Stigla je kraljica jesen kraći su dani hladno je vani a ona je tu, u parku svaki dan sjedi na istoj klupi, uronjena u misli svoje, dok oko nje rojevi zlatnog lišća plešu svoj samrtni ples. Ona sjedi, kao da nekog čeka, na licu joj sjeta neka. U oku joj blistaju neisplakane suze, čeka ona i čeka. On ne dolazi, nema ga jučer, nema ga danas, neće doći ni sutra. Sumorna su njena jutra na toj klupi u parku, tužna su joj popodneva, večeri sjetne. Ali ona je svaki dan tu. Ona svaki dan dolazi, čeka njega koji nikada neće doći. Jesen će se u zimu pretvoriti a ona će i dalje dolaziti. Zna li ona da uzaludno čeka? Tuga njena ne prestaje jer njega nema i neće ga biti. Ali ona je tu, dolazi i dalje, jer ona je žena koja ljubi i nada se, svaki dan, jer ona je žena koja čezne za njime koji ne dolazi i dok vrijeme nezaustavljivo prolazi ona neće odustati, jer ona je žena koja voli.