Lađa klizi duž obalu prošlosti
Srce tuče jer još me život neće pustiti.
U lađi još sam odvojena od svoje nutrine
I tako sama šijem stihove crne dubine.

Sve jače njiše moju lađu sudbina
Miluje me vjetar vremena
Nestala je granica između jave i mog sna.
Ne skriva mi više tajnu ta tiha pučina.

Ne treba mi nitko, ne treba mi ništa,
Doli stratišta na kojeg, već umorna lijegam
Prepuštam snu da proguta javu
Površina samoće ponovno pobjeđuje.