Nakon mučnog prizora, Perzefona se odluči povući u svoje odaje, gorko svjesna činjenice da je njezin otac ubio ženu koja mu je bila ljubavnica ispred svoje kćeri.

No prije odlaska iz vrta, zatekla je zadihanu Tanatosovu pojavu lica sakrivena iza kapuljače.

„Podzemlje je napadnuto. ”

Istog trenutka, Had je pozvao svoju crnu kočiju, upozorivši Perzefonu da nikako ne ide
dolje, nego da ostane na sigurnom, na Olimpu.

Namrštila se, potrčavši ka kočiji te uzjahavši jednog od Hadovih crnih konja, ne slušajući njegove bijesne uzvike. Kada su ušli u Podzemlje, Perzefona je iznenađeno i zgroženo dahnula na prizor ispred sebe. Na tisuće smrtnika oružjem se borilo protiv Hadovih podanika. Posvuda se nalazila tuđa krv. Ljudi su ljutito uzvikivali pobunu, a oružje im bije obloženo kožom posebne vrste zmije otrovnice koja je bila opasna za grčke bogove.

Nije se dvoumila ni trenutka, već je odlučnim, brzim koracima koračala ka središtu rata, slobodno puštajući svoje ruke da korijenjem uguše pobunjenike i isuše njihovu zlu krv.

Had im je svojim mračnim moćima oduzimao osjetila i
na kraju svakome slao svoj
dah smrti koji ih potpuno dokrajči na samom kraju.

Iznenada, zemlja se otvori i Apolon pošalje svoje sunce da svojim smrtonosnim zrakama sprži njihovo oružje i tijela, a Posejdon pošalje svoje valove da odnesu sada nepomična trupla i isperu crvenu tekućinu intenzivnog, metalnog mirisa.

Perzefona se tiho zahvali, znajući da Hadu to nije na pameti.

„Kako su uspjeli ući u   Podzemlje?”Perzefona je bila zbunjena.

„Misliš li na smrtnike ili grčke bogove?” Had je odgovorio pitanjem.

„Oboje. ”Slegnula je ramenima.

„Gle, i sam sam zbunjen. Ravnoteža se poremetila zbog našeg odlaska na površinu, tako bude svaki put. Ali opet, nije li sumnjivo to što su ljudi saznali za Podzemlje? Nisu mogli sami rastvoriti zemlju, probuditi ju čarobnim riječima. Moramo što prije saznati tko je tajni saveznik. Ovo je već prešlo sve granice. ” Prošao je kroz crnu kosu, uvidjevši Perzefonin zabrinuti pogled.

„A sve dok smo na površini, ravnoteža će biti klimava. Mislim da se trebaš kloniti Olimpa zasad. Oko nas vreba opasnost, ta palača je bojno polje. Molim te, ostani ovdje barem dok ne nađemo krivca. ”Promatrao ju je molećivim pogledom.

„U pravu si, nažalost. Nadam se da će sve ovo ubrzo biti gotovo. A sad, moramo se pobrinuti za ranjene, ovo ne izgleda dobro. ” Perzefona brzim koracima ode po bilje u Asfodelu kako bi zacijelila rane napadnutih podanika.

***

Majka ju je preko pisama preklinjala da se vrati, a Perzefona je preko njezinih neurednih riječi napisanih umrljanom tintom osjetila njezin jad i čežnju.

Srce joj se paralo zbog svakog nadolazećeg pisma koja nisu prestajala dolaziti sve dok ona
ne napiše svoj odgovor.

Bila je tužna zbog majke, ali
znala je da je ovako bilo sigurnije i uostalom... Često bi zatekla sebe da joj je drago zbog ove odluke. Pregovor će biti ukinut neko vrijeme, a kada se pronađe krivac, sve se ponovno vraća onako kako je dogovoreno. Znala je da je ono što osjeća u svom srcu jedino ispravno i da svo to Hadovo žrtvovanje i zanemarivanje vlastite mračne naravi zbog utaživanja njezine čežnje za iskrenom ljubavi nisu uzalud. Zbog toga ga je toliko voljela. Bio je spreman odreći se sebe radi nje i to joj je bio dovoljan dokaz da i on može voljeti, da je samo tih i sramežljiv grčki bog koji je mračan zbog svoje neprihvaćenosti. Voljela ga je zato što se nije predao lažnom blještavilu Olimpa, što svoju osobnost nije izmijenio samo kako bi dobio naklonost ostalih. Bio je takav kakav je, sirove, zlokobne vanjštine, ali dobra srca i mudra uma. Voljela ga je jer je bio tu. Uvijek i zauvijek, skriven u svojoj sjeni.

Ne želi ga mijenjati. Predivan je baš takav kakav je, samo ga treba malo bolje upoznati.

I ona je griješila. U početku je zahtijevala nemoguće od njega. Ljubav, pažnju, nježnost, sve ono
što nije bio. Na kraju, ipak ju je zavolio iako se nije nadala tomu.

Pisala je pismo, a njezine suze olakšanja ispirale su stihove pune spoznaje i praznile njezin um, puneći ga spokojem i njegovom tamom.

