- Sanja, dobar dan, Andrea ovdje.

- Dobar dan, kako ste?

- U gužvi i trebala bi mi vaša pomoć.

- Slušam.

- Jeste li istrenirani za simultano prevođenje?

- Da, engleski i njemački.

- Odlično, dolaze nam potencijalni klijenti iz Njemačke na pregovore. Iako svi mi govorimo engleski, a vjerojatno i oni, htjela bih da sve bude bez greške, pregovarat ćemo na materinjim jezicima. Trebamo vas samo za službeni dio, za same pregovore i kontrolu ugovora, sve prije i poslije ćemo sami.

- Nema problema. Kad i gdje?

Rekla joj je i dodala: - To će vam biti ekstra plaćeno, nije regulirano ugovorom.

- Andrea, vi ste nama dugoročno dali posao i osigurali odličan prihod, ovo će biti moja usluga, smatrajte to malom zahvalom.

- Pričat ćemo još o tome, završila je Andrea.

Sanja je tijekom pregovora bila fascinirana veličinom posla kojeg je AB Smart dogovarao s Nijemcima, nije do sada imala predodžbu kolike su to količine odjeće koju oni proizvode i plasiraju i koliki su to ogromni iznosi. Tek je sada shvatila zašto im je trebalo stručno prevođenje, pa raspravljali su o svakom centu, isporuci, pakiranju, plasmanu... Sreća njezina da je dobro specijalizirala poslovni njemački pa se nije pogubila u svim tim izrazima. Na kraju pregovora serviran je šampanjac, a Andrea joj nije dopustila da se izvuče.

- Sanja, idete s nama na ručak i ne želim čuti ni riječ protivljenja.

- Dobro, ali ne mogu dugo ostati, moram pokupiti kćer iz vrtića.

- Može li netko drugi?

- Ne, nas dvije živimo same.

- Hm, dobro...

- Znam što se pitate i odgovor je - nema oca, u stvari naravno da ima, ali ga nema.

- Dobro, razumijem. Koliko je stara mala?

- Navršila je pet godina.

- Divim vam se što ste sami s njom. Naš Aleks ima dvije godine i iskreno ne znam kako bih izašla s njim na kraj bez ljudi oko mene.

- Uskaču mi mama i tata, ali s Majom nije nikad bilo teško, uvijek je bila posebna.

- Pa i Aleks je poseban, zato mi i treba pomoć. Nakon dva sata igre s njim svatko se kupa u znoju, nasmijala se Andrea.

- Maja je drugačija, ona je, paaaa... uvijek je bila intelektualna i samostalna koliko može biti u svojim godinama.

- Ne razumijem.

- Glupo mi je i pričati, pomislit ćete kako se hvalim.

- Svaki se roditelj ima pravo hvaliti sa svojim djetetom.

- Maja je genijalka.

- Da, u čemu?

- Najviše u informatici, rano je naučila čitati i pisati, računa, govori engleski...

- Genijalno!, veselo je Andrea pljesnula rukama. - Robert Majer, onaj prijatelj kojeg sam spomenula, a čija mama je s Damirom pokrenula Naturalu, je informatičar, instalira i održava sustave. Ako želite, možemo ih upoznati pa neka pričaju tim svojim jezikom. Robertu će biti drago, obožava djecu, i on ima kćerkicu, doduše njegova je tek godinu dana i još nije počela rasturati kompjutere, raspričala se Andrea.

- Pitat ću Maju i hvala na ponudi.

- Još sam o nečemu htjela razgovarati s vama, ali sada nemamo za to vremena. Javit ću vam se uskoro.

- Fraulein..., Sanji je prišao jedan od Nijemaca iz ekipe. Odmjeravao ju je još za vrijeme pregovora, vidjela je kako se nada da će dobiti još nešto osim prijevoda, dok joj je govorio isprazne komplimente stalno ju je pokušavao dodirivati po ruci, po ramenu, naginjao se prema njoj... Grozno. Pokušavala ga je kulturno otkačiti, ipak je on važan poslovni partner ljudima za koje radi, ne smije ga uvrijediti, mora se nekako elegantno izvući iz ovoga. Srećom, Andrea je skužila pa ju je pozvala na drugi kraj dvorane, a za ručkom je sjedila dovoljno daleko od tog napornog lika. Brzo se izvukla u nadi da ga više neće morati sresti i požurila do vrtića.

