Marko je kolutao očima i sve nestrpljivije cupkao pored vrata. Odjednom je primijetio uznemirene poglede drugih dviju odgojiteljica, a vrata od igraonice su se zatvorila. Šta? Pa nisu ga valjda provalili? Ma ne, pa tko bi ga mogao provaliti? Klinka od pet godina ili ova glupa odgojiteljica? I gdje je sada tako dugo, k vragu, mogao bi još i Davor stići, iako je on osobno učinio sve da Davor ne stigne na vrijeme.

Za to vrijeme Davor je sjedio u taksiju i psovao sve po spisku, i pokvareni auto, i glupavu šlep službu kojoj je trebalo sto godina da podignu njegovog jeepa i gužvu i smotane vozače i taksistu kojem se ne žuri... Zazvonio mu je mobitel. Sanja!

- Draga, kasnim...

- Davore, zašto si poslao čovjeka kojeg Maja ne poznaje da ju pokupi?, prekinula ga je Sanja.

- Nisam nikoga poslao, sjedim u taksiju i živciram se što kasnim.

- Davore, u vrtiću je čovjek koji tvrdi da si ga ti poslao po Maju. Zvala me je jer on ne zna lozinku.

- Sanja, nikog nisam poslao, odmah zovi vrtić i reci im da dijete ni slučajno ne daju. I neka zovu policiju, odmah, povikao je i prekinuo poziv da više ne bi gubili dragocjene sekunde.

Blažena lozinka! Kad su mu ispričale kako imaju lozinku bez koje Maja neće otići ni sa kim osim s mamom, bakom, djedom i sada s tatom ostao je zadivljen. Ovakve mjere opreza nisu imali niti američki roditelji iako su tamo otmice djece bile češće. Nije se mogao sjetiti da je ikad u Zagrebu oteto neko dijete. Sada, dok se preznojavao jer se ovaj taksi i dalje micao puževom brzinom, bio je zahvalan svim bogovima kojih se mogao sjetiti na takvom Sanjinom oprezu. Nadao se da će stići dok je tip još tamo jer ga je htio vidjeti svojim očima i razbiti ga. Na mogućnost da tom nekom uistinu uspije oteti Maju nije htio niti pomisliti.

Marko je shvatio da predugo čeka i da se nešto događa pa se ležerno okrenuo i normalnim korakom udaljio iz vrtića, sjeo u auto i krenuo. Nakon dvadeset metara mimoišao se s policijskim automobilom. Znali su! Kako?

Minutu kasnije pred vrtićem su se zaustavila dva taksija, iz kojih je istrčalo dvoje uspaničenih roditelja. Sanja je jedva primijetila Davora koliko je jurila, a nije primijetila niti policajca u kojeg se zaletjela.

- Polako, gospođo, kamo trčite?, policajac ju je primio za nadlaktice i tako zadržao da ne padne.

- Po dijete, ispalila je Sanja.

- Čemu žurba?

- Netko mi je pokušao odvesti dijete, a vi me to pitate?, povikala je na njega.

- Znači, to je vaše dijete. U tom slučaju, pođite sa mnom, rekao je i propustio je ispred sebe na ulazu. Davor je išao za njima.

- A vi ste?, okrenuo se policajac.

- Otac.

- Izvolite.

Maja ih je mirno čekala u igraonici s odgajateljicom, Sanja joj je pritrčala i jako je grlila: Mama, stiskaš me.

- Oprosti, zlato, jesi dobro?

- Jesam. Ali ti nisi.

- Uplašila sam se.

- Ja nisam. Nije znao lozinku pa sam se okrenula i otišla i rekla teti da te moram nazvati, brbljala je Maja. Davor je stajao sa strane, šokiran i zamišljen. Slutio je tko je htio njegovo dijete i zašto, samo se pitao kako su tako brzo doznali za Maju. U igraonicu je ušao policajac.

- Na žalost, nemamo jasnu snimku tog čovjeka, bojim se da nećemo moći mnogo učiniti, govorio je kao da se ispričava.

- Mogu ja pogledati?, pitao je Davor.

- Svakako, dođite sa mnom.

Davor je pogledao mutnu zrnatu snimku visokog čovjeka u odijelu koji je glavu držao pognutu i okrenutu na stranu da mu se ne snimi lice. Kod Davora mu to nije pomoglo, bila je dovoljna sekunda da po držanju tijela, kosi, naginjanju glave i drugim pokretima prepozna gada. Na trenutak je čvrsto stisnuo oči: - Ne poznajem ga.

