Francuska, 1875. godina, 24. decembar, Badnje veče

Grof je uputio svojoj mladoj ženi vrlo poznati pogled koji joj je govorio da ga večeras čeka u svojoj postelji. Kao i svaki put do sada grofica je samo klimnula glavom kako je nalagao bonton i pristojno ponašanje. Bila je jako nervozna. I sama je znala ishod ove večeri. Sve će ipak ostati na još jednom pokušaju. Njena služavka Arlette ju je pratila. Ona će je pripremiti za ovu noć u kojoj je grof polagao zadnje nade. Ali kada bi je samo poslušao vjerovatno bi zajedničkim snagama uspjeli da pronađu rješenje za taj problem. Pri dnu stepenica stajao je batler.

''Gospodarice, želim Vam srećno Badnje veče.'' Bastian je bio već pet godina u njihovoj službi, tačno toliko godina je trajao njen brak sa grofom. Početak braka je bio savršen a sada se činilo da od tog savršenstva nisu ostale ni mrvice. Ona više nije ista osoba kakva je bila na početku. Sve se promjenilo.

Grofica se ljubazno zahvalila a potom je još jednom udahnula dok se vazduh širio njenim plućima dok je koračala do grofove sobe. Kako su pravila društva nalagala bračni par je imao odvojene sobe. Ovu noć će provesti u grofovoj sobi, a kada čin bračne dužnosti se završi ona će preći u svoju sobu. Služavka je počela da otkopčava dugme po dugme sa njene haljine sve dok se tkanina nije obamotala oko članka. Potom je došao red na korzet. Bio je vrlo lijep, sašiven od francuske svile, ukrašen motivima čipke i volana. I on se našao na podu.

''Gospodar je naredio da večeras imate  ovu spavaćicu na sebi. Naime, sašivena je po zadnjoj modi kod krojačice i veoma mnogo je koštala. Kada su sluge donijele kutiju vidjela sam parče papira na kome je bila ispisana cifra.'' Arlette je u rukama držala providnu spavaćicu boje slonovače. Kada ju je grofica Monique ugledala na svom tijelu još jednom je obuze stidljivost. Pet dugih godina ju je ista služavka pripremala za spavanje a ona se nikako nije mogla naviknuti. A sada je i sama služavka znala šta grof planira sa njom. Progutala je pljuvačku dok se približavala stolici. Još jedno pravilo koje je grof želio da bude ispoštovano. Iako joj je kosa sve vrijeme bila podignuta u visoku svečanu punđu, ni jedna dlaka nije smjela da 'pobjegne', morala je da bude ukroćena ukosnicama. Imala je dugu smeđu kosu koja je dosezala sve do njene zadnjice. I imala je tako mnogo lokni.

''Sada sjedite na krevet. Reći ću grofu da ste spremni.'' Arlette se naklonu a potom je ostavi samu.

''Ako mi rodiš nasljednika traži od mene šta god poželiš.''

''Moj dobri prijatelj doktor Jean mi je pripremio napitak od ljekovitih trava. Sada bi trebao da djeluje.''

''Uzeo sam te za ženu kada si imala sedamnaest godina, imaš široke bokove za rađanje ne znam zašto nikada ne uspijemo da bračne dužnosti dovedemo do kraja.''

''Ne želim da moje bogastvo pripadne mom jedinom nećaku. I sama znaš da mi je on jedini pravi  nasljednik. Po krvi. Ali ako bi imao sina sve ovo bi pripalo i tebi.''

''Ako treba platit ću nekom iz kartaškog kluba da te uzme na silu, posije svoje sjeme u tebe dok ja to posmatram, ali tako mi svega rodit ćeš mi nasljednika.''

Dugih pet godina neprestano je slušala ove rečenice koje joj je njen muž Jacques Noire izgovarao svaki put kada bi trebali da obave svoje bračne dužnosti. Ona je sada dvadeset i dvije godine a on pedeset i osam. I imao je ozbiljan problem o kome je zabranio da ga ona na glas izgovori.

Naime, svaki put kada bi se našao iznad nje u bračnoj postelji grubi bi je stiskao za grudi dok mu se iz usta osjećao miris ustajalog luka. A kada bi pomjerio spavaćicu do bedara stajao bi nekoliko trenutaka dok bi se oslobodio hlača a potom kada po ko zna koji put njegov ud nije mogao da stoji uspravno ljutito bi je odgurno od sebe i sasuo niz uvreda. Patio je od ozbiljne bolesti i za nju nije bilo rješenja bez obzira koliko napitaka popio. A Monique je i dalje bila nevina i sada se uveliko plašila za svoju čednost. Šta ako ovu noć pristane da ide do kraja i nanese joj bol?

Tiho se pomolila u sebi na Badnju noć. Kada bi samo postojao način da nestane iz ove postelje? Ili još bolje, da može da pobjegne duboko u strašnu zimsku noć i da je niko ne pronađe. Željela je na trenutak da bude izgubljena. Da niko ne zna da ona postoji. Imala je malo vjere u sebe da će noć proteći u najboljem mogućem redu. Samo nije željela da ovaj Božić bude tužan.

Ali sudbina je bila okrutna prema Monique i još jednom je doživjela veliko razočarenje.

Jacques je glasno zalupio vratima od njene sobe. Požudnim pogledom je upijao njeno tijelo koje se ocrtavalo ispod spavaćice. Ponovo je popio napitak koji mu je njegov prijatelj platio. A ona je na sebi imala spavaćicu gdje je mogao da vidi njene punašne grudi, vrhove bradavica i tamni žbun koji je skrivao njene tajne. Osjećao je veliku moć u sebi. Srce mu je jako i brzo lupalo, dok mu je ud rastao u hlačama. Nije čekao ni trenutka. Uzet će je večeras grubo i brzo jer se plašio da sjeme ne prospe u svoje hlače. Otkopčao je košulju i bacio na pod. Njegov okrugli stomak prošaran crnim dlakama se ukaza pred očima Monique. Jedva je uspjela da savlada nagon za povraćanje. A potom je odbacio i zadnji komad odjeće i predatorskim koracima joj se približavao.

Ona je bila jagnje a on vuk. Šta bih joj i vredjelo da viče u pomoć. Svako ko bi joj od sluga i pomogao već sutra bi dobio otkaz i našao bi se vani na hladnoj zimi.

''Konačno ćeš biti moja.'' Položio je svoje debele prste na njene nježne noge dok je spavaćicu povlačio do njenih bedara. Koliko kod skupljala noge on ih je neprestano širio. ''Džaba se opireš. Ja sam ti muž i konačno ću uzet svoje pravo. Ovaj put napitak djeluje i ima da posijem sjeme duboko u tebe. Ako treba ostat ćemo u ovoj sobi do Nove godine ali tako mi svega ima da me primiš duboko u sebe.'' Snažno je zasisao kožu njenog vrata a ona je jauknula.

''Molim te Jacques, ne radi mi to. Vidiš da koliko god puta pokušavao da se to završi sa uvredama koje budu upućene meni i ti se još više razočaraš. Zašto ne bi otišli nekoliko mjeseci u Englesku i svratimo u sirotište. Znaš li koliko beba samo čeka na našu ljubav? Molim te, nisi bio ovakav na početku našeg braka.'' Uzaludno ga je Monique preklinjala ali Jacques je položio svoje prste na njen donji veš i počeo da kida volane.

''Da odgajam dijete koje nije moja krv? Ni u ludilu. Moj nećak bi to otkrio i...'' Teško je disao dok mu se bol širila grudima. ''Sada sam spreman. Sada ću te uzeti.'' Još jednom je zasisao kožu njenog vrata i cijelom dužinom tijela je pao na nju. Monique u prvom trenutku nije shvatila šta se događa dok su joj suze padala niz lice. A kada se on nije pomjerio ni za pet minuta usmjerila je svoj pogled i zaprepastila se. Njen muž je imao raširene oči i ni jednom nije trepnuo. Nije osjetila ni disanje. Glasno je povikala u pomoć.

U sobu je prvi ušao batler Bastian. ''Gospodar mi je naredio da cijelu noć budem ispred Vaših vrata. Ali kada sam začuo da zovete u pomoć...'' Zidni sat je otkucao ponoć, a to je značilo samo jedno da je Božić stigao.

Monique se jedva oslobodila teškog tijela a potom uplakana ga posmatrala dok je stajala pored kreveta. Jedva je uspjela spavaćicu da dovede u red. ''Moj muž... on ne diše..''

Bastian se približio krevetu, iz lijevog džepa je izvadio ogledalo i približio ga gospodaru. Ali ogledalo se nije zamaglilo. ''Naredit ću da odmah pozovu doktora Jeana.'' Mada Monique je znala. Njen muž je upravo umro i to dok je bio na njoj.

