''Da li grofica Monique zna ili možda sumnja da si ti nećak grofa Jacquesa?'' Bastianova majka Louna je upitala svog sina dok su sjedili u skromnoj kući njegovog pokojnog oca. Za par dana bi se trebala navršiti godišnjica smrti grofa.

Još jedna godina se bližila kraju. Dok je zamišljeno posmatrao plamen svijeće Bastian se prisjećao važnih detalja koji su se dogodili od kraja prošle godine pa sve do ovog trenutka. Dok je madam Violleta boravila na imanju sve do kraja januara, i često bi svoju kćerku znala da prekori zašto još uvijek u svojoj službi ima lijepog i zgodnog batlera. Često bi sasvim slučajno znao da čuje razgovor majke i kćerke dok bi stajao ispred vrata spavaće sobe. U tim trenucima je bio veoma uplašen. Sama pomisao da bude razdvojen od Monique bacala ga je u očaj.

Ali na svu sreću njegova gospodarica je ostala čvrsto pri svojoj odluci i zadržala ga u svojoj službi. Početkom februara madam je shvatila da je konačno došlo vrijeme da se vrati u svoju rezideniju. Bližio se dan zaljubljenih. Taj podatak je pročitao iz jedne knjige u biblioteci i želio je nešto specijalno da pokloni Minique. Snijega nije bilo, a ona je i dalje bila u žalosti i nosila je crne haljine. Znao je koliko je obožavala jahanje zbog toga joj je ljubazno predložio da prošetaju imanjem. Sve vrijeme ju je budnim okom pratio. Dodir. Pogled. Osmjeh. Sve je to ostalo duboko urezano u Bastianovom srcu.

Bilo mu je sasvim potrebno to. Da bude u blizini žene koju je volio. Bila mu je potrebna više nego vazduh koji je udisao u svoja pluća. Mjeseci su prolazili jednim za drugim, pažljivo je vodila domaćinstvo i imanje, ponekad bi dolazila porodica u posjet ili grofice ostalih plemića. Sada je bio decembar a on je dobio pet dana da posjeti svoju porodicu. Na rastanku je poljubio njenu ruku a potom jahajući crnog konja zaputio se u skromni dom svoje majke i dvije mlađe sestre. I dalje je na usnama osjećao poljubac koji je spustio na Moniquinu kožu.

Mekana poput svile.

''Ne.. grofica kao ni ostatak sluga na imanju uopšte ne sumnjaju u to da bi ja mogao da budem nećak grofa. I nikada neće saznati za taj podatak.'' Nakon smrti oca Emmanuela, Bastian je postao glava porodice. Kada mu je otac stradao kočijom dok se vraćao iz susjednog grada gdje je obavljao posao na tržnici, tada je odlučio da proguta svoj ponos i da zamoli strica, odnosno Jacquesa za pomoć. Imali su pravo za to. Naime, oba brata nisu bila u najboljim odnosima. Razlog je bio taj da se Emmanuel prvi stupio u brak sa Lounom. Nakon devet mjeseci rodio se Bastian a nakon nekoliko godina još dvije kćerke.

Jacques je bio bjesan. Nije imao muškog potomka a pri tome nije bio u braku. Cijelo bogastvo bi pripalo Bastianu i njegovoj porodici. Zbog toga je u pripitom stanju nasrnuo na Lounu ali na svu sreću Emmanule ju je spasio iz kandži brata a potom napravili veliku svađu. Od tada pa sve do smrti dva brata nisu razgovarala. Kada je ipak nakon nesrećnog slučaja Bastian progutao ponos i zamolio za pomoć, Jacques ga je zaposlio kao slugu i uživao je u provociranju i omalovažavanju. Ali sve se promjenilo kada je ugledao Monique.

Trpio je uvrede i poniženje svaki put kada bi ostao nasamo sa grofom samo zbog svoje porodice a i nje, koja je uvijek bila dobra prema njemu. ''I dalje misliš na nju? Znaš da je takva ljubav nemoguća.'' Majka je dobro poznavala sina i svaki put kada bi pričao o svojoj gospodarici imao bi poseban sjaj u oku. ''Čak ti i sada nedostaje dok si ovdje.''

''Samo sam zabrinut da li je na vrijeme večerala. Ali tebe svakako ne mogu da lažem. Poznaješ me veoma dobro. Ali njena majka je veoma uporna da je ponovo uda i to opet za starijeg plemića. Monique je prelijepa žena i mlada. Ne zaslužuje istu sudbinu i po drugi put. Nikada je ne bi ostavio siromašnu iako ja imam pravo na cijelo imanje kao i na ostatak bogastva. Samo mi je njena sreća najvažnija a mi hvala Bogu od moje plate možemo pristojno da živimo.'' Prstima je prošao kroz kosu.

''Božić je uskoro. Sve je moguće. A sada kreni nazad do svoje grofice znam da ti nedostaje.''

Majka ga je hrabrila dok ju je Bastian iznenađeno posmatrao. ''Ali sestre..''

''Ne brini se. Reći ću im ja da si se vratio i one će to da shvate. Poljubit ću ih umjesto tebe.''

Bastian je poljubio majku u obraz, uzeo kaput i izašao na hladnu decembarsku noć. Dok je jahao snijeg je sve jače padao. Nije mario ni za hladnoću, ni za vjetar a ni za snažnu mećavu. Nakon četiri sata jahanja stigao je u jutarnjim časovima na imanje. Očistio je snijeg sa kaputa dok je jedan od sluga odvodio konja u štalu.