U sebi je kuhao. Tako, dakle, uvukli ste se od samog početka. E pa dobro, sad ćete vidjeti s kim se u stvari kačite. Ali, da bi to riješio, morao je prije svega zaštititi svoje cure.

- Idemo, Davore, pozvala ga je Sanja. Htjela je što prije otići odavde, doći doma i smiriti se, a morala je s njim obaviti i jedan ozbiljan, jako ozbiljan razgovor. Znala je da nisu zbog nje pokušali oteti Maju.

Sjeli su u taksi i za nekoliko minuta bili u stanu. Maja se ljutila jer ne idu u park, ali joj je Sanja rekla da se ne osjeća dobro i da mora malo odmoriti. Nije u stvari ni lagala, osjećala se grozno, osjećala je i slabost od šoka koji je doživjela, samo se silno trudila da to ne pokaže pred djetetom, ne treba je dodatno plašiti. Davor je samo šutio čvrsto stisnute vilice, stiskao je i opuštao šake kao da nekoga davi i jedva čekao trenutak da smiri cure i da se pobrine za ono smeće. Činilo se da je Maja najmanje uznemirena, njoj je to bilo jednostavno: striček nije znao lozinku i ona nije otišla s njim, tako ju je mama naučila.

Krenuo je s njima u stan, uvjerio se da ih nitko ne čeka iza vrata, kratko ih poljubio i rekao da se vraća za deset minuta.

- Imam pitanja, rekla mu je Sanja.

- Znam, klimnuo je i otišao.

Sjeo je na klupicu ispred zgrade, dohvatio mobitel i nazvao.

- Si, amico...

- Pokušali su oteti nekoga do koga mi je stalo.

- Nemoguće, amico.

- Paolo, uzdahnuo je Davor. - Pokušali su mi oteti nekoga. Zašto?

- Daj mi deset minuta da provjerim.

- Dobro, rekao je i prekinuo poziv. Naslonio se na klupu, zabacio glavu i zatvorio oči. Negdje je došlo do izdaje, negdje je pukao taj čvrsti naredbodavni lanac, netko se odmetnuo. Samo tko? Dok je Davor vrtio scenarije, mobitel je opet zazvonio.

- Gazda, imamo problem, na liniji je bio Marko. Davor je tako čvrsto stisnuo mobitel da ga je skoro polomio, duboko je udahnuo da tom smeću ne saspe u lice što misli o njemu. Još ga se usuđuje zvati, siguran da nije otkriven. No, znao je da je sada najvažnije ostati hladan i praviti se da ne zna ništa.

- Recite, Marko.

- Ovdje su neki ljudi koji vas žele odmah vidjeti i neće otići dok ne dođete.

- Dobro, za jedan sat, odvratio je i prekinuo.

Sad sve ovisi o onome što će mu Paolo reći.

Javio se. - Slušam.

- Amico mio, bio je mali problem, netko je zaigrao vlastitu igru, ali će brzo biti riješeno, ne brini.

- Paolo, brzo nije dovoljno dobro. Čekaju me u mom klubu, a osobu koju su htjeli oteti ne mogu ostaviti bez zaštite.

- Poslat ću ti ja svoje dečke, samo reci adresu.

- Hvala, Paolo.

- Ne treba mi hvala od tebe, amico, vječni dužnik sam ti. Zapamti to.

Ah, ti Talijani! I kad se bave najprljavijim poslovima, i kad uzimaju što žele bez pitanja, i kad su bolesno okrutni prema neprijateljima i onima koji ih izdaju, obitelj im je svetinja. Sjetio se kako je pukim slučajem baš te večeri bio u jednom od svojih klubova i pukim slučajem je baš u tom trenutku krenuo prema uredu, kad je iz jedne prostorije začuo nekakvo komešanje i cviljenje. Ušao je unutra i ugledao dvojicu kako trgaju odjeću s djevojke koja je preko usta imala zalijepljenu traku, a ruke su joj bile zavezane za stol. Nije razmišljao ni trenutak, nikad nije podnosio nasilje nad slabijima. Jednoga je odmah onesvijestio jakim udarcem u vrat, no drugi je stigao izvući pištolj i zapucati na Davora. Metak ga je okrznuo po lopatici, ali bio je istreniran, nije izgubio niti snagu niti brzinu pa je i drugi brzo ležao onesviješten. U tom su trenutku u sobu upali njegovi zaštitari i svezali onu dvojicu, a on je oslobodio onesviještenu djevojku i odvezao je u bolnicu.

