Ava P.O.V

Izlazila sam iz svoje sobe kada sam začula dobro poznati muški glas.

Spustila sam se stepenicama. Majčin glas dopirao je iz susjedne sobe. "Sa tobom je najsigurnija", rekla je tiho.

Zakoračila sam u sobu bez kucanja, a Austin je skočio na noge. "Ava!"

"Hej", nelagodno sam se nasmiješila.

"Hej."

"Šta ti radiš ovdje?", upitala sam ga, češući se po kosi.

"Ava!" Majka me je pogledala prijekorno. "Veoma je fino što je Austin svratio."

"Da, ovaj...", mucala sam.

"U redu je", Austin me je prekinuo. "Nije me očekivala."

"Da." Klimnula sam glavom.

"Trebao sam da donesem nešto tvojoj majci što joj je moja poslala. Pa sam pomislio da bismo mogli i skupa u školu", rekao je, smiješeći se.

Pogledala sam u majku koja je zadivljeno gledala čas u njega, a čas u mene. "Da. Naravno." Klimnula sam glavom. "Idemo odmah da ne zakasnimo."

Uzdahnuo je. "Da." Okrenuo se prema mojoj majci. "Gospođo Andrea, drago mi je da sam vas susreo."

"I meni dušo", mama se nasmiješila. "Uvijek nam dođi kada imaš vremena."

"Da." Klimnuo je glavom, te izašao na vrata.

Obukla sam starke na noge, te prišla mami. Ostavila sam joj sitni poljubac na obrazu. "Vidimo se, mama."

"Vidimo se, dušo. Čuvaj se."

"Hoću", rekla sam izlazeći iz kuće, te šaljuci joj još jedan zračni poljubac.

Čim smo izašli na pločnik, Austin i ja smo glasno uzdahnuli. Pogledali smo jedno u drugo, te se sitno nasmiješili. Atmosfera je najednom bila neugodna i zagušljiva.

Hodali smo prema školi, bez da je ijedno od nas dvoje nešto govorilo.

Najednom, stigli smo do dijela gdje sam sinoć stajala sa Zaynom. Dovraga! Zašto mi on sada dolazi u misli?

Pogledala sam u Austina koji je zamišljeno hodao i gledao negdje ispred sebe. Osmotrila sam ga. Bio je prekrasan muškarac. Imao je sve što je muškarac mojih snova, ikada, trebao imati.

Poznaje pravu mene. Prihvata me sa svim vrlinama i manama. Bio je uz mene kada nitko nije. Sviđam mu se. I on se meni također sviđa od prvog trenutka kada sam ga vidjela, ali zašto je onda ovako teško?

Mah! Neka ide sve dođavola!

Uzela sam ga za ruku i zaustavila.

Njegovo se tijelo trznulo i okrenuo se prema meni.

Oči su mu neobično bljeskale dok su posmatrale moje. "Ovaj... mislila sam da razgovaramo."

Nervozno se nasmiješio. "Napokon."

"Austin, ja..."

"Ne", prekinuo me je. "Želim prvi reći, ako može?"

Klimnula sam glavom.

"Od prvog trenutka kada sam te ugledao u školi, Ava... ja... ludo sam zaljubljen u tebe." Uzdahnuo je. "Dan danas... ništa se nije promjenilo. Samo što je ovo u meni, prema tebi, još više poraslo. Ako i ti tako osjećaš, ako želiš to..."

Nasmiješila sam se. "Želim", rekla sam brzo dok se nisam predomislila.

Pogledao me je razgoracenih očiju. "Stvarno?", počeo se smijati. "Stvarno?"

Klimnula sam glavom, nervozno se smiješeći.

"Ava!" Povukao me je u snažni zagrljaj. Sa Zaynom je bilo ljepše, rekao je glasic u meni.

Začepi, upozorila sam ga.

Priznaaaaaj, opet je rekao smejuljeći se.

"Nemaš pojma koliko si me obradovala", trznuo me je Austinov glas.

Nakasljala sam se, a on se odmaknuo od mene. Uhvatila sam ga za ruku i natjerala da se smiri i pogleda u mene. "Samo... još nisam spremna za sve. Znaš šta sam prošla i...", spustila sam pogled. "Možemo li ići polahko? Mislim ovo se između nas ne mora zvati 'vezom', nego jednostavno nekim 'prijateljstvom', pa ako bude išlo..."

"Da", klimnuo je glavom. "Naravno da može. A ti ćeš pristati na vezu. Obećavam ti, Ava. Učinit ću te najsretnijom curom na planeti!"

Stidljivo sam se nasmiješila, a on me je ponovo blago zagrlio.

Zayn P.O.V

Gabby je ponovo primaknula svoje usne mojem vratu, ali nisam mogao da odvojim pogled od Austina i Ave.

Upravo u tom trenutku, Austin joj se primaknuo vratu i nešto šapnuo na uho. Ona se na to stidljivo nasmiješila, gledajući u pod. Sve oči bile su uprte na njih dvoje i svi su se došaptavali između sebe.