Mama i kći su veselo hodale prema njihovom stanu i opet nisu primijetile onaj tamni jeep. A njegov vozač je upijao svaki pokret svoje kćeri i djevojke koju je svojevremeno odbacio. U grlu mu je rasla knedla, a oko srca ga je stiskalo. Kad su ušle u zgradu, upalio je auto i odvezao se.

***

Atmosfera u klubu bila je na vrhuncu, pića su se neprestano točila, podij je bio prekrcan, u zraku se miješao miris alkohola, parfema i znoja, a temperatura svih tih rasplesanih tijela je toliko zagrijala prostor da klima uređaji nisu mogli mnogo učiniti. Davor je bio u svom uredu kojega požar nije jako zahvatio pa su ga tokom dana radnici uspjeli dovesti u red. Netko je pokucao:

- Šefe, treba vas jedan gospodin, rekao mu je jedan čuvar.

- Kako se zove?

- Nije rekao, ali kaže da vam se najavio.

- Pozovite Marka i onda dovedite gosta, umorno je odgovorio Davor.

Ubrzo je u ured ušao Marko i stao pored Davora, a potom je čuvar uveo gosta, velikog tipa na kojemu se vidjelo da je mišiće gradio u teretani, možda i uz pomoć steroida, propali boksač najvjerojatnije. Davor ga je kratko odmjerio i hladno rekao: - Izvolite.

- Imam poruku od svog šefa.

- A tko je vaš šef?

- Jedan moćan čovjek.

- Ime?

- Nije važno.

- Izlazite van, ledeno mu je rekao Davor i spustio pogled na neke papire na svom stolu.

- To nije dobra odluka, nastavio je veliki.

- Marko, ispratite ga.

Marko se pokrenuo i stao ispred velikoga, ovaj je na trenutak zbunjeno zatreptao, a zatim se zlobno nacerio, okrenuo se i izašao. Vani su ga čekala još dvojica sličnih njemu, samo nešto mlađi. Imali su ozbiljne face i hladne poglede, stajali su uspravno i nastojali djelovati zastrašujuće. Da Davor nije bio ljut zbog drugih stvari, bio bi se nasmijao ovoj predstavi.

Marko se brzo vratio i zabrinuto zagledao u svog šefa: - Gazda, jeste li sigurni da je ovo pametno?

- Molim vas, pa to su mafijaši u pokušaju, odmahno je Davor rukom.

- Ne znam što ste isplanirali, ali ovi tipovi neće odustati.

- O hoće, vjerujte mi i nemojte više brinuti o njima, rekao mu je Davor i dao mu rukom znak da može ići.

Marko je izašao zbunjen. Je li ovaj tip stvarno toliko jak da mu zagrebački mafijaši ne mogu ništa? Znam li ja uopće za koga radim? Kad ga je istraživao, ništa neobičnoga nije mogao pronaći o njemu iako se trudio, itekako se trudio i koristio sve svoje veze koje je stekao još u policiji. I njegov brat inspektor mu je svesrdno pomagao. Njihova istraga je pokazala da je dečko bogat, da je u Americi imao nekoliko klubova i da se u jednom trenutku odlučio vratiti kući i tu uložiti dio svog bogatstva. Sada je sumnjao da mu ta istraga nije otkrila ništa bitno i da je sve što zna o njemu samo maska. A ako on ne dozna sve što treba doznati o njemu, znao je da neće dobro proći jer postoji netko tko zna sve o njemu, Marku, a to je loše. Jako loše.

***

- Bok, princezo, kako je bilo danas?

- Dosadno, uzdahnula je Maja i tužno pogledala mamu.

