Afrodita je bila ljubomorna zbog Psihine ljepote jer nitko nije odavao počast pravoj Afroditi i svi su hvalili Psihinu ljepotu. Okidač njezine ljutnje bio je kada je vidjela da su njezina svetišta opustjela, zbog čega je naredila svom sinu Erosu da je pogodi u srce kako bi se zaljubila u najružnijeg čovjeka na svijetu. Eros je prihvatio majčinu naredbu, ali kada je došao do Psihe, odmah se zaljubio u nju. Druga inačica mita govori da se slučajno ubo o vlastitu zlatnu strelicu.

Psihini roditelji savjetovali su se
s proročicom preko koje im je Apolon rekao da je ostave na najbližoj planini u svadbenoj odjeći jer je njezina ljepota bila tako velika da je namijenjena za boga. Tužna je povorka dovela Psihu do planine, a ona je očekivala čudovište za muža.

Kada su učinili ono što im je rečeno, odnio ju je Zefir, zapadni vjetar, u prekrasnu cvjetnu dolinu i palaču u kojoj su je služile nevidljive sluge danju te je imala sve obilje. Kad bi pala noć, u mraku bi došao neznani mladoženja, te su spavali zajedno. Svake ju je noći posjećivao, ali svaki joj je put govorio da ugasi svjetiljku da ga ne bi vidjela. Ona se zaljubila u njega ne znajući tko je.

Eros je dopustio Zefiru da danju odvede Psihu natrag njezinim sestrama te da sve tri budu u palači tijekom dana, ali i upozorivši Psihu da ne pokušava doznati tko je. Sestre su, ljubomorne na njihovu ljubav,  govorile Psihi koja je tada bila trudna, da kolaju glasine kako se udala za užasnu zmiju koja će proždrijeti i nju i dijete kada ogladni. Nagovorile su ju da pripremi nož i uljanu svjetiljku
te da ga ubije kada za to bude imala najbolju priliku.

Kad je Eros došao, preplašena Psiha je osvijetlivši ga prepoznala Erosa te se, proklinjući svoju ludost, htjela ubiti. Ali odbacila je nož te je promatrala mladog boga i njegove zlatne strelice. Slučajno se ubola na jednu te je osjetila neodoljivu želju za svojim mužem. Počela ga je ljubiti, a kapljica ulja iz njezine lampe pala je na Erosova prsa i probudila ga. On je odletio, ali uhvatila je njegov gležanj te ju je on nosio sve dok mu mišići nisu otkazali, a ona je pala na čvrsto tlo, plačući i jecajući zbog svoje greške.

Dok je Psiha lutala i ispunjavala Afroditine zadatke, Eros je ležao bolestan u postelji, u palači svoje majke Afrodite, a boljelo ga je rame na koje je bilo palo vruće ulje. Jedan je galeb doznao sve što se izdogađalo između njih dvoje, te je odletio Afroditi i sve joj ispričao, predbacivši joj njihov hedonizam i ocrnivši Erosa. Afrodita se zaputila oslabljenom Erosu, ranjenom od ljubavi i u trenutku bjesnila pozvala je nekoć staru neprijateljicu Uzdržanost. Ona je opsjela njezina sina koji je nemoćan ostao ležati u bijeloj, bolničkoj postelji.

Eros, koji je oprostio Psihinu radoznalost i paranoju, izbrisao je vječni san s njezina lica i stavio ga natrag u kutiju. Potom je odletio do Olimpa i molio Zeusa da im pomogne. Zeus je sazvao vijeće bogova i odlučio da se Eros može oženiti Psihom. Dovedena je na Olimp i dano joj je da pije ambroziju kako bi postala besmrtna. Zajedno su imali kćer Voluptu, čije je ime značilo užitak i blaženstvo. Afrodita i Psiha su na koncu također oprostile jedna drugoj.

„O majko, to je predivna priča!” Oduševljeno i pod dojmom govorila
je Kora.

Voljela je kada bi joj majka pričala pradavne mitske priče koje su unatoč svojoj starosti, Olimpom odjekivale još dugo, dugo i nije im bilo kraja.

„O da. ”Odgovorila je Demetra, glasa sjetna, kao da je i sama bila svjedok svih tih živopisnih događaja. „Samo sam jako bijesna zbog njezinih roditelja, znaš. Ja te nikada ne bih dala tako lako, čak ni da mi to naredi cijela vojska grčkih bogova. Prije ću umrijeti od Zeusove munje, nego tebe baciti vukovima. Što da se ova priča nije tako lijepo završila? Oni su imali prokletu sreću, ali neki ju neće imati.” Mračno je govorila majka.

„Volim te, najdraža moja majko. Hvala ti na žrtvi koju za mene podnosiš. ” Govorila je glasom prigušenim od osjećaja. Kada to Demetra primjeti, zagrli svoju kćerku te joj prošaputa nekoliko lijepih riječi koje su još dugo odzvanjale Korinim umom.