„Draga majko...

Znaš da je moja ljubav prema tebi vječna, neporeciva. Duboka poput Posejdonova mora, sjajna poput Aresove oštrice, beskonačna poput Zeusova neba... Ali, moje srce više nije na Olimpu. Sada je u Podzemlju, u Hadovom naručju. I ono se poput cvijeta razvija, raste, cvijeta. Iako je mračno, iako nema ni vode, ni svjetla, ono se hrani Hadovom ljubavlju i dobiva svjetlost iz njegova velika srca.

Pronašla sam sreću na mjestu na kojemu sam mislila da nikada ne bih mogla. Ne znam ni zašto ni kako, ali gdje god da se nalazim, ako je on sa mnom, sretna sam. Majko, pronašla sam ono što sam tako dugo i nesvjesno tražila. Na površini mi je falio taj bitan komadić sreće koji sam ovdje pronašla. Sada sam istinski sretna.

Nisam više mala djevojčica, majko. Odrasla sam, on mi je pomogao da skupim hrabrosti za to. Štitila si mi krila, ali nisi mi dopustila da poletim. On mi štiti krila, ali istovremeno me može vinuti u najveće visine i pritom biti ponosan i sretan. Jer moja sreća je i njegova sreća.

Na Olimpu sam ništa. Tek slatka nimfica čija će ljepota izblijedjeti, čiju će ispraznu, sretnu pojavu svi zaboraviti. Ona kojoj će jedina i nebitna zadaća biti njegovati cvijeće i livade pretvarati u tamno zeleno zlato. Tamo sam bezvrijedna. Ovdje imam priliku promijeniti stvari, zajedno sa svojim voljenim. Ovdje mogu dostojno vladati, ovu tamu pretvoriti u nešto bolje. Bit ću zapamćena kao Perzefona, žena Hadova, kraljica Podzemlja.

Gledaj na to ovako. Ja i Had smo jedna cijelina. Ako dođem na Olimp ja ću biti samo polovica onoga što sam prije bila. Ja sam nepotpuna bez njega, kao što je i on bez mene.

Majko, sve ovo je kao jedan predivan san. I sada znam, nikada se neću probuditi iz njega. Otputovala sam previše daleko.

Njegova sreća je moja sreća, kao što je moja sreća i njegova sreća.

Čija je tvoja sreća?

Zar želiš uništiti moju?

Tvoja Perzefona”

Perzefona je uzdahnula. Umjesto težine na prsima osjećala je olakšanje. Kao da je napokon odbacila jedan važan dio starog života kako bi započela novi.

Had je ušao u prostoriju, sumnjičavo promatrajući presavijeno pismo u njezinim drhtećim rukama. Odagnao je sumnju, iako mu se srce paralo jer je znao da će ponovno otići,
da ju je majka nagovorila na dolazak. Napustit će ga zauvijek.

Šutke ju je zagrlio, u sebi rekavši „zbogom”, ni ne pogledavši u njezine zbunjene oči. Bilo je čudno što istog trenutka nije uzeo pismo i pročitao ga. Ova njegova pomirljiva strana bila joj je nepoznata.

„Hej, što je bilo?”Raznježeno je upitala Perzefona.

„Zbogom. ”Tužno se osmijehnuo i skoro izašao iz prostorije, no ona ga je pretekla, zgrabivši ga za podlakticu.

„Hade, nikuda ne idem. ”Čvrsto je progovorila, tutnuvši mu pismo u opuštene, viseće ruke.

Kada pročita, poljubi ju stravstveno, te legnu u krevet. I dok joj je nježnim šaptom čitao poeziju grčkih legendi, znala je da se nikada neće pokajati zbog svoje odluke.

„Zašto si ostala? Zašto me voliš?” Pitao je u jednom trenutku.

„Ti si najljubaznija stvar u mom životu, iako naša priča nije tako prepričana. Kada su svi govorili da ću biti tek zaboravljena nimfa koja njeguje cvijeće i livade pretvara u zlato, ti si vidio ikar kako prebiva u meni tražeći svoj tron. Pokazao si mi kako i ljubav poput naše može promijeniti mračno, hladnog kraljevstvo u topli dom. Dovoljno?”

I tada, Had osjeti miris krvi u nosnicama, a iz daljine začuje ratne uzvike u zveketu bitke.
Naglo ustane kada Tanatos uđe
u njihovu prostoriju, a Perzefona po prvi put vidje njegove iznenađujuće krupne zelene oči.

„Nije kriva Europa. Kriv je Zeus.”

A/N

Kraj prvog dijela serijala „Dubine Pakla”

Budite iskreni. Jeste li očekivali ovo?

Njihova priča ovdje završava, no to ne znači da se neće spominjati u drugim dijelovima. Osjećam se preponosno na sebe trenutno. Za kraj ću vam napisati još nešto bitno za ovaj serijal, tako da budite spremni. Pročitajte kako biste shvatili zašto sam isplanirala ovakav tok radnje i kako ću dalje pisati.

Voli vas vaša Kate🦋