Njen ženstveni dlan se savršeno uklopio sa njegovim. Bio je tako nježan na dodir za razliku od Basitanovog koji je bio žuljevit. Dok je njegova boja bila tamna, njena je bila bijela baš poput snijega koji ih je okruživao. Dva dijela izgubljene slagalice konačno su se pronašli i tako savršeno se uklopili. Sve je bilo kako treba. Dva srca su počela u istom ritmu da kucaju, dok su pogledi bili zamagljeni. Možda se Božić završio za ovu godinu ali Božično čudo je ipak ostalo na ovom imanju. Imalo je jako važan zadatak, a to je da sruši dosadna pravila koje je društvo nametnulo da se poštuje i da dokaže da razlika između bogastva i siromaštva ama baš ništa ne vrijedi kada je prava ljubav u pitanju. U to su se svakako uvjerili Monique i Bastian koji je na ovaj trenutak čekao godinama.

Osjetio je mali dio nade da su joj obrazi poprimili rumenu boju baš zbog njega a ne zbog hladnoće. Bar joj je na ovaj način htio pokazati da nije ostala sama. Koliko god bila tužna nadao se i sam Bastian da će vremenom Monique postati svjesna činjenice da se oslobodila grofa. Kad se samo sjeti prizora grofovog nagog i debelog tijela naspram sićušnog istog trenutka ga obuze bijes. Taj prokletnik uopšte nije cijenio blago koje je imao u svom vlasništvu. Idiot. Bar je u mislima mogao da mu kaže sve ružne riječi koje u javnosti i na glas nikada ne bi rekao. Da se Bastianu pružila prilika da ima za ženu Monique pazio bi je, mazio, ma čuvao bi je kao malo vode na dlanu. Bio bogat ili ne tretirao bi je poput kraljice, jer žena poput nje to i zaslužuje.

Monique je u svom tijelu osjetila ugodnu toplinu. Kapke je suzila ali i dalje nije ispuštala svoj dlan iz Bastianovog stiska. Njen vjeran i dobar sluga. Kako je samo znao da joj uputi koju riječ utjehe. Bio je zaista divan. Mali broj kućanstva bi se mogao pohvaliti da imaju odane sluge. Svaku riječ je upila koju joj je on rekao i na trenutak joj se sve činilo kao da je san. Kao da se sahrana nije održala prije nekoliko sati. Srce joj je oživjelo u grudima a lice joj je gorilo. Imala je osjećaj kao da se poznaju mnogo dublje a ne da imaju odnos gospodarice-grofa. Da se razumijemo, Monique nikada nije dijelila ljude na sluge i one koje vrijede koliko zlatnika imaju u svom novčaniku. Bastian je bio više od toga. Mnogo više. U ovom trenutku se pitala da li on zna koliko je divan i koliko je pažljiv. Taman kada je poželjela da mu se zahvali čula je vrlo poznati glas svoje majke.

''Monique kakvo je to nepristojno ponašanje? Od kada nalažu pravila društva da se sluga drži za ruku? Ili su to neka nova pravila za koja ja ne znam?'' Ljutiti glas madam Violette je odjeknuo ispred ulaznih vrata te je Monique postiđeno povukla svoju ruku. Ipak je uspjela da stigne. Ali gdje je otac. Vidjela je samo svoju majku, dok je Bastian zauzeo stav poniznog sluge. Nije više osjećala toplotu njegovog dlana i ponovo joj je postalo hladno. A tako joj je bilo lijepo sa njim.

''Majko....'' Tiho je promucala. Iskreno ni sama nije znala šta da kaže. Samo se zahvalila. Nije kao da su nešto pogrešno uradili. On je ne gleda na taj način. Pogotovo ne sada kada je upravo sahranila svog muža. Koji je čestito nije ohladio u grobu.

''Ah, kćeri moja vjerujem da te pogodila smrt muža pa zato nisi razmišljala.'' Violetta je uvela kći u dvorac dok je Bastian zatvarao vrata. Pogledom je pratio kako se penju uz stepenice i odlaze u grofičinu sobu. Da li će je ponovo vidjeti na večeri? Ili će od svoje služavke tražiti da jede u sobu. Na ova pitanja ni sam nije znao odgovor, ali imao je veliki osmjeh na licu dok je odlazio do kuhinje. Konačno je osjetio njen dodir.