***

Ležao je u na svom krevetu i razmišljao. Razbijao je glavu, uzdisao, rukama isfrustrirano prolazio kroz kosu. I tako satima. A sati su se protezali u čitav dan. Ujutro je cijelo vrijeme provodio slikajući njezino lice iz svih kutova. Dok je čitala poeziju ili se umivala u potoku, pozdravljajući jutarnje sunce. Dok je u rukama držala luk i strijelu kada su je šumske nimfe učile streljati, dok je za vrijeme sutona plela kosu u srebrne pletenice, dok se smijala plešući na kiši, dok je brala cvijeće
u društvu sluškinja... Bilo je toliko života u njoj. A on je bio živi mrtvac.
I po prvi put u životu osjećao je potrebu za živosti koju je posjedovala. Pitao se... Ako ju dovede u svoje mračne odaje hoće li njezina pojava uvenuti? Bila je tako lijepa, tako osjetljiva. Poput cvijeta. Hoće li uvenuti ako ju bude držao u mraku?

Ako ju dovede ovdje... Zakleo se.  Zalijevat će ju svaki dan, poklanjati
joj pažnju, činiti sve samo kako bi se osjećala živom. Možda svoju životnu sreću prenese i na njega. Osmijehnuo se. Znao je da to nije bilo moguće. Tama ga je obilježila za zauvijek. Umorno je protrljao kapke.

„Ma znaš što!?”Razgovarao je sam sa sobom. „Učinit ću to! Dosta je više ovoga. Besmisleno je. ” Ponovno je uzdahnuo, unatoč čvrstini i sigurnosti u glasu.

„Kora. ”Isprobavao je to ime na svojim usnama. „Ne, ne tako. Zvat će se Perzefona. Moja žena. Kraljica Podzemlja. ”Sanjivo je govorio. Nakon nekoliko trenutaka, hitro se ustao s velikog, crnog kreveta, znajući što želi učiniti i kako doći do toga.

***

Na Polju Krvavog Cvijeća,

mjestu božanskog začeća,

duboko u šumi,

misterioznoj, mračnoj,

krije se Artemida,

mjesečeva božica, zaštitnica zvijeri,

što joj iz očiju bljeska divljina,

a iz glasa tiho teče svila.

Iza neukroćene kose što ju vjetar Zefir nosi,

kriju se vukovi, 

što u okrilju noći

jauču, jauču,

pjevaju pjesmu o hladnoći i samoći

a strijela božice kao da ih usmjerava

tamo negdje daleko,

daleko,

gdje ih nitko nikada neće pronaći,  natjerati da budu netko.

Kora je tiho pjevušila, dopuštajući vjetru Euru da svojom silom nosi krajeve njezinih plavih halja, koje su izgledale kao preslik nebeskog plavetnila iznad nje. Brala je predivno crveno cvijeće, u pratnji s Ahilejevim kćerima, Rednom, Leukozijom i Pizinojom.

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada

Tri dražesne djevojke u njezinoj pratnji pjevale su ratne stihove
svoga oca čija je veličina u Trojanskom ratu itekako došla
do izražaja.

Sve se odvijalo previše brzo. Eur, lagani južni vjetar bio je zamijenjen Borejom, silovitim sjevernim vjetrom koji je svojom silovitošću i hladnoćom prodirao do same kosti. Nebo je ostalo mračno, tamni oblaci su prekrili njegovu dotada mirnu, plavetnu boju sa nekoliko primjesa bijele. Na visini ocrtavale su se svijetleće munje kao znak uzbune. Ahilejeve kćeri su također bile u čudu zbog takve nagle promjene vremena zbog čega su se međusobno pogledavale kao da predosjećaju da će se dogoditi nešto loše. Jako loše.

„Trebale bismo poći prije oluje. ” Nesigurno je govorila Kora, našta  njezine pratilje samo njemo kimnu glavom u znak slaganja.

Prije negoli su shvatile što se događa, zemlja nedaleko od njih se otvorila i silovito zatresla, prestavši nakon što mračna kočija iskoči iz crne pukotine koja se polagano širila posvuda. Čula je strahovito njištanje četiriju crnih konja koji su brzinom koja je izazivala strahopoštovanje jurili prema svom cilju, izgledajući kao da su nekoliko metara odvojeni od tla. Ne znajući što se događa, uspaničeno je potrčala u pravcu kolibe, ne znajući da je više nikada neće vidjeti. Prije negoli je uspjela reagirati i sakriti se, osjetila je tuđi stisak oko struka, te je koprcajući se, shvatila da se nalazi u kočiji zajedno sa njezinim vlasnikom koji je samom pojavom plašio sve oko sebe.

Gledala ga je, dok se u njoj istovremeno kovitlao i strah i poštovanje prema moćnom, gromadnom neznancu koji je odisao mračnom moći. I tada, prizor ispred nje potpuno ju je sablasnio. Sve je nestalo. Vatra je gutala šumske krošnje i sve što je bilo živo. Samo su se čuli vrisci djevojaka koje nisu znale što se događa, ali tada zrak razdere vrisak njezine majke. Vrisak koji će joj zauvijek ostati u sjećanju.

A/N

Nepoznati pojmovi:

Eur - lagani južni vjetar

Borej - snažan, hladan svjeverni vjetar

Ahilej - veliki junak pored Perzeja, Odiseja i Prometeja. Sudjelovao je u Trojanskom ratu tako što je predvodio svoju malu vojsku Mirmidonaca.

Demetra: