Davor i Lea krenuli su u dvoranu nakon što su pozirali na ulazu. Davor je polako kružio pogledom po masi, bilo mu je to prvo javno pojavljivanje izvan njegova kluba, znao je da mora večeras biti ovdje i pokazati se kao darežljiv donator, to se očekivalo od njega, a bilo je dobro za posao. Ovu curu pod rukom mu je osigurao menadžer njegovog kluba, objasnio mu je da nije kurva nego upravo to što mu treba - pratilja, koja će se za pristojan honorar cijele večeri smiješiti i voditi banalne razgovore. A što će raditi poslije, njihova je stvar.

Nezainteresiranim je pogledom kružio po dvorani, a onda se lecnuo kad ju je ugledao, tako blistavo prekrasnu. Naslanjala se na jako lijepog mladića, otprilike njezinih godina, koji joj je nešto šaputao na uho, a ona se nasmijala. Vidio je po njihovom ponašanju da se dobro poznaju, a ljubomora ga je obuzela. Odjednom mu je postalo zagušljivo u dvorani, žamor ga je živcirao, kravata ga je stezala, a ova djevojka pored njega mu je zasmetala i požalio je što je uopće dolazio, no sad je znao da mora izdržati barem dok ne počnu prikupljati donacije.

- Lea, poznate li možda Sanju Mihaljić?

- Da, kolegice smo.

Davor se ukočio.

- I ona radi kao pratilja?

- Ne, kao fotomodel.

- A ovaj mladić s njom?

- To je Romeo, isto model, pisalo se da su neko vrijeme bili u vezi. Da vas upoznam?

- Ne treba, hvala. Nego, Lea, ja ću morati ranije otići, vama će, razumije se, biti isplaćen puni honorar.

- Šteta, mislila sam da ćemo se kasnije zabaviti, mazno mu je odgovorila i požudno ga pogledala.

- To neće biti moguće, hladno ju je presjekao.

Samo pratilja, yeah my ass, pomislio je. Sve se one vole prikazivati da su bolje nego što jesu, a sve žele na kraju večeri ludi seks ili nešto više, ovisi koliko si težak. A on je bio dovoljno težak da je svaka željela više, samo što to nijednoj nije pružio. Za njega je najednom postojala samo jedna kojoj bi pružio sve, i što ju je dulje gledao bio je odlučniji da će je nekako dobiti.

Sanja i Romeo su kružili po dvorani, pozdravljali se s ljudima, smješkali se i vodili banalne razgovore. Tako su dokružili i do Davora i njegove pratilje.

- Dobra večer, hladno je pozdravila Sanja.

- Dobra večer, Sanja, drago mi je da se opet srećemo, odgovorio je nasmijan i srdačan.

- Vi se poznajete?, pitao je Romeo.

- Poznavali smo se, još hladnije je rekla Sanja i povukla Romea da krenu dalje.

- Sanja, ovo je bilo nepristojno, znaš li ti tko je ovaj tip?, zagunđao je Romeo.

- Ne pitaj ništa, idemo.

- Njegova faca me jako podsjeća na nekoga, bio je uporan Romeo.

- Šuti i hodaj, procijedila je Sanja.

No, Romeo ne bi bio Romeo da ne postupi upravo suprotno, pa je naglo zastao, okrenuo je prema sebi i pogledao u oči: - Sanja, je li on...?

- Ni riječi više, prasnula je. - Ne tiče te se.

- Dobro, dobro, jednog dana ćeš mi valjda reći, slegnuo je ramenima.

Par vatrenih muških očiju ih je ispratio, a njihov vlasnik se smiješio. Bila je tako hladna i oštra, ne bi bila takva da je potpuno ravnodušna prema njemu. I primijetio je da nešto žustro raspravljaju, Sanja je bila evidentno ljutita, a momak kao da se ispričavao. Dobro, dobro, mislio je Davor, ima nade sve dok ona reagira na njega, pa makar i ljutnjom. Nasmiješeniji i lakšeg koraka nastavio je kružiti dvoranom, dočekao prikupljanje donacija pa se sa svojom pratiljom iskrao van. Odvezao ju je kući, još jednom hladno odbio njezin poziv na „druženje" i otišao doma. Bio je umoran. Večeras klub može i bez njega.