"Mala je stvarno brza. Nije ovdje ni dva dana, a već je smotala Austina."

"Da mi je vidjeti samo ko je slijedeći...", šapnuo je netko drugi.

Pogledao sam ih bijesno, na što su oni skrenuli pogled. Dovraga, nemaju pravo da tako govore o djevojci koju ne poznaju!

Kada su došli do Gabby i mene, Avin stidljivi pogled pobjegao je do mene i zadržao se nekoliko sekundi.

Šokirano sam je posmatrao, ne verujući od kuda sad ovo? Njih dvoje? Ava i Austin? Mislim znao sam da mu se sviđa, da se on njoj sviđa, ali... Protresao sam glavom i okrenuo se prema njima dvoma koji su držeći se za ruke, prolazili kroz školski hodnik.

"Onda tko bi rekao", promrmljala je Gabby. "Austin zaslužuje dosta bolje od nje."

"Začepi!" prekinuo sam je.

Pogledala je u mene, te podigla jednu obrvu. "Molim? Braniš je?"

Školsko zvono se prelomilo oko nas. Sjetio sam se da mi je danas prvi čas Umjetnost i crtanje. Pogledao sam u Gabby, te joj ostavio jedan poljubac na obrazu. "Vidimo se kasnije."

Uzdahnula je. "Nismo završili razgovor!"

"Kasnije", mahnuo sam joj, te otrčao prema učionici.

Čim sam zakoračio u polupraznu učionicu, primjetio sam je.

Sjedila je u klupi ispred moje i vadila nešto iz ruksaka sa cvjetićima. Najednom, podsjetila me je na prvi put kada sam je vidio.

Njezine oči su se podigle i susrele sa mojima.

Stavio sam ruksak na stol iza njezinog i sjeo na stolicu. Ovaj put, nije se čak okrenula ni da me pozdravi. Pa da. Sada ima dečka.

Olovkom sam je bocnuo po leđima. Okrenula se prema meni. "Da?"

Nasmiješio sam se. "Od kada smo tako formalni?"

"Od danas", rekla je, slijezuci ramenima.

"Ne stoji ti to, princezo", odmahnuo sam glavom.

Drsko me je pogledala i okrenula se naprijed. "Princezo", ponovo sam je zovnuo.

Bijesno se okrenula prema meni. "Šta je?"

"Zašto si takva?", namrštio sam se.

"Kakva?"

"Drska i bezobrazna."

Napravila je usta u obliku slova o. "Ne, nisam."

"Da, jesi."

Odmahnula je glavom. "Sa tobom se ne vrijedi svađati."

Upravo tada u učionicu je ušla profesorica. Široko se nasmiješila i uputila prema svome mjestu. Uzeo sam to vrijeme da pogledam da li imam neku novu poruku na telefonu.

Čim sam ga otključao, na zaslon mi je iskočila nečija poruka sa nepoznatog broja.

-Pazi šta radiš.

Osvrnuo sam se oko sebe. Svi su zadubljeno nesto švrljali po papiru ili kao i ja gledali u telefon.

Ko je ovo dovraga poslao? I na šta je mislio sa ovom porukom?

Profesorica se glasno nakasljala, te ustala sa stolice. Vratio sam telefon u torbu, te se zavalio na stolici. Kakva je ovo dovraga poruka?! Pod hitno moram sa Niallom saznati tko mi ju je poslao. Nervozno sam se promeškoljio u mjestu.

"Ovako, dragi moji", rekla je. "Ovaj put ćemo raditi u parovima, po dvoje. Svakako nas je samo šestoro tako da se veoma lahko možemo rasporediti. Vi iz predzadnje klupe okrenite se ovima u zadnjoj, a vi iz prvih klupa radite sa ovima iza vas."

Nasmiješio sam se. Sreća je danas na mojoj strani.

Sreća ti je da si blizu Ave? Glasic u meni je upitao.

Ne, dovraga! Nisam tako mislio.

Ava se nervozno promeškoljila u mjestu, te krajickom oka pogledala u mene.

"Partnerice", pozvao sam je.

Polahko se okrenula prema meni. "Uvijek ti", promrmljala je.

"Ako se ne varam, ti si bila ta koja je odlučila da želi da sjedi baš ispred mene."

Obrazi su joj se zacrvenili, te je skrenula pogled. "Da li me možda uhodiš?", upitao sam je ozbiljno.

Pogledala je u mene, te nakrivila glavu. "Opet ti sa tim. Ne, ne uhodim."

"Ne znam ja", rekao sam, slijuzeci ramenima. "Moram to ipak provjeriti."

Obrazi su joj gorili i činilo mi se kao da će svaki trenutak pući od bijesa i iskaliti se baš na meni.

