Bila je večer kada je stigla sa suđenja, te je, nakon presvlačenja u tanku spavaćicu od skupocjene crne svile, svoj zamišljen pogled premjestila na vrt. Sve što je zasadila pomalo je venulo zbog nedostatka sunca, svjetlosti i topline. Uzdahnula je i odjednom, njezina želja za predivnim vrtom, ugasila se poput tinjajuće šibice.

Njezine misli okupirala je majka. U tom trenutku, u vrtu je ugledala nešto neobično. Jato Harpija, grdnih ptica grubih naličja čiji je sam naziv zvučao zastrašujuće, obrušilo se na malu smeđu koja je uplašeno cvrkutala, a njezin cvrkut jedva se nazirao od najezde kratkih, prodornih kreštanja onih većinskih ptica. Perzefona se približila prozoru i zacvrkutala na svoj način koji je govorio pticama da se udalje. Po rečenom, ptice su se odmaknule s mrklim pogledima u crnim očima, a kada su se sve raspršile, Perzefona je ponovno zacvrkutala, tim činom dozivajući malenu, dražesnu pticu. Kada joj se oblik počeo bolje nazirati, Perzefona je shvatila da u kandžama nosi bijeli papirić s naznakama oštećenja zbog neočekivanog napada.

„Hej, malena. Podsjećaš me na Olimp, odakle onda ovdje? Što mi to donosiš? ”Cvrkutala je, dok joj se ptica vidno boljeg raspoloženja uspela na blijedu nadlakticu.

Ptica je zacvrkutala u znak pozdrava, te joj poručila da je od majke sa Olimpa. Perzefonino mlado srce zadrhtalo je od uzbuđenja, te se brzo zahvalila ptičici i uzela pismo, trudeći se pročitati što brže prije negoli Had bane u prostoriju.

„Draga moja kćeri, jedina moja ružo...

Dok piše ovo pismo, srce tvoje stare, iznemogle majke steže se i krvari, a što si duže na tom mračnom mjestu, to je veća mogućnost potpunog sloma.

Moraš doći na Olimp. Moraš pokušati. Ti si jedina svijetla točka u mom životu i bez tvoje svjetlosti i ljubavi moje lišće vene i otpada. Možda ništa ne ostane od ove stare stabljike...

Preselila sam se u palaču Olimpa. Zeus me pokušava smiriti,  kontrolirati, a ne shvaća da se postupci uslijed povrijeđenog
ponosa i ranjenog srca majke
ne mogu kontrolirati.

Dođi mi, sunce moje, obasjaj me svojom dobrotom i nježnošću da ponovno oživim, da plodovi mog života ponovno budu zreli, da zajedno koračamo kroz sve oluje iprepreke... Da srce tvoje majke ponovno biva izliječeno...

Ne znam što da radim. Potpuno sam sama i nemoćna. Zeus mi ne dopušta da te dovedem na Olimp, kaže da si sada žena onog monstruoznog boga i da bi tvoj odlazak od njega stvorio nove nemire koji su nepoželjni u ovim trenutcima. Ako sama dođeš, Had neće imati valjanog razloga za pobunu, a ako te ja odvedem, tvoju izdaju će pripisati mom utjecaju.

Slušaj me dušo. Moraš doći i zbog toga ne biraj sredstva. Učini sve, sve što misliš da je potrebno kako bi otišla odatle. Smogni još samo malo snage dušo, nemoj potonuti u svoj toj tami, ne daj da uguši tvoju sreću svojim smrtonosnim zagrljajem, ne daj da isiše tvoj život.

Ne zaboravi tko si, Kora. Nisi ni Perzefona, ni vladarica Podzemlja,
ni žena tog monstruma. Moja si kćerka, boginja proljeća, Kora. Ne dopusti da te zavara svojim prevrtljivim trikovima.

Ljubi te tvoja slomljena majka.”

Učinit će sve. Sve što je potrebno
da ponovno vidi svoju majku. Svoju boginju.

Hodala je gore dolje, nemajući pojma što iduće učiniti. Već su pokušavali s razgovorom i nije prošlo baš bajno. Što da učini kako bi ga potpuno odbila od sebe i natjerala da ju pusti na Olimp?

Počet će s nečim malim. Kao osjećaj krivice. Nije bila sigurna posjeduje li
i dalje taj osjećaj, no vrijedi pokušati. Napisala je pismo majci da joj pošalje ono što joj je potrebno za plan i poslala po ptici koja je vjerno čekala njezine naredbe.

Sjela je na veliki krevet, pažljivo prolazeći četkom kroz kosu. Osjećala je nervozu kako se uspinje do gornjeg dijela stomaka. Bilo joj je vruće i posvuda po koži osjećala je crvenilo i znoj.

Čula je tiho otvaranje vrata i mogla
se zakleti da je na trenutak zastao razmišljajući o nečemu što se ticalo nje. U očima mu je vidjela neizgovoreno pitanje.

