„Say something I'm giving up on you. I'll be the one if you want me to."

Već sada poznati zvuk budilice probudio ju je iz sna koji joj je, kao i prethodnih noći, teško došao na oči. Ugasila je budilicu i poželjela još malo odspavati, no to nije bilo moguće. Zrake sunca neumorno su se probijale u sobu i natjerale je da otvori oči. Zelene oči, ili kako bi njeni roditelji voljeli reći oči boje oceana, nisu voljele to. Lijeno je ustala i bacila pogled kroz prozor koji je uistinu davao jasnu sliku još jednog u nizu užurbanog jutra na ulicama New Yorka, grada za koji se kaže da nikada ne spava. Prije jutarnjeg tuširanja pogled je naravno bacila i na svoj odraz u ogledalu. Da se dosad već nije naviknula, uplašila bi se sama sebe. Tragovi razmazanog tuša i maskare zajedno s velikim podočnjacima ukrašavali su joj lice. Usne koje su nekada tvorile veliki osmijeh na licu, jutros su bile samo stisnute jedna uz drugu. Čak ni pramenovi plave kose, koja joj se preljeva kao zlato do malo ispod ramena, nisu mogli sakriti lice na kojemu se može pronaći mnogo osjećaja. Prvstenstvo osjećaja razočaranja, boli i straha.

Priča je jednostavna i nimalo iznenađujuća kad si mlad, naivan i misliš da se život počinje graditi s punoljetnošću. Djevojka s Upper East Side-a zaljubila se po prvi put. Poput junakinja iz bajki, na tren se usudila pomisliti da je to ljubav koja će trajati zauvijek. I iako to nije bila ona prava ljubav, bila je prva. I baš iz tog razloga posebna. Kada je nestala, prepolovila je jedno srce na dva dijela. Kao i u svakoj vezi u početku je sve bilo idealno. Romantične večere, šetnje parkom, odlazak u kino; savršenost zbog koje poželiš da svijet stane na tren. No jednoga dana sve se promijenilo. Nestala je iskra. Nestalo je sve. Djevojka i mladić su se počeli udaljavati jedno od drugoga. Sastajali su se sve rjeđe, poljupci su bivali sve kraći, zagrljaji su postajali sve hladniji, a poruke su počele blijedjeti. Nadaš se da će biti bolje, da su to samo jedni od loših dana, iako znaš da je blizu kraj. Srce buntovnika više nije bilo zainteresirano. Ljetna romansa je završila. Sunce se sakrilo iza oblaka, a sol se rastopila na usnama. Vrijeme se zaustavilo.

Od toga događaja prošlo je skoro pet tjedana, a ona još uvijek nije dopustila svome srcu da zacijeli i da se oporavi. Svoju prvu ljubav je odavno zaboravila, nije u tome problem. Problem je što se boji ponovnog zaljubljivanja. Još jednog slomljenog srca. Budalasto, zar ne?

„Caroline, je si li ustala?" upitala je Annie lagano kucajući na vrata sobe, vračajući je iz misli ponovno u stvarnost.

„Jesam", potvrdno će ona ne obraćajući previše pažnje na sobaricu koja je upravo ušla u sobu.

„Roditelji te zovu na doručak", Annie će sakupljajući pritom prljavu odjeću koja je bila razbacana na baršunastoj fotelji pored vrata.

Annie, osoba za koju se ne može reći niti jedna loša riječ. Sobarica koja radi za obitelj Waldorf već petnaest godina. Osoba od povjerenja. Osoba na koju se možeš uvijek osloniti, upitati je za pomoć kada ti je najteže, povjeriti joj svoje tajne i otvoriti joj dušu. Za Caroline i njezinu braću je poput druge mame. Mama pak, Eleanor Rose Waldorf, osoba je koja u kuću unosi toplinu. Iako često zbog poslovnih obaveza izbiva od kuće, glavni prioritet joj je obitelj. Waldorf Designs jedna je od najpoznatijih modnih kuća u Americi. Iako su svečane haljine njen zaštitni znak, ponuda se svakim danom sve više proširuje i na svakodnevnu odjeću, obuću i modne dodatke poput torbica i novčanika, marama i šalova te šešira i kapa. S druge strane, tata Harold Edward Waldorf voditelj je odvjetničkog ureda Waldorf Law Offices. Osim što je glava obitelji, on je i osoba koja u nju unosi svjetlost.

„Quinn, jesi li možda vidjela moju bijelu majicu?" povikao je njen tri godine stariji brat Jason ulazeći u sobu nazivajući pritom Caroline njenim drugim imenom. Ako se njega pita, ono joj je oduvijek bolje pristajalo. Izgleda da se on baš i nije naspavao. Kosa mu je bila raščupana, a još uvijek je bio i obučen u pidžamu.

„Koju bijelu majicu? Uostalom zašto to mene pitaš?"

„Zato jer ju ti možda često nosiš."

Budimo iskreni, moda joj je velika opsesija. Naslijedila je tu ljubav od svoje majke. Iako ima ormar prepun odjeće i obuće, još uvijek je željna nove ili, u ovome slučaju, posuđene.

„Vjerojatno je negdje u ormaru ili možda na pranju. Uzmi drugu."

„Nije mi samo jasno zašto od silne odjeće koju imaš u ormaru uvijek posudiš nešto moje."

„Ne kompliciraj. Uzmi neku drugu. Nije ti to valjda jedina bijela majica koju imaš?"