Kada su se njih dvije našle same u sobi majka ju je još nekoliko puta grdila zbog ponašanja.

''Mislim da bih trebala otpustiti Bastiana? Ja ću se pobrinuti da mu zadnja plata bude isplaćena do zadnjeg zlatnika. Nije u redu da jedan zdrav, mlad i lijep muškarac bude u prisustvu grofice. Smatram da bi te on mogao iskoristiti na najgori mogući način samo kako bi se dočepao tvog bogastva koji ti je grof ostavio.'' Naravno da Monique nije mogla da kaže kakav požudan i zaljubljen pogled je imao Bastian prije nekoliko trenutaka kada ju je držao za ruku. Mislila je da se takve stvari uopšte ne dešavaju u javnosti nego im je mjesto u knjigama. I ona je vrlo dobro osmotrila batlera i htjela priznati ili ne bio je veoma lijep. Ali svakako je mogla da da svoju desnu ruku u vatru da Bastian nikada ne bi prekršio pravila pristojnog ponašanja. Samo joj je pružio par riječi i dodira utjehe.

''Gospode Bože majko, pa o čemu Vi razmišljate. Istina, nisam gajila prema svome mužu ljubavna osjećanja ali ipak bih Vas molila da pripazite na riječi koje govorite. Jacques se nije ni ohladio u zemlji a Vi mislite da bi me Bastian mogao iskoristiti. Vjerovali ili ne on me nikada na takav način nije posmatrao. Bio je sa mnom u najtežim, najtužnijim i najsrećnijim situacijama. Vrlo dobro poznajem njegovu prirodu i za njega imam samo riječi hvale.'' Osjetila je potrebu da ga odbrani. Pa zar da i tog sirotog mladića neko vređa. Ah, ne. Možda je bila gospodarica imanja ali nikada ne bi dozvolila bilo kome, pa čak i vlastitoj majci da joj vrijeđa poslugu. Bila je vrlo ljuta.

''Kako ga samo braniš. Nemoj mi samo reći da si razvila simpatije prema Bastianu?''

''Poštujem ga i to je dovoljno. I Vi ćete ga poštovati jer ste na mom imanju.'' Monique se sruši na sofu. Glava ju je užasno boljela.

''Čula sam da je grof imao nećaka, ali on se danas nije pojavio na sahrani. Sluge koje su se ranije vratile sa sahrane su mi to rekle. Baš me zanima šta ćeš da radiši kada bi se on sutra pojavio na tvom pragu i zahtjevao svoje puno pravo? Ostala bih bez ijednog zlatnika i bez tvog Bastiana. Jer sluge su mu potrebne za rad, one bi dobijale platu a ti bi ostala na ulici. On može da to zahtjeva. Znaš i sama da će zadržati sluge a ti... pa ti mu svakako nisi potrebna.''

''O tome ću razmišljati kada se grofov nećak pojavi. Znam da je on jedini, pravi vlasnik cijelog imanja. Istina mi se nikada nismo upoznali, o njemu sam čula samo onda kada ga je Jacques spominjao a to je radio vrlo rijetko. Nisu bili u dobrim odnosima i...''

''Moj ti je savjet da se sledeće godine ponovo imućno udaš. Budi u žalosti neko vrijeme a nakon toga ćemo napraviti bal. Pozvat ćemo vikonte, vojvode i ostale ugledne plemiće.'' Madam Violetta je u svojoj glavi imala detaljan plan koji je bio potreban da se izvrši bez ijedne greške.

''Ne želim da se ponovo udam. Sada bih te zamolila da napustiš sobu, želim da se odmorim. Bili su ovo jako teški dani za mene. Čak ni Božić nismo obilježili na način na koji smo do sada radili.'' Bol u glavi, majčine riječi i sahrana su veoma loše uticali na Moniqueino zdravlje.

Madam Violetta je bez riječi izašla dok je služavka Arlette u međuvremenu pripremila toplu vodu da se Monique okupa. Dok joj je spužvicom trljala leđa Monique je došlo da ponovo zaplače. Ovaj put ne bi oplakivala muža nego svoju vlastitu majku. Pismom joj je javila da neće moći stići na vrijeme na sahranu jer je Pierre, njen otac jako bolestan. Ali ipak je uspjela da stigne po završetku sahrane i umjesto da joj pruži barem malo utjehe ona ju je počela grditi i to zbog Bastiana koji joj je jedini pružio barem malo nježnosti.