- Šta ste radili?

- Ma uvijek iste gluposti, nekakve pjesmice, pa pričice, sve to već znam napamet.

Sanji je bilo jasno zašto je Maja tužna. Danas je padala kiša i nisu mogli van pa je malena bila osuđena cijeli dan biti u zatvorenom, a onda je postajala žalosna. Mora joj pod hitno pronaći nekakve dodatne sadržaje, bila je u grupi za nadarenu djecu, ali to je Maji bilo ništa. Kad bi bar postojao nekakav vrtić za genijalce, kad bi joj mogla osigurati neku dadilju i mentora, ali ne može, nema za to dovoljno novca.

- Čuj, bila sam danas na jednom poslu i ponudili su mi da te upoznam s čovjekom koji je informatičar, ima svoju firmu. Mogla bi s njim pričati o onome što tebe najviše zanima. Hoćeš?

- Daaaa, toooo, molim te, molim te, moram mu puno toga pokazati, razveselila se Maja.

- Dobro, dobro, ljubavi, sredit ćemo, nasmijala se Sanja.

Sutradan je nazvala Andreu.

- Dobar dan, Andrea, Sanja Mihaljić ovdje.

- Dobar dan. Ja se ispričavam zbog onoga jučer, tip je stvarno bio naporan, nadam se da se niste previše uzrujali zbog toga.

- Ma ne, navikla sam, izvukli ste me. Sve je u redu. Nego, pričala sam s Majom i ona bi rado upoznala onog vašeg prijatelja informatičara.

- Odlično, i ja sam njemu spomenula Maju i jedva čeka da je upozna. Nije mogao vjerovati što sve zna jedna petogodišnjakinja.

- Znam, teško je povjerovati, a još je teže zadovoljiti njezine apetite. Klinci u vrtiću su joj dosadni, a niti ja joj uskoro neću biti zanimljiva, žalila se Sanja.

- Dobro, Sanja, dogovorit ćemo susret, ali pod jednim uvjetom. Ajmo preći na ti.

- Može, naravno. Javi mi kad se njih dvoje mogu vidjeti.

- Mogli bi već ove nedjelje, napravit ćemo doma roštilj, obično se tako okupimo s klincima dok je vani lijepo vrijeme.

- OK, javi gdje i kad i puno hvala, pozdravila je Sanja.

Sve će učiniti da bi usrećila svoju kćer. Andrea je simpatična i nadala se da niti ostali nisu neki snobovi. Vidjela je njenog muža Borisa na pregovorima, bio je hladan, fokusiran i odlučan, poslije nisu progovorili niti riječ, ali curu poput Andree ne bi valjda osvojio nekakav uobraženi bogatun, bila je preživa i preiskrena za tako nešto. Viđala je po internetu vijesti da je taj Boris prevario ženu s kojekakvima, ali opet, oni su i dalje u braku i djeluju sretno, ne bi takva cura ostala s nekakvim kurvišem i bila sretna.

Maja je od ranog jutra bila uzbuđena. Danas idu na onaj roštilj gdje će upoznati onog stričeka koji se kuži u kompjutere, jedva je čekala upoznati nekoga kome može pokazati sve što zna, a da je razumije. Probudila je mamu već u sedam ujutro, natjerala ju da joj spremi doručak pa ju je odvukla do svoje sobe da zajedno pregledaju što će obući. Sanja je bila iznenađena, obično je Maja sama slagala svoje kombinacije i rijetko kad bi morale raspravljati jer je mala bila rođena šminkerica, ali i dovoljno pametna da kad je hladno ne oblači ljetnu haljinicu. Danas je, prvi put koliko Sanja pamti, bila nesigurna.

- Ljubavi, idemo kod tih ljudi u njihovu kuću, bit ćemo na dvorištu i peći ćemo roštilj...

- Mamaaa, ne peče se roštilj, nego ono na roštilju.

- Imaš pravo. Ajde izaberi nešto, ne moraš se ništa posebno uređivati.