Najednom, trznuo nas je glas profesorice. "Ava i Zayn...vaš zadatak je da odaberete stvar, predmet, pejsaž, bilo šta što ćete crtati. Ti to Zayn crtaš sa jedne strane papira, a ona sa druge. Tako da kada završite svoj dio, vaši crteži će se sudarati. Shvatate?" Ava i ja smo se pogledali i nasmiješili. "Da, shvatamo", klimnuli smo glavom.

"U redu", profesorica se nasmiješila. "Onda počnite."

Pogledao sam u nju koja me je gledala blagim pogledom. "Onda, šta ćemo crtati?", upitala je.

"Ne znam." uzdahnuo sam. Pogledao sam u njezin ruksak. "Možda neke ruže? Ne znam."

"Ruže?", namrštila se.

"Pa da", rekao sam, slijezuci ramenima. "Sve djevojke to vole."

Stidljivo se nasmiješila. "Ja ne volim."

Namrštio sam se. "Ali svaka druga stvar koju imaš ti je sa nekim ružama."

Naglo me je pogledala, a oči su joj zablistale. "Ne."  Odmahnula je glavom. "Ovo su cvjetići, oni su dosta nežniji ...", obrazi su joj se zacrvenjeli. "Ruža... ona predstavlja nešto snažno  i nesalomivo. Ima svoje trnje. Ako je uzmeš za dio koji ona ne želi, gotov si. To će te boljeti. Dok sa cvjetićima treba nježno", zamišljeno se nasmešila. "Oni su jednostavno takvi. Nježni, krhki, jedan jači stisak i gotovi su." Stidljivo se nasmešila. "Da. Ja više volim cvjetiće."

Tako posmatrajući je, shvatio sam, ona je cvijetić.

"I ja." Nasmiješio sam se." I ja više volim cvjetiće."

Dovraga, Zayn. Šta je ovo bilo? "I ja više volim cvjetiće", mislim koji mi je kurac?

Osjetio sam kako mi vrućina udara u obraze. Protresao sam glavom."Onda crtamo cvjetiće."

"Stvarno?", upitala me je.

"Aha", nasmiješio sam se.

Oboje smo uzeli olovke u ruke, te je ona počela crtati sa jedne strane papira, a ja sa druge. Ponekad, naši pogledi bi se sureli, ali bismo ih oboje vješto vraćali ponovo na papir ispred sebe.

"Nisam sa Austinom", najednom sam začuo njezin mili glasić pored sebe.

Podignuo sam pogled. "Molim?"

Nakasljala se. "Ako si to pomislio kada si nas vidio skupa... nisam sa njim."

Progutao sam pljuvačku koja mi je stajala u grlu od kada je ona spomenula njegovo ime. Neobična vrsta sreće, zaposjela je moje tijelo. "Zašto ste se onda čuvali za ruke?"

"Ne znam", rekla je slijezuci ramenima. "On je tako želio." On! Ne ona! "Pokušat ćemo biti zajedno, ali..."

"Ali šta?", upitao sam.

"I dalje ne znam da li je to ispravno."

Namrštio sam se. "Zašto ne bi bilo?"

"Ne znam", lijeno se nasmiješila. "Možda ga... ne znam... ne zaslužujem", držala je pogled prikovan za papir.

Bijes je u potpunosti ovladao mnome. Ovo je sve zbog mene! Zbog mene se ovako osjeća! Proklet da si Zayn! Proklet da si!

"Da to više nisi spomenula", prekinuo sam je.

Pogledala je u mene suznih očiju. "Ti si savršena, u redu? Ti si ono što bi svako poželio da ima pored sebe."

Stidljivo se nasmiješila. "Stvarno to misliš?"

"Da, princezo." Uzdahnuo sam. "Samo se pogledaj", zagledao sam se u njezino nježno lice i suzne oči. "Kosa, oči, lice, te lijepe bijele ruke, sitni vratić..."

Oči su joj bljeskale neobičnom svjetlošću.

"Jeste da si na prvi pogled, veoma, veoma dosadna." Sjetio sam se prve pomisli kada sam je ugledao. "Ali to si ti, zar ne? "

Smiješeći se, klimnula je glavom."Čak te i ta dosada kojom zračis, čini posebnom." Nakasljao sam se. "Mislim, ne za mene, ali većina muškaraca tako misli. Kao i Austin."

"Ja", pogledala me je u oči. "Ne znam što bih rekla."

"Ništa." Nasmiješio sam se. "Samo sam rekao istinu."

"Hvala ti, Zayn." Gledala me je široko se smiješeći. Najednom nešto mi je toplo zagrijalo srce.

Skrenuo sam pogled, prestalo je. Opet sam je pogledao, ponovo je gorilo u meni.

Da li je to samo zbog njenog ogromnog osmijeha? Osmijeha kojemu sam ovaj put krivac ja, a ne Austin?

Nasmiješio sam se sam sebi. Kao meteor na mene je pala jedna jedina pomisao. Jedan jedini pravac. Jedan jedini uzrok moga postojanja.

-Natjerati princezu ispred mene da se što više smiješi.