Robert je u radnoj sobi upalio svoje kompjutere. Onda je, kao u filmovima, zapucketao prstima i počeo se ulogiravati. Dok Sanja ne dođe malo će pregledati bolničke kamere, možda će vidjeti nešto što je drugima promaklo. Baš se ufurao kad je čuo auto pred kućom i skočio otvoriti vrata, da zvono ne probudi njegove cure. Sanja je utrčala u kuću, pogledala Roberta i bacila mu se u zagrljaj. Mogla je glumatati da je jaka, ali joj je očajnički trebala utjeha.

- Dobro, dobro, smiri se, idemo ga naći, tapšao ju je po leđima.

Te su je riječi trgnule. - Oprosti, nastojim biti hrabra i pribrana, ali...

- Znam, proživio sam isto što i ti i vjeruj da znam kako se osjećaš.

- Sanja?, sa stepenica se začuo pospan ženski glas.

Robert se okrenuo: - Draga, zašto ne spavaš?

- Šta se dogodilo?, Ivana je ignorirala njegovo pitanje.

- Davor je otet.

Ivana je na trenutak zažmirila, prisjećajući se svoje drame, no brzo se pribrala: - Kako mogu pomoći? Sanja, želiš li nešto popiti, pojesti? Djeluješ iscrpljeno.

- Kava bi mi dobro došla, hvala.

- Svima, dodao je Robert.

Otišli su u radnu sobu, Sanja mu je dala broj Davorovog mobitela, a Robert se bacio na posao, dok je ona nervozno šetkala i grizla usne. Ivana je donijela kavu Robertu, a Sanju je pozvala u kuhinju, znala je da ga njezino šetkanje dekoncentrira i da je mora maknuti odande.

- Robert će ga naći, vidjet ćeš, rekla joj je kad su sjele. - Jesam li ti pričala kako je našao mene?

Sanja je samo odmahnula glavom, bojala se da će je glas izdati ako progovori.

- Mene je otela moja rođena sestra, Robert i ja još nismo bili u braku, bili smo tek na početku veze.

Sanja je raširila oči i zagledala se u Ivanu.

- Da, znam kako to zvuči, ali moja sestra... pa, ona je loša osoba, jako loša osoba, uzdahnula je Ivana. - Otela me je i tražila od Roberta da joj isplati deset milijuna eura, htjela je pobjeći sa svojim prijateljima na neki tropski otok. Ma, ni sama nije znala što je htjela, mislim da joj je bilo najvažnije domoći se puno novca da se može drogirati, nije ona bila sposobna razraditi neki plan.

- Kako te je našao?

- Zaboravili su mi uzeti mobitel, nasmiješila se Ivana. - Zato ti kažem, ako ga itko može naći, to je Robert.

- Imam nešto, začule su s vrata i obje potrčale u radnu sobu.

***

Vivian se protezala u krevetu. Ono noćas bilo je zabavno, razbilo joj je monotoniju boravka u ovom smiješnom malom gradu među ovim smiješnim ljudima. Još ju je držao bijes zbog načina na koji ju je Davor odbacio, htjela mu se osvetiti i ideja onog tipa joj se učinila baš zgodna. Rekao joj je da mu treba Davorov mobitel kako bi mu se poigrao s računima, skinut će mu novac za osvetu što je otpustio njegovog brata, ona samo treba odvući čuvara da se može ušuljati u sobu. To joj se činilo kao dobar plan, Davor ima dovoljno novca, ne može mu ovaj sve uzeti preko mobitela.

Lijeno se protegnula po daljinski i upalila televizor i dok je listala po kanalima najednom joj je srce stalo. Na jednom programu je preko cijelog ekrana bila Davorova slika, a novinar je nešto pričao. Slika se prebacila na prijenos uživo ispred bolnice u kojoj je bila, vidjela je policijske automobile, a novinar je dovodio pred kameru neke ljude u bijelim kutama. Nije razumjela što pričaju, ali sigurno ne bi ovo prikazivali da je samo u pitanju novac.

Sledila se! Shvatila je da je onaj čuvar kojeg je zavela može prepoznati, sjetila se tko je Davorov prijatelj i zaštitnik i zaključila da je napravila najveću glupost u životu. Dobro je znala kako se Lucijin otac obračunava s onima koji povrijede nekog njegovog, a Davor je sigurno povrijeđen, možda mrtav, čemu inače toliko policije? Što je, kvragu, učinila? Tip ju je očito prevario i uvukao u neki ozbiljan zločin, a ona je ispala naivna kokoš. Možda ju već traže, možda ju čekaju na aerodromu, možda su već u hotelu...

Misli, Vivian, misli.