- Hoću da me onaj čovjek shvati ozbiljno, namršteno je rekla Maja.

- Ljubavi, shvatit će te ozbiljno po onome što ćete pričati, a ne po tome kako si obučena. Pa ti si curica.

- Znam, i znaš šta, obući ću traperice, u njima izgledam ozbiljnije, odlučila je Maja.

- Pametno, zlato.

- Jooooj, mama, znam da sam pametna.

Sanja je izašla iz njezine sobe vrteći glavom. Obukla je i ona traperice, stavila u jednu vrećicu bocu vina, u drugu igračku za Andreinog sina, a u treću za malenu od Roberta. S Majom je kupovala poklone i imale su ozbiljnu raspravu jer im je htjela kupiti puzzle od nekoliko stotina dijelova i kompjuterske igrice, ono što bi kupila sebi. Na kraju su napravile kompromis, pa su kupile puzzle za tu dob, s dovoljno velikim likovima da ih ne mogu progutati.

U podne su taksijem stigle do predivne kuće na zagrebačkim brdima, koja je imala veliki zeleni perivoj i ogromno dvorište što se spuštalo prema šumi. Vrata im je otvorila nasmijana gospođa koja se predstavila kao domaćica Jana, a žamor s terase bio im je znak da je zabava već počela. Maja je mami stisnula ruku, imala je tremu, do sada je mama nije vodila na takvo okupljanje među nepoznate ljude, uglavnom su bile s bakom i djedom ili same u parku.

- Ljubavi, ako ti se ne bude sviđalo, reci pa idemo, dobro?, šapnula joj je Sanja.

- Aha, prošaptala je Maja.

- O, evo ih, viknula je Andrea, a svi na terasi su se okrenuli prema pridošlicama. Maja se stisnula uz mamu i malo povukla iza nje dok je začuđeno promatrala sve te odrasle i djecu.

- Društvo, ovo su Sanja i Maja. Dođite i raskomotite se. Sanja, Borisa znaš, ovo je Robert, njegova žena Ivana, ovaj tu frajer je naš Aleks, a ona tamo ljepotica je njihova Matea, pokazala im je na društvo za stolom.

- Dođi, Maja, pozvala ju je Andrea. - Robert se posebno veselio da te upozna.

Malo-pomalo Maja se oslobodila i pričala sa svima, a što su duže pričali s njom shvaćali su koliko je ta curica posebna. Sanja se opustila jer je brzo shvatila da ovi ljudi nisu snobovi kao što se bojala, nego najnormalniji mladi ljudi koji se dugo poznaju i druže.

Kad su Andrea i Ivana odnijele klince na popodnevno spavanje, Robert se obratio Maji:

- Čujem da se baviš kompjuterima. Šta te najviše zanima?

- Programiranje.

- Jesi do sada već napravila neki svoj program?

- Jesam, tiho je rekla Maja.

- Hoćeš li mi pričati o tome? Kad je klimnula, Robert ju je poveo na drugi kraj terase u udobne pletene fotelje, a pet minuta kasnije oboje su bili nagnuti nad njegovim laptopom. U istoj su pozi bili i dva sata kasnije, Sanja bi im samo povremeno donosila novu čašu soka. Njezina kćer napokon je bila u svom svijetu, s čovjekom koji je razumio što mu priča. Ostali za stolom su pričali i zezali se, povremeno pogledavajući prema tom neobičnom paru. Sanju bi na trenutak presjekla neka sjeta, bili su ovo divni parovi, vidjelo se na njima da se vole. Samo je ona bila sama.

Sat kasnije Robert je ustao, protegao se i krenuo natrag prema društvu.

- Sanja, ti i ja moramo se što prije naći i razgovarati, evo ti moj broj pa se javi.

Na licu mu se vidjelo da je potpuno zbunjen i istodobno ushićen, nije mogao vjerovati što se sve krije u glavi jedne petogodišnjakinje.

***

Dosadno, jel da? Bit će bolje, obećajem, svašta im se još sprema