Drago mi je što čitate, usprkos velikoj količini teksta, no pokušavam ovo dočarati kao jednu epizodu serije. Može neki usputni? ♥

    Ulice su bile pune različitih glasova. Od onih najtiših do najglasnijih. No, ulice su bile hladne. Ne zbog zime ili jeseni već jednostavno zbog razgovora koji je tekao među tim glasovima. Mržnja je vladala ulicama. Nitko nije nikoga podnosio, svatko je svakoga oklevetao.

„Ti si ukrao moj pištolj na vodu!" viknuo je jedan dječak svom vršnjaku.

„Nisam! Ti si ukrao moj kaubojski šešir!"

„Jedan od vas je uzeo moju najdražu lutku. I medu mojoj sestri. Bez nje ne može spavati!" ljutito je rekla jedna djevojčica.

„Zašto ste mi ukrali auto?" malo dalje se začuo glas odrasle osobe.

„Nisam. Stvarno. Bio je tu jučer kad sam otišao s posla, ujutro ga nije bilo." odgovorio je čistač ulice.

„Lažeš! Stalno si se motao oko mojeg auta. Radi, budi vredniji i korisniji pa ćeš i sebi moći nabaviti takvog jednog dana!" čovjek je radnika primio za ovratnik majice.

„Nisam, kunem se. Ne znam gdje vam je auto." bojažljivo je govorio.

„Naći ću ga. A kad ga nađem, više nećeš doticati tlo ove zemlje."

***

„Danas ću ti pokazati bližu budućnost. 2020 godina. Što kažeš?" rekao je Doctor.

„Čini se interesantno. Hoćemo li danas nešto naučiti o fizici?" upitala je Lydia.

„Možda. Iako, znaš i sama da mi to nije bio krajnji cilj već samo izlika. Ali, ako si zainteresirana, mogli bismo jednog dana i o tome porazgovarati."

Doctor i Lydia izašli su iz TARDISA. Lydia se osvrnula oko sebe i bacila pogled na obližnju, neurednu obalu jezera, punu staklenih boca, plastičnih boca i vrećica, sa par starih guma, jednim ogrebenim žutim automobilom, potrganih dječjih igračaka i ostalog smeća.

„Mislim da to nije naš pravi put. Trebali bismo krenuti onim smjerom." rekao je Doctor i pokazao rukom na desno, prema šumi koja je okruživala jezero.

„Ovo bih mogla nazvati otmicom." našalila se Lydia.

„Nekako i da. Oteo sam te i odveo u budućnost. Kako bilo, ova staza vodi prema obližnjem siromašnijem naselju. Nije baš ovako izgledalo kada sam zadnji put bio ovdje, ali je predivno i puno divnih ljudi. Sjećam se da sam upoznao neku staricu koja mi se čak i upucavala, ali sam je pristojno odbio. Mislim, što bih ja sa jednom staricom?"

„Doctor?"

„Što je?"

„Kad si ti točno bio zadnji put ovdje? Ne vidim da je predivno, a pogotovo ne vidim divne ljude."

„Ma osamdesetih. Sigurno se nisu toliko promijenili."

Naletjeli su na ulični nered. Ljudi su vikali jedni na druge, bacajući razne stvari. Jedan je muškarac čak završio u kombiju za odvoz smeća.

„Nisi ovo očekivao zar ne?"

„Pa, ne. Ali sigurno se da nešto popraviti. Znaš, često je nesporazum kod ovakvih mjesta razlog što je netko sigurno stavio ogradu u susjedovo dvorište i tako zauzeo njegovo zemljište."

„Ili je razlog neki veći?"

„Osjećaš li to?"

„Osjećam što?"

„Tu hladnoću. Vani je dvadesetak plus stupnjeva, a ovdje prevladava hladnoća. U cijelom gradu."

Zašli su u dubinu grada. Hodali su nasred ulice, no nitko od mještana se nije obazirao na njih. Zatim je Doctor udario nogom o tlo. Ljudi su se osvrnuli i ugledali pridošlice.

„Trebate nešto?" glas jedne žene bio je hrapav. Očito od dernjave koju je prouzročila njena glasnica.

„Da, došli smo posjetiti grad-" odgovorila je Lydia.

„Turisti dakle? E pa nemate ovdje što lijepo za vidjeti. A sad marš-"

„Marš ti. Kako se usuđuješ! Kradeš mojeg muža, a sad bacaš oko i na druge!" viknula je druga žena ponovno započevši raspravu.

„Od sve te silne buke jedino raspoznajem riječi ti si kriv. I da, čini mi se da spominju krađu."

Prišli su nekoj starici koja je upravo izašla iz kuće, istjerana od strane muškarca srednjih godina, vjerojatno njenog sina. Bacio joj je štap pred noge i rekao da se više ne vraća.

„Što je ovo bilo, jeste li dobro?" Lydia je prišla starici i pomogla joj podići štap.

„Jesam dijete moje. Kad-tad će oni shvatiti."

„Shvatiti što?" upitao je Doctor.

„Misle da im kradem novac. Toliko su opsjednuti njime, kao da im je posljednji. Pa što će meni taj papir, toliko vrijedan, a ustvari toliko bezvrijedan? Samo kvari ljude."

„Ali novac ipak nestaje, zar ne?"

„Ali nisam ja, kunem se." govorila je starica jadno mašući štapom po zraku te krenuvši dalje niz ulicu.

„Smrdi li i tebi ovdje nešto?" upitala je Lydia Doctora.

„Pa stavio sam ujutro dezodorans, nisam se valjda već usmrdio?"

„Mislila sam na ovu situaciju."

„A to. Pa moguće. Sve je moguće, svatko je ovdje posvađan. Trebali bismo ispitati još nekoliko ljudi kako bismo lakše saznali što se ovdje zbiva."

„Ili otići iz ovog mjesta i pustiti ljude da sami riješe svoje probleme?"

„Mi to ne radimo. Ja to ne radim. Ja sam Doctor, pomažem ljudima. Iako, nikad te nisam pitao želiš li uistinu sa mnom putovati i spašavati svijet?" upitao je Doctor Lydiu, no nije mu stigla odgovoriti jer je jedan dječak vikao kroz ulicu: „ukrao mi je autić! Svima krade igračke!"

„Oprosti, ali tko to radi?" Doctor je prišao dječaku.

„Onaj tamo." rekao je i pokazao na desetogodišnjaka, nježno plave kose, kako stisnuto promatra nastalu situaciju.

„Nisam ukrao ništa. Časna riječ." rekao je dječak u obranu.

„Lažeš! I Suzani si ukrao lutku! Svima kradeš stvari." ponovno ga je napao te produžio ulicom dalje govoreći da je plavokosi dječak lopov.

„Zašto svi misle da si ti lopov? Ne boj se, nećemo ti ništa." prišli su dječaku.

„Ne znam. Stvarno nisam ništa ukrao."

„Je li tebi nešto ukradeno?"

„Da. Netko mi je ukrao tatu."

„Tatu?"

„Da, moja mama optužuje onu ženu tamo da ga je ona ukrala, ali znam da ona nije kriva. Netko drugi ga je ukrao. Netko tko hoda danju i noću, šulja se ljudima u kuće i krade nam stvari."

„I nitko ti ne vjeruje?" upitao je Doctor.

„Tako je. Rekao sam majci, no ona je uvjerena da sam krivo vidio i da je mog tatu uzela onda žena. A nema ga već tjedan dana!"

„I zato onaj dječak misli da si ti ukrao njihove igračke jer je tebi nešto ukradeno?" upitala ga je Lydia.

„Valjda, ne znam..."

„U redu, hvala ti na razgovoru. Dat ćemo sve od sebe da pronađemo tvojeg tatu." rekao je Doctor i odvukao Lydiu u stranu.

„Doista misliš da je ovdje neki lopov koji bi krao dječje igračke i ljude?"

„Dušo, sve je moguće. Ne razumijem zašto su ljudi toliko ograničeni da ne vide ni prst ispred nosa."

„Zašto to stalno spominješ? „Mi ljudi", čemu to?"

„Pa, ja nisam čovjek, nisam s ove planete."

„Doista?" zabezeknula se.

„Da. Čak imam i srce više. No to je razgovor za neku drugu priliku, moramo pronaći što krade stvari."

„Mislim kako bi bilo bolje da se razdvojimo."

Lydia je pošla prema kući u kojoj je prebivala starica. Njeni stanovnici, muškarac i žena, izašli su te uzeli automobil. Lydia se ušuljala prema kući te ukrasom za kosu otvorila vrata. Lagano ih je zatvorila te nakon što se prošetala po kući promatrajući prostorije, zastala u spavaćoj sobi.

„Svi kriju novac u novčaniku." pomislila je te krenula u potragu za novčanikom. Pretražila je ladice i ormare, no ni novčaniku ni novcu ni traga. Baš kao da ga je netko ukrao.