***

Davor je pažljivo osluškivao, ali nije čuo ništa osim pjeva ptica. Očito sam u nekom podrumu, negdje u divljini, zaključio je. Nije čuo korake pred vratima, nije imao pojma je li taj njegov otmičar ostao ispred pa prisluškuje, možda ima i neku rupu kroz koju ga promatra. Doduše, u mraku je, što bi mogao vidjeti? Za svaki slučaj zaklonio je ekran mobitela gornjim dijelom svoje pidžame i odlučio poslati poruku Sanji. Baš kad je krenuo tipkati, čuo je korake. Stisnuo je ikonicu za poziv i stavio mobitel u gornji džep, nadao se da ga ovaj neće primijetiti, a da će Sanja čuti razgovor.

Sanja se stresla kad je vidjela da je Davor zove. Robert je podigao ruku, zgrabio njen mob, priključio ga na svoj kompjuter i rekao joj: Sad se javi, ali pusti da on prvi govori. Slutio je da Davoru, tko god ga je oteo, ne bi samo tako dopustili da razgovara i pretpostavio je da je ovo njegov poziv upomoć.

Nejasno su čuli neki muški glas, ali nisu razumjeli što priča. Onda se jasno čuo Davor: Za što mi se osvećujete? Muški glas je bio malo jasniji, valjda se malo približio Davoru, pa su razumjeli ponešto - brat, nestao, platiti...

- Marko Lisica, ako vam je to brat, bio je moj čovjek od povjerenja, a ispalo je da radi za mafiju, bio je odrješit Davor. Sanja i Robert su se pogledali, bilo im je jasno da joj ostavlja tragove. Muškarac je opet nešto govorio, a Davor je odvratio: - Ne znam gdje je, ja sam ga zadnji put vidio u svom skladištu i bio je živ. Pitajte njegove pajdaše.

Nakon toga su začuli udarac i Davorovo stenjanje, a Sanja je ugrizla vlastitu ruku da ne bi vrisnula. Poziv je prekinut. Sanja je klonula na stolac, tresla se, bila je u šoku.

- Sanja, hej, Sanja, priberi se, dozivao ju je Robert. - Ivana, daj joj vode.

Kad je malo došla k sebi, pogledala je u Roberta: - Jesi nešto otkrio?

- Imam lokaciju, uskoro ću pročistiti razgovor pa ćemo više znati. Pitanje je tko će ga spašavati. Ako kažeš policiji, moramo imati dobru priču...

- Ma kakva policija, odmahnula je rukom. - Treba mi moj mobitel.

Nazvala je jednog od njihovih čuvara. ovaj ju je odmah spojio sa svojim šefom i za manje od pola sata bili su pred Davorovom kućom. Sanja i Robert su ih već čekali. Robert nikako nije htio da doznaju tko je i gdje stanuje, takva vrsta ljudi je obožavala hakere, a on je hakirao samo da bi spasio nečiji život, nikad to ne bi radio za nečije interese. Energičan tip predstavio se kao vođa ekipe, rekao im je neka ga zovu Crni. Robert im je dao koordinate i pročišćenu snimku razgovora, Sanja je inzistirala da ide s njima i nije odustajala. Pa njen Davor je u pitanju, šta im pada na pamet. Zaprijetila im je da će nazvati šefa svih šefova ako je ne povedu i na kraju su popustili.

- Radit ćete točno ono što vam kažem i u trenutku kad vam to kažem. Jasno?, grubo joj se obratio Crni.

- Jasno, klimnula je Sanja i nasmiješila mu se.

Za manje od sat vremena došli su negdje među zagorske brege. Već se razdanilo, sunce je počelo grijati tu prekrasnu prirodu u kojoj je tamo u onoj osamljenoj kleti patio jedan čovjek. Njegov otmičar ga je pošteno izudarao i raskrvario mu šavove, a kad je otkrio da ovaj ima mobitel sa sobom tako ga je tresnuo o zid da mu je slomio ruku, i to onu na operiranoj strani. Otmičar je bio ljut, ali još nije bio zabrinut da će ih otkriti. Za ovu klet nitko nije znao osim njega i Marka, nije bila na njihovo ime, tu su dovodili kurve na divlje vikende. Ostavit će krivca za smrt svog brata u podrumu, vratit će se za par dana provjeriti je li gotov i pokupiti novac. Njegove će kosti jednog dana netko možda naći ovdje u podrumu.

Pažljivo je pokupio svoje stvari i izašao iz kuće. Spuštao se puteljkom do ceste gdje je parkirao onaj ukradeni auto, dovoljno je pametan da ne ide u otmicu s vlastitim. Iza jednog zavoja zastao je, učinilo mu se da je vidio odbljesak od nekog auta, ma ne, pa ovo je pustoš. Umoran si, rekao je sam sebi. U sljedećem trenutku začuo je nekakav šum i korake iza sebe. Prije nego se uspio okrenuti pao je, a iz tjemena mu je tekao potočić krvi.