Dok su ih doktori obrađivali, nastao je rusvaj. U hodniku se najednom stvorilo desetak Talijana, svi u jednakim odijelima i s jednako mrkim licima, a među njima je stajao stasiti prosjedi čovjek u skupom odijelu i još skupljim cipelama koji je ledenim pogledom skenirao situaciju. Iz njega je izbijao autoritet, onaj opasni autoritet kojemu se nikada ne suprotstavljaš. Doktor mu je prišao ponizno, ruke su mu se zatresle kad je vidio to cijelo društvo, i jedva je nekako izmucao što se dogodilo.

Sljećeg trenutka Davor je bio u tako čvrstom zagrljaju tog autoritativnog muškarca da je brojio sve zvijezde jer mu je ovaj pritisnuo ranu.

- Vječni sam dužnik, zapamti mladiću, vječni dužnik. Spasio si čast moje kćeri.

Djevojka je bila sedamnaestgodišnjakinja, kćer jednog od najmoćnijih američkih bossova, koja je te večeri nekako uspjela prevariti uvježbano tatino osiguranje i s prijateljicom kidnuti u noćni klub. Pedeset ljudi ju je tražilo čim se otkrilo da je nestala, ali nisu imali sreće. Boss je ludio, urlao i prvi put su ga njegovi suradnici vidjeli potpuno izvan kontrole, sve dok mu nisu javili da je u bolnici. Tada je vratio onu ledenu masku i sa svojom svitom otišao po kćer. Kad je doznao što se dogodilo, poslao je nekoliko svojih ljudi po onu dvojicu idiota. Nitko ih nikad više nije vidio.

Od te noći Davor ni u jednom svom klubu nije imao nikakvih ozbiljnih problema, ta bio je pod zaštitom najmoćnijeg čovjeka i, za razliku od drugih, to ga nije koštalo ni centa. Povremeno bi se našao s Paolom na piću i neobaveznom ćaskanju, jedan drugome su bili simpatični i odlično su se slagali. Postepeno su ti susreti prerasli u čvrsto prijateljstvo. Davor nije želio znati ništa o Paolovim poslovima, a Paolo je to jako poštovao. Htio je Davora za zeta i jasno mu je to rekao, no ovaj mu je kratko odgovorio da se ne misli tako skoro vezati. I to je Paolo poštovao, nije mogao smisliti sve one mladiće koji bi dušu prodali da mu se uvuku u obitelj pa su na sve načine nastojali osvojiti njegovu jedinicu, a njemu su se ljigavo dodvoravali. A ovaj mladac je mrtav hladan, jednom rečenicom, otklonio tu čast.

Davor je potpuno razumio Paola tek odnedavno, otkad je otkrio da ima Maju, tek sad je shvatio kako se taj čovjek morao osjećati kad je doznao u kakvoj mu je kćer bila opasnosti. I tek sad je shvatio da ne postoji apsolutno ništa što ne bi učinio da je zaštiti.

Pred zgradom se parkirao crni BMW, iz kojeg su izašla dvojica krupnih tipova u tamnim odijelima, bezizražajnih lica. Odmah ih je prepoznao, klimnuo im i pozvao ih rukom da pođu za njim.

Kad su došli pred vrata stana, okrenuo im se i rekao: - Dečki, ostat ćete ovdje, u stanu su sigurne. Majka je već dovoljno uplašena.

Kratko su klimnuli da razumiju i stali svaki s jedne strane vrata, dok je Davor ulazio u stan.

- A tu si, progunđala je Sanja dok je sjedila na fotelji podvinutih nogu i polako srkala vrući čaj. Vrući čaj na ovoj skoro ljetnoj temperaturi, pomislio je Davor.

- Jesi li dobro?

- Naravno da nisam, slabo mi je, hladno mi je i tresem se.

- Ljubavi, kunem ti se da će sve biti u redu i da se ovo neće više ponoviti. Moram sad otići riješiti stvari, a kad se vratim pričat ćemo. Ostanite ovdje, tu ste sigurne.

- Jesmo li?, rezignirano je pitala.