Kada se približio uzeo joj je četku iz drhtavih ruku i sjeo iza nje noge savijajući u turski sjed. Začudila ju je njegova iznenadna nježnost. Možda je prošlog puta uspjela doprijeti do njega... Možda je stvarno razmislio o ozbiljnim, ali iskrenim riječima koje mu je tada uputila. Pokušala je obuzdati mali, sretni smiješak pognuvši glavu, no znala je da ga
je primijetio.

Iznenadio ju je još više kada je njegov hladan dodir počeo lutati njezinim vratom, leđima i čeljusti. Okrenula se prema njemu, gledajući ga očima ispunjenim neobičnom željom koje su mu bile dovoljne da učini ono za čim je žudio otkada dijele postelju.

Nježnim poljupcima odveo ju je u neki novi svijet iz kojega nikada nije htjela izaći. Mračna noć se ispunila ubrzanim uzdisajima dvaju ljubavnika u drhtavom zanosu.

***

Perzefona se nemirno okretala u znojnim, bijelim posteljama, a Hadovo sanjivo lice čije su zamagljene oči grlile crne trepavice nisu joj nimalo pomagali u odluci.

Sutra, rekla si je. Sutra će raditi
na povratku za Olimp. Sutra.

No, prolazili su dani, a njoj nije bilo nimalo lakše. Bila je rastrzana između doma i zabrinute majke i Hada s kojim je iskusila nove, nepoznate osjećaje koji su činili da leptirići plešu po njezinoj utrobi. Što da radi? Što je ispravno u ovom trenutku?

Još jedno majčino pismo zajedno s napitkom pomoglo joj je da odluči. Učiniti će ono što je trebala odavno.

***

Bila je to još jedna od njezinih
besanih noći. Ovaj put bila je
besana s razlogom. Razlogom koji
će promijeniti njezinu budućnost ponovno. Pomazila je Hada po crnoj, nestašnoj kosi poljubivši ga u čelo kako bi u njegovu pospanu glavu utisnula san. San koji je za njezin život bio presudan.

Uzela je napitak čija se zlaćana boja nemirno sjajila u sićušnoj, staklenoj bočici. Otvorila mu je usta i ukapala šest kapljica guste tekućine, te se okrenula i sakrila bočicu u noćni ormarić, pokušavajući što manje razmišljati o onome što je učinila večeras.

Sanjao je uplakano Perzefonino lice
u majčinom zagrljaju. Bježale su od nečega strašnog, mračnog, zlokobnog. Put su im osvjetljavale zvijezde čiji je sjaj prigušeno blještao u misterioznoj, crnoj noći čija je tmina gutala Perzefonine brze, ali umorne korake koji su za sobom ostavljali male, krvave tragove. Njegove uši bile su ispunjene njezinim grlenim jecajima koji su mu parali dušu na tisuću komadića. U tmini noći vidio je olujne, sive oči, čuo glasne korake i ubrzano disanje s primjesama zastrašujućeg režanja.

„Proklet bio, montrume! Da barem nikada nisi saznao za moju kćer, da ju barem nikada nisi poželio za sebe i tako uništio njezinu čistu, zlatnu krv, da ju barem nikada nisi dodirnuo i na njoj ostavio svoje proklete, grdne tragove koji su ju obilježili za cijeli život i izbrisali joj dostojanstvo! Monstrume, ne zaslužuješ ni disati pored nje!” Njezina majka divljački je režala na čudovišnog stvora u mraku i svaka njezina riječ poput bodeža je pogađala njegovo srce. Jer znao je da su te otrovne riječi namijenjene njemu.

„Zovem se Kora. Ja sam boginja proljeća. Moja majka je Demetra, boginja zemlje, plodnosti i ratarstva,
a otac Zeus, silni gromovnik, vrhovni bog neba i grmljavine. Živim u Dolini Krvavog Cvijeća. Imam braću i sestre koje nikada nisam upoznala. Sestru Despenu, braću Ariona, Pluta, Filomeja i Eubola. Ja sam Kora, boginja proljeća...- Njezine riječi kojima ga je častila na vjenčanju ponovno su dopirale iz njezinih usta, ovaj put hladno, zaneseno i zamišljeno.

Iz mraka izašao je on sam.
Gledao je svoju lovinu tim
oštrim, zlokobnim očima.

„Ja sam Kora. ”

Uništio je njezino dostojanstvo.

„Ja sam Kora.”

Uništio je njezinu sreću.

„Ja sam Kora.”

Oduzeo joj je majku.

„Ja sam Kora.”

Spalio joj je dom.

„Ja sam Kora.”

Ukaljao je njezinu čistoću i čast.

„Ja sam Kora.”

Osudio ju je onog trenutka kada ju je poželio za sebe.

„Ja sam Kora.”

Uništio ju je onog trenutka kada se zaljubio u nju.

A/N

Asfodel:

Elizijska polja:

Harpije:

Stvari se zahuktavaju... Ali priznajte da je Had jedna nježna dušica(samo o takvima i pišem hah). Samo da napomenem da idem na ljetovanje i neću imati mreže tako da neću moći objavljivati nekih tjedan dana. Ako ikako uhvatim mreže(vjerojatno hoću) izbacit ću poglavlje.

Voli vas vaša Kate🦋