U isto to vrijeme trojica su upali u klet, oprezno zvjerkajući okolo, nisu znali je li otmičar bio sam ili ima pomagače. Spustili su se polako u podrum, s otkočenim pištoljima, otvorili vrata i počeli šarati lampama po prostoriji. Nečije tijelo ležalo je u uglu. Jedan, kojeg su između sebe zvali Doktor jer je išao u veterinarsku školu dok se nije priključio ekipi, sagnuo se nad krvavog čovjeka, opipao mu bilo, prepipao ga i klimnuo im.

- Čekajte da mu privežem ruku, slomljena je, rekao je dečkima, povukao onu deku i brzo je razrezao u trake. Dvojica su uzeli Davora između sebe i iznijeli ga van. Sanja je zavrištala.

- Je li... je li... živ?

- Da, samo je prebijen i slomljena mu je ruka, rekao je Crni i okrenuo se ekipi: Doktore, idemo u bolnicu, a ti Mali pričekaj Dugoga i počistite.

Klimnuli su, znali su što to znači. Dok se jeep s ranjenim Davorom i izbezumljenom Sanjom spuštao s bregova, iza njih se u zrak vinuo oblak gustoga dima. U njemu je nestao i drugi brat Lisica, za kolege ugledni inspektor u narkoticima, za žene izdržljiv i iskusan partner u krevetu, a za sebe spretan tip koji je skupio ozbiljnu sumu novca radeći dilove s dilerima. U dim je otišao i taj novac, spremljen u jednoj kutiji u kleti.

Sanja je kao furija utrčala u bolnicu i dreknula: Treba nam doktor. Kad su na ulazu vidjeli dvojicu kako nose krvavog čovjeka, netko je odmah dotrčao s nosilima. Dok su ga stavljali na nosila, Sanja im je rekla tko je pa su pojurili s njim na odjel sa kojega je otet. Gužva se raščistila, nije više bilo niti policije niti znatiželjnika. Onaj isti doktor utrčao je u salu i zalupio vrata.

***

Davor se polako budio, ali je poželio da nije. Svaki dio tijela ga je bolio, rana ga je probadala, a ruku nije mogao pomaknuti. Pokušao je zatresti glavom, ali mu je i to izazvalo strašan bol. Uzdahnuo je i osjetio neku malu, nježnu i toplu ruku kako mu nježno gladi lice.

- Ljubavi, tu sam, sve je u redu, u bolnici si, šaputao mu je taj dragi glas.

- Sanja, šta se dogodilo?, uspio je nekako promucati.

- Sve je u redu, našli smo te, u bolnici si, zašili su ti ranu, imaš slomljenu ruku i puno modrica, ali dobro je, tu si, živ si, sa mnom si..., kako je pričala glas joj se pretvarao u jecaj.

- Draga...

- Ššššš, odmaraj, sve je u redu. Idem po doktora.

Ostao je u bolnici deset dana, deset najduljih i najdosadnijih dana u životu. Spašavala ga je Sanja koja je non-stop visila kod njega, nitko je nije tjerao van iz sobe, odnosili su se prema njoj sa strahom i poštovanjem. Logično. Kad su ga onog dana doveli krvavog i pretučenog, nakon operacije je dogovorila s doktorom da će službena verzija biti kako se pogubio zbog lijekova, krenuo van i doživio nesreću, ili će doktor ostati bez posla i ugleda. Ovaj je, naravno, pristao, znao je da je odgovoran za stanje svojih pacijenata i nije htio skandal u svojoj karijeri. Svi su dobili uputu da je gospođici Mihaljić dopušten neograničeni boravak pored pacijenta. Onaj inspektor je ozbiljno sumnjao u verziju koja mu je servirana, ali nije imao nikakvih tragova, a pogotovo nije bilo dokaza da se priča odvila drugačije, pa je mogao samo zatvoriti istragu.

U odjelu narkotika nastala je kratkotrajna uzbuna kad su shvatili da njihovog dugogodišnjeg kolege nema nigdje, no stigao im je njegov mail da je, iz obiteljskih razloga, morao hitno u Australiju i da se više ne vraća na posao. Poslao im je čak i sliku s neke plaže sa srdačnim pozdravima. Bila je to Robertova usluga ljudima koji su spasili oca njegove male prijateljice genijalke.

***

Vivian je nervozno lupkala nogom dok je na aerodromu čekala poziv za let. Laknulo joj je kad je uspješno prošla pasošku kontrolu, znači da je nisu otkrili. Među prvima je ušla u avion, među prvima je i na londonskom aerodromu utrčala u onaj za New York, među prvima je izjurila sa njurorškog aerodroma i požurila prema taksijima. Samo je htjela doći kući, pokupiti stvari i nestati u nekom drugom velikom gradu. LA možda? U tom razmišljanju gotovo se zabila u dvojicu jakih tipova ispred sebe. „Oprostite", promrmljala je i pokušala ih obići, ali su odlučno stali pred nju i pokazali joj da pođe za njima.

Mjesec dana kasnije opsluživala je mušterije u bijednom bordelu na rubu grada. Nije mogla birati.

***

Još epilog i gotovo