U tri sata ga je probudila uporna zvonjava mobitela. Pospano je progunđao: - Da?

- Gazda, imamo problem.

Bio je to Marko.

- Što se dogodilo?

- Požar u klubu.

- Molim!, zaurlao je i skočio iz kreveta. - Ima li povrijeđenih?

- Nema, na sreću, požar je izbio u uredskom dijelu koji je bio prazan i brzo smo ga ugasili. Mislim da gosti nisu ništa primijetili, pojačali smo ventilaciju pa je dim brzo isisan van.

- Vatrogasci, policija?

- Prepuštam vama da procijenite hoćemo li ih zvati.

- Marko, niste me zvali bez razloga.

- Gazda, siguran sam da je požar podmetnut i bilo je to samo upozorenje.

Davor je uzdahnuo.

- Dobro, budite dodatno na oprezu, sutra ćemo razgovarati.

I Davor je slutio tko bi mogao podmetnuti požar i to ga je razbudilo. Znao je da je zagrebačim kriminalcima postao meta čim se pojavio s hrpom novca i u rekordnom roku isposlovao sve papire za ekskluzivan noćni klub, ona dvojica su samo nevažni vojnici, neki boss ga je naciljao. Samo, pitao se zašto i kako se usudio, zar nisu svi dobili jasno upozorenje? Nema više spavanja, otišao si je skuhati kavu.

***

Sanjina mama te je noći ostala spavati kod njih da bi čuvala Maju, ionako je rano ujutro morala do liječnika koji joj je iz njihovog stana bio puno bliže. Kad su cure ustale, ona je već otišla. Maja je, kao i svakog jutra prije polaska u vrtić, proučavala svoju garderobu i tražila što će obući. Sanja se u sebi smijala, po tome joj njezina kćer nije bila nimalo slična. Maja je voljela žive boje, radije je nosila haljine i suknjice nego hlače i voljela je lijepe cipelice. Tenisice i tajice je oblačila samo kad je išla na vožnju biciklom s mamom jer joj Sanja inače ne bi dopustila da sjedne na njega. Sanja se obukla poslovno, kao i uvijek kad je išla u ured i tako sređene izašle su iz zgrade te krenule polako pješice prema vrtiću. Nisu primijetile veliki jeep sa zatamnjenim staklima iza kojih ih je šokirani Davor promatrao otvorenih usta. Samo jedan pogled na tu malecku rekao mu je sve.

Davora je preplavio bijes. Ne na Sanju, bio je dovoljno pribran da shvati kako ona nije ništa kriva, nije joj se javljao šest godina, da je i htjela reći mu da je trudna nije mogla. Bio je bijesan na sebe, na onoga sebe koji je bez trunke mozga spavao s nevinom djevojkom bez zaštite i koji ju je poslije toga onako okrutno izbacio iz svog života. Sada je otkrio još jedan razlog zbog kojega je mora vratiti i neće birati sredstva.

- Davore, Davore, bit će ovo puzanje stoljeća, rekao si je, upalio auto i krenuo prema klubu. Stalno si je ponavljao: ja imam kćer, ja imam kćer...

***

- Hej, ljubavi, evo ugovora s prevoditeljskom agencijom, Andrea je Borisu na stol stavila nekoliko papira.

- Brza si. Kakva je cura?

- Prelijepa, uživo je još ljepša nego na fotkama, iskreno je rekla Andrea.

- Super, ali to ne jamči da će dobro obaviti posao, Boris direktor je progovorio.

- Bit će super, vidjet ćeš. Ona i prijateljica su pokrenule posao, još se probijaju, bila je oduševljena što sam njih odabrala, znam da će dati sve od sebe. Mogli bismo je angažirati i kao našu manekenku, poznata je i stvarno dobro izgleda.

- Draga, ti vodiš PR i marketing, radi kako misliš da je najbolje, Boris je zaključio razgovor, povukao je u svoje krilo te je sočno poljubio i krenuo polako rukom uz njeno bedro.

- Nezasitan si, nije ti jutros bilo dovoljno?

- Tebe mi nikad nije dovoljno.

- Osjećam, nasmijala se i promeškoljila u njegovu krilu, a Boris je pritiskom tipke zaključao vrata svog ureda.