„Mrzim te!" Jason će ignorirajući u potpunosti njeno pitanje.

„Voliš me!" odvratim mu ona nasmiješeno približavajući mu se.

„Dobro jutro Quinn", nasmije se ovoga puta i brat sestri, ostavljajući joj pritom jedan poljubac na čelu. Jason je najstarije dijete u kući. Buntovnik zaljubljen u automobile i arhitekturu.

„Jutro", pozdravi Quinn roditelje ulazeći u blagovaonicu nekoliko minuta kasnije.

„Što želiš za doručak? Palačinke, pahuljice s mlijekom, gris s čokoladom ili tost?" upita je Annie dajući joj poveći izbor, kao i uvijek. Njen odabir može biti i više nego očit. Možda nezdrav, ali odličan doručak. Još dok su palačinke prelivene preljevom od čokolade i/ili šumskog voća, milina.

„Što to tako fino miriše?" Jason će ulazeći u prostoriju ubrzo nakon nje.

„Što misliš?" odvratim mu ona na što on istog trena ispruži ruke u smjeru njenog tanjura.

„Hej, prste k sebi dragi!"

„Ajde, ne ljuti se."

„Uvijek to radiš. Pa odrasti više."

„Ajme tko mi se javlja. Ti uvijek...", započne Jason rečenicu, no prekine ga još uvijek pospani Lilianin glas koji pozdravio sve. Liliana, osmogodišnja djevojčica koja je zauzela poziciju najmlađeg, ali i najslađeg, člana obitelji.

„Lily, želiš li palačinke?"

„Kako to da njoj daješ palačinke, a meni ne?" punih usta će razočarano Jason. „Nije pošteno."

„Kao prvo, nepristojno je pričati punim ustima. A kao drugo, ona je slađa."

„Naravno da je", odvrati on kvareći joj frizuru čime izazove gromoglasan smijeh za stolom.

Nakon doručka, Quinn se uputila u svoju sobi namjeravajući se dosađivati cijeli dan. Po tko zna koji put sjedila bi u omiljenom kutku svoje sobe i gledala svoje omiljene serije ili pak pjevušila pjesme promatrajući kroz prozor užurbani Upper East Side. Možda bi joj to uspjelo i sada da ju nije omeo Annienin glas koji joj je rekao da je roditelji čekaju u dnevnom boravku s namjerom da razgovaraju sa njom. Iako nije htjela s nikime razgovarati, a ponajmanje sa svojim roditeljima, nije se htjela svađati te se bez ikakvih pitanja uputila u prizemlje. Kada je stigla tamo, ugledala je mamu, tatu i Jasona kako ozbiljnih lica sjede na trosjedu. Sjela je nasuprot njih i pogledala ih upitnim pogledom. Nakon minute šutnje, tata je progovorio prvi, ali možda bi bilo bolje da nije.

„Ovo mora prestati!"

„O čemu ti pričaš, tata? Što mora prestati?"

„Ovo tvoje ponašanje radi nekoga tko te nije vrijedan."

Quinn nije imala živaca slušati sve ovo, no znala je da nema izbora. Zbog toga je samo duboko izdahnula i sklupčala se na fotelji. Trebala je znati da će o ovome biti riječ.

„Već mjesec dana samo sjediš u sobi, ne hraniš se dobro, ne pričaš puno, ne komuniciraš s prijateljima; mogla bih tako nastaviti do sutra", mama će nadovezujući se na njega.

„Ali dobro sam. Osjećam se odlično."

„Nisi dobro", prekine je ovoga puta Jason.

„Ali bit ću. Samo se bojim..."

„Čega se bojiš? Zaboga Quinn, imaš osamnaest godina, život je pred tobom."

„Nastaviti dalje. Neda mi se."

„Ali o tome se i radi u životu. U hodanju prema naprijed. Nemoj biti uplašena ići prema naprijed."

„No to ti neće uspjeti ako nastaviš ovako", ubaci se tata ponovno u razgovor te nastavi: „Zato smo donijeli odluku."

„Kakvu odluku?"

Quinn se smrzla na licu mjesta. Imala je neki loš predosjećaj.

„Za tjedan dana putuješ u Cleveland. Živjet ćeš u hotelu, a s početkom nove školske godine upisat ćeš se u gradsku srednju školu. "

„Ček, što?! Mislim, ne možete učiniti to. Cijeli moj život je ovdje. Da li ste vi dobro?" pobuni se ona ne vjerujući svojim ušima.

„Ne kažemo da ćeš zauvijek ostati tamo. Samo neko vrijeme, da se barem na tren makneš od ovog velikog grada. Od ove gužve."

„Ali..."

„Nema ali, to je naša zadnja."

Quinn je ostala bez teksta. Bijesno je ustala i otrčala u svoju sobu. Nije znala što da radi, što da misli. „Ne mogu me samo tako poslati negdje daleko od ovog prekrasnog grada, daleko od obitelji i prijatelja", bile su samo neke od misli koje su joj prolazile glavom. Naposljetku se i rasplakala jer više nije mogla podnijeti osjećaje koji su joj pali kao kamen na dušu. Bilo joj je teško. Iako toga još nije bila niti svjesna, negdje u dubini srca joj se pojavljivalo svijetlo zbog kojeg se na mahove pitala ima li u rečenici „suze su poput oluje, poslije njih čovjek je uvijek mirniji" ima bar malo istine.