- Jeste, imate osiguranje pred vratima, nemoj se uplašiti ako ih vidiš, oni su tu da vas čuvaju dok se ne vratim. Molim te, vjeruj mi, klečao je pred njom i molećivo je gledao. Znao je da je ovo prijelomna točka, može je izgubiti, ali ih nikad neće prestati štititi, bili oni zajedno ili ne. Samo što to „ne" za njega uopće nije bila opcija.

Sanja ga je bezvoljno pogledala i nevoljno slegnula ramenima.

- Dobro, napravi kako hoćeš. Razgovarat ćemo kad se vratiš, valjda.

- Budi sigurna da hoćemo, kratko je uzvratio i otišao.

- Dečki, trebam prijevoz do kluba, moj auto je kod mehaničara, obratio se čuvarima ispred stana.

- Uzmite naš auto, mi ćemo sebi pozvati drugi, odgovorio mu je onaj svijetlokosi i pružio ključ.

Ispred njegova ureda stajao isti onaj nabildani tip koji mu je one večeri došao s porukom. U uredu je sjedio mršavi muškarac s gustim brkovima, po uzoru na Toma Sellecka, samo što su Selecku na onu njegovu visinu odlično stajali i pojačavali muževnost, a ovaj niski je izgledao kao karikatura. Da nije bio bijesan, Davor bi se nasmijao.

- Tko ste vi i zašto me tražite?, ispalio je Davor već s vrata.

- Dobar dan, gospodine Kraljić, odgovorio mu je posjetitelj promuklim glasom. - Ja sam Petar Divač i došao sam dogovoriti poslovnu suradnju.

- Ne trebam suradnike, svoj posao vodim sam.

- Čuo sam, ali ćete u suradnji sa mnom biti još uspješniji i sigurni.

- Ponavljam, ne tražim suradnike niti partnere i nemojte više trošiti moje ni svoje vrijeme, odrezao mu je Davor. Bože, kakvi likovi! Odgledali sva tri Kuma i sad misle da su face.

- U tom slučaju, bojim se...

U tom trenutku u ured je upao onaj nabildani i ponizno iznenađenom brkonji dodao mobitel.

- Oprostite, šefe, ovo je važno.

Brkati je ljutito zgrabio mobitel i bahato se javio, niti ne pogledavši tko zove: - Tko god da si, prekidaš me, a to ne trpim.

U nekoliko sekundi izraz lica mu se potpuno promijenio, Davor je pomislio da će ustati i nakloniti se mobitelu koliko je odjednom postao snishodljiv.

... - Da, da, svakako, prenesite svom šefu da je došlo do nesporazuma.

... - Nisam tako mislio, izvinjavam se...

... - Da, u redu, poštovanje.

Kad je prekinuo poziv, na čelu su mu već izbile krupne graške znoja. Ustao je i s nelagodom pogledao u Davora: - Ispričavam se, gospodine, neću vam više smetati, te je krenuo van.

- Sjedite!, zagrmio je Davor. Ovaj se stresao.

- Sad vi mene slušajte! Ne želim da se ikad više itko od vaših približi bilo kome od moje obitelji na manje od kilometra, ne želim da itko od vaših ikad kroči nogom u moj klub i za jedan sat dođite pokupiti onog potrčka kojeg ste tu podmetnuli, izgovorio je Davor kroz stisnute zube.

- Razumijem, promrmljao je brkati i pokunjen izašao.

- Marko, molim vas dođite za pet minuta u skladište, izgovorio je Davor u mobitel čim je posjetitelj zatvorio vrata.

Tako, a sad ćeš vidjeti kako američki mladac rješava one koji mu dirnu u obitelj.

Za jedan sat su dvojica koje je brkati poslao ubacili u prtljažnik neprepoznatljivog Marka i odvezli ga u nepoznato. Tako je završila karijera nekad uglednog inspektora čija je imovina bila upadljivo veća od one koju je mogao steći sa svojom plaćom. Nitko nije niti prijavio njegov nestanak - Davor je jedva dočekao da ga se riješi, a Markova žena i sin nisu pitali gdje je, nastavili su uživati u onome što im je ostavio, ionako nikad nisu bili neka povezana obitelj. Jedini tko bi brinuo bio je njegov brat, ali je baš u to vrijeme bio na terenu i nije odmah doznao da je Marko nestao. Kad je doznao, bilo je kasno za bilo što drugo osim za osvetu.

***

Niste valjda pomislili da je tu kraj nevoljama?