovorio sam.

"A ti?"

"Što ja?"

"Što da je tebe pogodio?"

"Nije", rekao sam sliježući ramenima.

Protresla je glavom. "Ako Victor pronađe tvoj metak, zar neće znati čiji je bio pištolj?" Moja djevojka pametno razmišlja.

"Ne zna za pištolj sa kojim sam pucao. Uzeo sam ga na crno." Progutao sam pljuvačku.

Iako sam očekivao da mi odmah nešto odgovori, nije to uradila. "U kakvim si ti poslovima, Zayn?"

Prste sam provukao kroz kosu. "Zapetljano je."

"Mislim da..."

"Duga priča, Ava. Stvarno duga priča."

"Imamo svo vrijeme ovoga svijeta, zar to sam nisi jednom rekao?"

Šutio sam.

Odjednom, prstima je snažno zgrabila moju bradu i moje lice okrenula prema svom. Oči su joj bile krvavo crvene, a nos i obrazi natečeni od suza. "Ili ćeš mi reći ili istog trenutka izlazim iz ovog auta i nikada me više nećeš vidjeti. Ti... taj čovjek, Victor... pričao je o ubojstvu, Zayn. O ubojstvu!" Naglo je povikala.

Dah mi je zastao. "Pogrešno si čula."

Presijekla me je pogledom. Otvorila je vrata i izašla iz automobila. Automatski, izašao sam iz auta i krenuo za njom. Dok je brzim korakom hodala prema školi, potrčao sam prema njoj i obuhvatio je oko struka. Držao sam je u mjestu. "Nisam glupa, Zayn", glas joj je drhtao.

Čelo sam naslonio na njezinu mekanu kosu. "Znam da nisi."

Glasno je izdahnula. "Ponovo te pitam, Zayn. U kakvim si ti poslovima?"

Udahnuo sam. "Obećaj da nećeš otići kada ti kažem."

Dah joj je zastao. "O čemu se radi?"

"Obećaj mi."

Vrpoljeći se, okrenula se prema meni. Njezine oči su upijale moje. "Obećavam."

Udahnuo sam. "Kada me je Victor pronašao na ulici, on mi je bio jedina porodica. Ponio se prema meni, ma koliko to ludo zvučalo, na očinski način. A za to je očekivao da mu ja nekako uzvratim."

"Kako si mu uzvratio?"

Osjetio sam kako mi se mišići napinju niz kralježnicu. "Radio sam svakakve poslove za njega."

Njezino se čelo namrštilo. "Kakvi su to poslovi, Zayn?"

Odmaknuo sam se za jedan korak dalje od nje. "Ispočetka je to bilo zaplašivanje osoba koje su mu nešto dužne."

Pritvorila je oči, a usta lagano rastvorila. "Nije na tome ostalo, zar ne?"

Ispustio sam uzdah. Dovraga sve. "Ne."

Teško je disala, a oči su joj plamtjele. "Nego?" zamucala je.

"On je...", sve teže i teže sam disao. "Postao je opsjednut nekim osobama. Želio im je nauditi. Na svaki mogući način."

"I?"

"Ava, ja... ne mogu..."

"Prestani", ušutkala me je. Pogledao sam je.

"Samo mi reci... da li si ikada... da li si ikada nekoga ubio?"

Zaledio sam se. "Ne."

Njezino tijelo kao da se malčice opusti zbog moga brzog odgovora. "Ako lažeš..."

"Ne lažem." Prekinuo sam je. "Svašta sam, ali nisam ubica."

Zadrhtala je, a ruke je ovila oko trbuha. "Ava", prošaputao sam. To je to, ostavit će me.

Zubima se ujela za usnicu koja je počela da podrhtava. "Samo želim da budemo normalni."

Počeo sam se gnjevno gnušati sam nad sobom. Zbog mene je patila. Uvijek će tako i biti. Ja ću biti krivac za sve loše što se njoj događa. Ja sam krivac za sve.

"Sve ću popraviti", šapnuo sam.

"Kako?" nasmijala se. "Zašto ne možemo biti kao svaki normalni par?"

"Ali, normalni smo..."

"Ne, nismo", prekinula me je. "Misliš da normalni parovi trče po šumi bježeći od metaka?"

Glava mi je klonula. "Zašto ovo sve govoriš?" Ostavit će me.

Zelene oči su toplo gledale u moje. "Jer koliko god se trudila da me briga za sve, da me briga za nas, nije tako. Stalo mi je do tebe, Zayn." Zakoračila je jedan korak prema meni. "Stalo mi je do nas."

Od srca sam se nasmijao. "I dalje postojimo mi?"

Njezini obrazi su se zacrvenjeli, ali se uprkos tome nasmijala. "Koliko ja znam i dalje smo tu. Samo mi još puno toga moraš objasniti", namignula je. "Nemoj misliti da ćeš se izvući."

Ruke sam provukao iza njezina vrata i privukao je sebi na prsa. "Ovo nije normalno, Ava", promrmljao sam joj u vrat.

Prsa su joj pored mene zavibrirala. Odvojila se, gledajući me u oči. "Zbog čega?"

"Pa, dok se ti nisi pojavila nikoga nisam imao. Ali nisam imao ni potrebe za bilo kim. Zatim, odjednom si ušetala u moj život. Sa tom dugom plavom kosom, tim krupnim zelenim očima i mekanim rozim usnama koje su kao stvorene za mene, zavladala si mnome. Potčinila si me sebi. Da mi se nekada prije ovo isto dogodilo, vjerovatno bih pokušavao da se tome oduprem. A sada, čini mi se da taj osjećaj želim što duže da zadržim." Prstima sam sklonio zalutali pramen sa njezina obraza.

Oči su joj neobično bljeskale.

"Što je?" Gledajući u nju osjetio sam kako me nešto toplo preplavljuje.

"Ništa", reče. "Ponekad me iznenađuješ, to je sve."

Privukao sam je sebi. "To je zbog tebe", odgovorio sam nježno.

Teško je disala."Zayn... ako odustanem od ovoga, ako ne budem imala snage za ovo, za nas, ne dozvoli da to bude kraj, u redu? Bori se za nas", prošaputala je.

Nasmiješio sam se. Istina koja je toliko dugo gorjela u meni, sada je isplivala na površinu. "Ne brini se, anđele. Boriti ću se dovoljno za nas oboje."