„Ovo je glupa ideja, osjećam se kao lopov." ponovo je pomislila kada je ugledala sićušnu dlaku na podu pokraj noćnog ormarića.

„Ljudska vlas. Samo je pitanje da li od vlasnika ili lopova." Odlučila ju je ipak uzeti te ju je zamotala u čistu maramicu koju je pronašla u džepu.

Brzo je i neprimjetno izašla iz kuće te krenula prema TARDISU. Očekivala je da će tamo pronaći Doctora, no sve što je našla bila su zaključana vrata.

„Naravno da ga je zaključao. Sad se moram vratiti nazad u grad i pokušati ga pronaći." kada je to pomislila, začula je lagano škripanje vrata i okrenula se. Vrata TARDISA su se otvorila sama od sebe. Lydia je slegnula ramenima i ušla unutra. Unutra je već bio Doctor prčkajući nešto oko monitora.

„To si ti otvorio vrata?"

„Da, primijetio sam te na monitoru pa sam otključao. Jesi li što pronašla?"

„Pa samo vlas, ali mislim da je to od vlasnika kuće... A ti?"

„Ne, pogledao sam popis stanovnika ovog područja te njihove dosjee."

„Ne može to samo policija?"

„Zaboravljaš tko sam. Daj vlas da ispitamo."

Stavio je vlas na podlogu te ga svojim naočalama skenirao i prebacio na računalo. Pojavile su se brojne informacije, od opisa kome ta vlas pripada do toga koliko je to teško, visoko, koliko godina ima...

„Zanimljiva vlas." rekao je Doctor.

„Nije od vlasnika?"

„Nije. A nije ni od čovjeka."

„Hoćeš reći da je ovdje još neki izvanzemaljac, poput tebe?" upitala je Lydia.

„Dobra ideja, ali nije. Ovo je životinjska vlas."

„Hoćeš reći da sam otkrila vlas kućnog ljubimca? Divno, divni dokaz." promrmljala je Lydia mašući rukama i ljutito hodajući po prostoriji.

„Ovo je vlas puha, životinje koja inače voli krasti."

„Životinja ne može krasti ljude!"

„Životinja ne može, ali može animagus."

„Tko?"

„Animagus. Nisi nikad pratila Harry Pottera? Tamo se prvi puta pojavila takva vrsta, a ovo je dokaz da ih postoji još. Animagus je mjenjač oblika, čovjek koji se može promijeniti u određenu životinju kad poželi."

„Kako znaš da je to sigurno animagus?"

„Zato jer na dlaci ima ljudskih stanica. Daljnjim istraživanjem pomoću tih ljudskih stanica, dobili smo ime ovog lopova. I sliku"

„Kako se zove?"

„Manje bitno, pogledaj sliku?"

„Podsjeća me na onog dječaka s kojim smo razgovarali. Je li to, njegov otac?"

„Vrlo vjerojatno. Što upućuje na to zašto ga nema, zašto se smatra nestalim, ukradenim. No, zašto krade? Jedini bi razlog bio da nemaju novaca, ali onda... Ne znam ni sama."

„Evo ti popis ukradenih stvari." Doctor joj je ukazao na ekran. Na popisu je bio automobil, brojne igračke, mnogo novaca i putna torba.

„Misliš da želi otputovati? I kako je štakor dovraga uspio odnijeti torbu?"

„Ne znam, ali moramo ga pronaći prije nego što napravi veću štetu. Vjerojatno je štakor ukrao ključeve, a čovjek auto."

Doctor je pomoću naočala skenirao dlaku štakora i pratio tragove koji su bili bezbrojni. Neki su vodili prema naselju, neki prema šumi, a neki nedaleko od njih.

„Ovo nije pouzdano. Ovdje su svi tragovi kud se on ikada kretao. Tako ga nećemo pronaći."

„Možda i hoćemo." rekla je Lydia te pokazala na obalu jezera. Na smeće oko njega.

„Ali to je sve zahrđalo. Nema koristi od toga. S tim sigurno ne može pobjeći."

„Gledaj, tamo se nešto miče!"

Potrčali su bliže jednoj igrački i tamo vidjeli štakora. Nije mogao pobjeći jer je zaglavio ispod svog tog nereda. Noga mu je bila zarobljena te se nije mogao promijeniti.

Doctor i Lydia potrčali su mu pomoći i lagano maknuli zahrđalo željezo sa njega. Promijenio je oblik i pokušao pobjeći, ali od slabosti u nogama samo se srušio na pod.