***

Sanja je točno u tri došla pokupiti Maju iz vrtića. Trudila se da je uvijek pokupi tako rano, posao je mogla nastaviti kod kuće, što je i radila otkad su potpisali ugovor s AB Smartom.

- Onda, princezo, šta ćemo raditi?, pitala je svoju kćerku dok je čučala i pomagala joj zakopčati cipele.

- Idemo na sladoled, odlučno je odgovorila Maja.

- Dobro, a šta ćemo onda raditi?

- Onda idemo u park na ljuljačke, treba mi svježeg zraka, uzdahnula je glumeći paćenicu. Sanja se nasmijala. Maja je bila jedinstven spoj djeteta ludog za kompjuterima i za fizičkom aktivnošću, obično su klinci voljeli ili jedno ili drugo. No, ona je podjednako posvećeno buljila u monitor, slagala velike puzzle, vozila bicikl i jurcala po parku s jedne sprave na drugu. Zato je svojoj princezi nastojala ispunjavati takve želje.

Mama i kći otišle su na sladoled pa u park. Dok je Maja skakutala okolo, Sanja je bila zamišljena. Ponovni susret s njim dobro ju je uzdrmao. Od onog prelijepog dečka postao je savršen muškarac, izgledao je kao mokri san svake žene, visok, širokih ramena, vitak, panterskih kretnji, čvrstog pogleda koji više nije ni na trenutak bio sanjarski... Zato je njen opet postajao takav, vidjela je pred sobom te njegove oči, a baš se bila ponadala da se nekako izliječila. Sada joj je bilo jasno da nije.

Dok su se mama i kći predvečer vraćale u stan, opet nisu primijetile tamni jeep koji je bio parkiran pored zgrade.

Davor je lako doznao gdje Sanja stanuje, gdje radi i u koji vrtić ide malena. Samo mu nitko nije znao reći šta sad. Pozvoniti na vrata stana? Čekati je poslije posla? Organizirati „slučajni" susret u trgovini? Nešto četvrto? Upalio je auto i krenuo natrag prema svom klubu. Možda će sutra biti pametniji.

- Gazda, tražio vas je jedan tip, bio je u pratnji još dvojice.

- Tko?

- Nije rekao ime, ali znam koga predstavlja.

- Marko, nemam živaca za zagonetke.

- On je iz Zapadne.

- Šta je to?

- Da, stalno zaboravljam da niste bili ovdje nekoliko godina. Zapadna je ekipa koja na ovom području nudi zaštitu svim boljim ugostiteljskim objektima. Za određeni iznos u ovom se klubu neće događati nezgodne stvari, kao što je bio ovaj požar, neće biti tuča, razbijanja i sličnog.

- Jasno mi je. I što je dotični poručio?

- Rekao je da će svratiti večeras i da bi volio kad biste bili ovdje.

- Onda ću biti, otresao se Davor.

- Gazda, dugo sam bio u policiji i znam kako ti dečki rade. Oni su beskrupulozni i ako ih odbijete nećete imati mira.

- Jel vi to meni govorite da trebam pognuti glavu i plaćati reket nekim tamo majmunima koji su umislili kako su nekakva sila?

- Ja vam samo govorim šta možete očekivati.

- Znam ja dobro tu vrstu ljudi, u Americi sam upoznao tu sortu, ali puno većeg kalibra.

- Volio bih znati kako ste tamo riješili problem.

- Kad igraš na silu, moraš računati da uvijek postoji jača sila, nacerio se Davor.

- Znači pokazat ćete im jaču silu.

- Vidjet ćete.

Kad je njegov šef sigurnosti otišao iz ureda, Davor je pozvao jedan broj.

- Paolo, sad će mi trebati ona usluga.

- Amico mio, znaš da ti zauvijek dugujem. Šta trebaš?

Davor mu je ukratko objasnio, a kroz slušalicu je dopro grohotan smijeh.

- Hahaha, pa to možeš riješiti i sam.

- Znam, ali ovo je mala sredina, sve se brzo dozna, a ja sam potpuno čist i ugledan poslovni čovjek, moram takav i ostati.

- Si, amico, smatraj da je riješeno.

***

I još jedno poglavlje danas, oba su nešto kraća nego inače pa se ovako iskupljujem