Naredni sati koji su uslijedili su bili teški za nju. Jedva je uspjela da obuče crnu haljinu na sebe, dok su sluge u tišini navlačile odijelo na grofa. I sama je znala da će je sutra ogovarati. Osjećala je veliku sramotu. Njen vlastiti muž je umro na njoj, posve nag. Ta slika će joj zauvijek ostati u sjećanju. I kada je doktor došao u jutarnjim časovima, jer su putevi bili neprohodni zbog snijega i mećave koja se odigrala, potvrdio je i ono što je sama znala. Jacques je bio mrtav. Trebalo je organizovati sahranu. Ona nije imala snage.

Drugog dana nakon Božića bila je održana sahrana. Ugledne porodice grofova i vojvoda su prisustvovali. Svi su žalili mladu udovicu koja je ostala. Čula su se raznorazna ogovaranja. Jedni su bili uvjereni da će grofica sve rasprodati sa imanja i otići u Englesku da se provodi. Drugi su pak govorili da će se ponovo udati i to za grofovog najboljeg prijatelja dok pak treći su smatrali da svo bogastvo ipak treba da pripadne nećaku, koji se pak još uvijek nije pojavio.

Monique Noire je posmatrala snijeg koji pada po grobu njenog muža. Hladnoća je obojila njene blijede obraze u crvenu boju. Uz nju je stajala njena služavka kao i batler. Koliko god joj je bilo teško zbog svih dešavanja koja su odigralala, morala je biti zahvalna samo jednoj osobi. A to je bio Bastian. Nikome nije rekao pravu istinu u kakvom je stanju zategao svog gospodara. Jedini je on znao tu tajnu.

Slugama kao i doktoru je rekao da je svog gospodara ostavio da se okupa dok je grofica bila u salonu. Grof je oduvijek imao naviku da svaku veče poželi grofici laku noć a nakon toga bi se vratio u svoju sobu. Grofica je obavljala zadnje pripreme za Božić kada je čula da batler zove njeno ime. Bio je veoma vjeran, odan i pažljiv sluga. Monique je svakako planirala da ga nagradi za šutnju. Nije mogla ni da zamisli kakav bi skandal odjeknuo u društvu.

Ovaj Božić je bio mnogo tužan za Monique. Čim su se kočijom vratili na imenje Bastian joj je pomogao da izađe iz nje. Pahulje su padale, a svuda oko nje je bio snijeg. Na ulaznim vratima nije stajao božićni vijenac koji je bio napravljen od pravih borovih iglica početkom ovog mjeseca. Oni su bili u žalosti i tako su se morali ponašati. Nekoliko sluga već je počelo iznositi bor iz salona a služavke su na sebi imale obučene crne haljine.

"Znam da ste sada tužni gospodarice. Ali..." Bastian je želio da utješi Monique ali ni on više nije znao šta da kaže. Koliko puta je lično svjedočio grofovim uvredama koje su bile upućene njegovoj ženi. Oh.. koliko je samo poželio da razvali vrata i pesnicom nauči grofa pristojnom ponašanju. Stari jarac. Dobio je tako mladu, lijepu i divnu ženu a on je samo mislio da produži svoju lozu. Jedina utjeha na ovom imanju bila je ta što se grof kockao u klubovima u gradu i često bi odlazio na putovanja dok bi Moniqua ostajala sama. Barem je u svojoj samoći znala da bude srećna i nasmijana. Znala je i sama da se njen muž neće vraćati danima pa je to vrijeme odlučila da iskoristi da nauči jahati konja koji je bio u štali. A on... Bastian je pazio na svaki njen korak i pucao bi od ponosa kada bi mu se obratila.

Njegove ruke su bile obamotane oko njenog struka svaki put kada bi je spuštao sa konja dok bi ga miris kamilice odveo na nepoznata mjesta. Bio je zaljubljen u svoju gospodaricu. A ona o tome nije znala ni jednu jedinu riječ.

Nikada neće ni saznati. Biće u njenoj službi koliko god ona to bude željela a nakon toga, neka mu je Gospod u pomoći. Ako bude osuđen da nikada ne vidi njeno lijepo lice on će...

"Da, tužna sam. Božićno čudo je zaboravilo na ovo imanje. Izgubila sam muža, izgubila sam Božić i..." Monique nije završila svoju rečenicu do kraja.

"Ali niste izgubili mene." Bastian je uzeo njen dlan u svoju ruku.

🔹️Hvala na čitanju!🔹️ 🤍