„Tko ste vi?" upitao ih je gibajući se u nazad.

„Ja sam Doctor. Mogu ti pomoći."

„Ne možeš mi pomoći, nitko ne može."

„Kako to misliš? Bez brige, ne želimo ti nauditi, samo pomoći." progovorila je Lydia.

„Htio sam samo ljudima uzeti najdraže stvari. Preuveličavaju previše oko materije."

„Nije li to samo ljubomora?" upitala je Lydia na što ju je Doctor prijekorno pogledao.

„Vidio sam taj pogled doktore. Možda je tvoja prijateljica u pravu. Ali znam da sve što imaju ne zaslužuju. Nisu to zaradili mukom, već samo tako, posrećilo im se."

„I zato si djeci ukrao igračke? Zato jer ne zaslužuju biti sretna i igrati se njima?" korila ga je Lydia.

„Ne zaslužuju. Ja to svom djetetu nisam mogao priuštiti i što mu fali?"

„Fali mu pošten otac!"

To je čovjeka malo spustilo na Zemlju. Zamislio se.

„Želite da vaš sin zna kako ste okorjeli kriminalac? Običan ljubomorni lopov? Mislite da će se ponositi time?"

Čovjek je promijenio oblik i pobjegao prema šumi. Doctor i Lydia su pretražili stvari i vratili ih nazad u grad njihovim vlasnicima.

„A tko će mi vratiti muža? Je li istina da je on to sve ukrao radi ljubomore? Ta imali smo sve!"

„Nismo imali energiju." rekao je plavokos čovjek stojeći na pragu.

„Kakvu energiju, o čemu ti pričaš? Jesi li dobro?" žena mu je prišla dirajući ga po licu i grleći ga.

„Energiju iz voljenih stvari."

„Energiju koja ti omogućuje da mijenjaš oblik, je li tako Doctor?" upitala je Lydia.

„Znači krao si stvari koje su ljudima bile drage samo da bi imao energiju koja bi ti omogućila da se promijeniš u koju god životinju želiš? To je bolesno!"

„Nije, naravno da nije. Kako bi to moglo biti bolesno?"

„Vama samo fali realne ljubavi, prave, ljudske. Ne treba vam ništa drugo." govorila je Lydia.

„Mislim da znam što mu nedostaje. On nikad nije imao kućnog ljubimca. Kad god je vidio neku životinju uvijek bi se raznježio, ali nikada nije htio prihvatiti prijedlog da je ima."

„To je istina tata? Mogao si to prije reći. Sada nas svi mrze."

„Nije tako maleni. Tvoj tata je htio pomoći sebi što je u redu. Nije u redu što je krao, ali stvari su vraćene, u donekle dobrom stanju. Nije problem nabaviti nekog kućnog ljubimca, zar ne?" rekao je Doctor.

„Pa, to nije loša ideja. Mogao sam i prije to učiniti, ali me bilo strah. Kad sam bio malen, ugrizao me pas. Nedugo nakon toga ribica koju sam imao je uginula, a pauci su nastanili moju sobu. Volio sam životinje, ali sam ih se bojao. Svoj strah sam mogao spriječiti jedino ako postanem kao one." rekao je tužno i nadodao, „I žao mi je što sam bio tako okrutan, što sam previše mislio na sebe. Možda sam uistinu bio i ljubomoran. No, ispričat ću se i morat ću im se nekako odužiti. Hvala vam!"

Doctor i Lydia su se oprostili i krenuli prema TARDISU. Šutjeli su cijeli put, dok se nisu oglasili u isti tren, ali Doctor je htio ispasti kavalir te je pustio Lydiu da prva govori.

„Iako sam u početku bila skeptična prema pomaganju, prema ovakvim izletima, nekako su mi sad prirasli srcu. Vidjeti djecu kako su sretna zato što smo im pomogli, to je stvarno sreća. Možeš sad reći što si htio?"

„Drago mi je zbog toga. Baš zato ti darujem ključ od TARDISA tako da možeš ući u njega kad god poželiš. Znaš, to djeluje automatski, kada izađemo iz njega automatski se zaključa. Ponekad ti sam otvori vrata, ali osobama prema kojima još ne gaji toliku ljubav ne želi otvoriti bez ključa. Ne zamjeri joj, prema svima je takva." rekao je te pomilovao malenu škatulju ispred sebe, a zatim ušao u nju, zajedno s Lydiom te pokrenuo motor.