Služavka Arlette je postavljala tanjire na sto dok joj je Bastian išao u susret.

''Oh, uplašio si me. Zar nisi trebao da dođeš za nekoliko dana?''

''Da, ali predomislio sam se. Majka i sestre su mi dobro a ja...''

''Bastiane. Vratio se.'' Kada se okrenuo ispred njega je stajala Monique u haljini boje neba. Ah, konačno je prestala da nosi crne haljine. Ali njena kosa je ponovo bila podignuta u urednu punđu. Prsti su ga srbili od želje da je konačno oslobode šnala i trakica. Barem nije u žalosti i zbog toga ovaj Božić za nju neće biti izgubljen. Ovaj put će imati ukrašeni bor  koji će stajati na sredini salona.

''Da moja gospodarice. Upravo sam govorio Arletti da su mi majka i sestre dobro a ja sam se vratio kako bi Vam vjerno služio.''

Monique je oblilo rumenilo po licu. Bila je veoma srećna kada ga je ugledala. Kad bi samo znao koliko joj je nedostajao. Svako jutro bi se probudila a kada njega ne bi ugledala u salonu bila je veoma tužna. Konačno je odlučila da više ne bude u žalosti i zbog toga je odlučila da ideju sprovede u dijelo. Tako će barem na trenutak prestati da razmišlja šta osjeća prema Bastianu.

''Htjela bih da ove godine imam bor. Oduvijek sam voljela Božić. Prošla godina je bila veoma tužna za mene. Sada bih u Novu godinu ušla potpuno srećna jer bi imala ukrašen bor i pripremili bi svečanu gozbu povodom toga. Samo za nas, mene i sluge.''

''Padavine su prestale, odmah ću otići u šumu sa jednim od sluga kako bi Vam donio bor.'' Bastianu je posmatrao ivicu njenih usana kako se izvijaju u osmjeh. Njen osmjeh samo da ugleda su mu bili dovoljni da i on bude srećan iste sekunde.

''Samo, ovaj put bih voljela da ti i ja odemo u šumu.'' Konačno je progovorila ono što je ležalo na srcu.

Nije bio siguran da li ju je dobro čuo. Pa je zbog toga pročistio grlo i ponovo je upitao. ''Kako mislite?''

''Željela bih prošetati po svježem vazduhu a i da odaberem bor. Dosadno mi je na imanju.''

Oh, kad bi samo znala kako je lijepa svaki put kada se osmjehne. Često bi to trebala da radi. ''Kako bih mogao da Vas odbijem.''

Arletta joj je pripremila kaput a potom se zaputila u šetnju sa Bastianom. Kada su ostali sami prva je započela razgovor.

''Uskoro će godina dana od smrti grofa a od njegovog nećaka nema ni glasa a ni traga.'' Pažljivo je koračala dok je korake ostavljala u snijegu. ''Iako imam bogastvo i sama znam da to meni ne pripada, voljela bih kada bi se pojavio kako bi i on imao pravo na njega. Plašim se da negdje ne oskudjeva ili je u dugovima gdje ne vidi izlaz.''

''Veoma ste pažljivi grofice.'' Bastian je pazio da mu glas ostane smiren kada bi se spomenuo grofov nećak. Kao što je majci sinoć rekao nema namjeru da uzme bogastvo znajući kakvo je zlo Jacques učinio njegovoj porodici, tako niko nikada neće saznati istinu da je on nećak i jedini nasljednik.

''Plašim se kakvo mišljenje ima o meni. Možda misli da sam mlada udavača koja je jedva čekala da se uda za starijeg muškarca sa titulom kako bi kasnije uživala u njegovom bogastvu. Čak nismo ni imali djece. Zaista smatram da nije pravedno da imam sve privilegije.'' Stali su pored bora koji je bio visine kao Monique. Bio je idealan za salon.

Bastian joj se približio. ''Svako ko Vas poznaje zna koliko ste Vi dobri i pažljivi. Sigurno će tako misliti grofov nećak kada Vas upozna. A za udaju, nemate razloga da se brinete. Danas je česta pojava da mlade djevojke stupaju u ugovoreni brak sa znatno starijim muškarcima. To su pravila koje sredina i društvo nameće.''

''Da, znam. Ali žao mi je što pojedini brakovi se završe na način da nikada u njima nije ni bilo ljubavi. Znam da ne treba da romantizujm brak i odnos muškarca i žene ali..''

Da si moja žena nikada ti ne bi nedostajalo ljubavi. Ali to nije rekao na glas.

Zbog toga je oborio bor na zemlju a potom sjekirom odsjekao dijelove grana koji nisu potrebni. Podigao ga je na snažno i mišićavo rame dok su se vraćali nazad do imanja. Monique je i dalje govorila da je samo željela brak pun ljubavi i nježnosti do ju je on pažljivo slušao. Kada su došli na imanje bor je stavio ispred ulaznih vrata potom se još jednom približio.

''Prestanite razmišljati. Vrijeme liječi sve.''

''U tome i jeste problem. Vrijeme prolazi a ja i dalje ostajem u prošlosti.''

U trenutku slabosti Bastian je spustio usne na njene. Monique je raširila oči u čudu ali se opustila. Oh, kako je bilo lijepo. Iako je rizikovao da izgubi posao bio je spreman na sve. Želio ju je utješiti i ako je bila spremna on će joj pružiti svu ljubav za koju je čeznula sve ovo vrijeme.

🤍Monique i Bastian💙

🔹️Hvala vam na čitanju!🔹️🤍