Nakon kupanja obukla je crnu spavaćicu i zavukla se pod deke. Dlan je položila na lice. I dalje je osjećala dodir muškarca. Sklopila je oči a i dalje je vidjela lik Bastiana Lamberta. Teško je progutala pljuvačku. Bio je uistinu lijep. Zgodan. Pažljiv. I pun poštovanja.

'Ali niste izgubili mene.'

Zašto je to rekao? Na trenutak se bila izgubila u njegovim crnim očima da je poželjela da tu i ostane. Niko je nikada nije posmatrao kao Bastian. Niko joj nikada nije uputio lijepe riječi kao on. Jedini je znao koju je hranu voljela a koju ne. Kada je konačno sama naučila da jaše svog konja on ju je prvi pohvalio. Nikada nije prešao granicu pristojnog ponašanja. Bio joj je poput najboljeg prijatelja.

Nije imala namjeru da se ponovo uda. Sve ružne riječi i uvrede koje joj je Jacques upućivao i dalje su joj lomile srce. Nije željela ponovo da ima brak sličan što je imala sa grofov. Bilo joj je više dosta da je neko na silu grize, ljubi ili kida spavaćicu. Sada kada je bila sama mogla je da prizna jednu činjenicu. A to je da je Jacques imao disfunkcionalan ud koji nikada nije mogao da se podigne. Njihove bračne dužnosti bi se prije završile nego što bi i počele. Tako da je Monique i dalje ostala netaknuta. Djevica. Ali taj podatak nije željela nikome na glas da kaže, pogotovo ne majci. I sama je znala šta je bio uzrok smrti grofa. Popio je više nego što je trebalo napitka koji uostalom još uvijek nije bio sto posto provjeren. A doktor je bio vrlo pohlepan. Svaki zlatnik mu je bio dobro došao.

A grofov nećak? Ako se danas-sutra pojavio ispred ulaznih vrata ona će napustiti dvorac i imanje. Samo se nadala da će Bastian sa njom poći. Jer.... tiho se u sebi pomolila da tako i bude.

Bastian Leander. Usnama je oblikovala puno ime i prezime. Ne, ne smije da tako razmišlja. Majka joj je namjerno ubacila zrno sumnje. On je vrijedan i pošten sluga koji je poštuje. Zamisli samo da je neko čuje o čemu ona razmišlja. Možda je Bastian imao neku djevu koju je planirao da oženi ili... Moniqueno lice je postalo tužno.

U međuvremenu Bastian se spremao za spavanje. Madam Violetta ga je ozbiljno izgrdila u kuhinji prije nekoliko trenutaka samo zato što je držao dlan njene kćerke. Ćuteći je podnio svaku uvredu a kada se ona povukla na spavanje i on je isto tako uradio. Sluge su na imanju imale posebne sobe gdje bi noći provodile. Putevi su ionako bili neprohodni zbog snijega i sam je znao da bi sutra ujutro kasnio na imanje a to sebi svakako nije mogao da dopusti. Njegova majka i dvije mlađe sestre su bile zbrinute i na sigurnom, a on će večeras da bude blizu svoje gospodarice.

Pitao se da li razmišlja o njemu?

Mogao se barem na trenutak nadati. Prsti su ga tjerali od želje da joj kosu oslobode od trakica i šnala i da konačno joj ugleda kosu kako pada sve do leđa. Potom bi joj prstima prolazio, samo da osjeti tu svilu. Crne haljine od muslina nisu umanjile njenu ljepotu ali samo je čekao da prođe mjesec ili dva žalosti kako bi ponovo otišla na jahanje. Pri tome će doći i proljeće i sve će da bude dobro.

Te noći dvoje ljubavnika koje je spavalo u odvojenim sobama, na licu su imali osmjeh. Sluga je sanjao svoju gospodaricu, dok je gospodarica sanjala svog slugu. Samo im je nedostajalo malo više hrabrosti da svoje želje kažu na sav glas. Jer da su to uradili, ko zna? Možda bi im se i ostvarilo.

Grofica Monique

🔹️Hvala na čitanju.🔹️ 🤍