Ušli smo u kuću, moja je majka taman kuhala kavu i kad je ugledala Duju s Mijom u naručju, pobojala sam se da će joj ispasti šalice iz ruku, ali ga je ona samo mirno pogledala i kimnula glavom, pa se okrenula spustiti šalice na stol. Šokirala sam se što ona nije šokirana kao ja. Što do vraga...?

"Mama? Vidiš ko je došao?" - upitala sam je još uvijek iznenađenog izraza lica.

"Vidim Dina, vidim. Hajde ljepotice, dođi svojoj baki. Mama i tata moraju razgovarati, a ti i ja idemo malo gore u sobu prileći. Djeco, kava vam je gotova, imate sladoleda u frižideru." - prišla je Duji i pružila ruke prema Miji, koja je otišla k njoj bez prigovora, ali se okrenula prema Duji. Dotakla ga je ručicom po obrazu i procvkutala svojim glasićem" Tata pa pa "-na što joj je on poljubio ručicu, a onda nju u čelo.

Ja sam pokušala ne plakati na taj prizor, ali nisam uspjela. Proklinjem samu sebe iznutra. Duje se vratio u naš život prije 15 minuta, a ja sam plakala više nego u ove dvije godine otkad je otišao.

Kad se moja mama s Mijom popela na kat, odjednom sam osjetila da gubim snagu i stropoštala sam se na kauč.

Tupo sam gledala u pod, ne podižući pogled. Osjećala sam se kao podvojena ličnost, jedan je dio mene želio baciti se u njegovo naručje, duboko udahnuti njegov miris, ljubiti svaki centimetar njegove kože, a drugi je dio vrištao na činjenicu da se usudio pojaviti kao da je jučer otišao, da nije propustio rođenje svoje kćeri i više od jedne godine njenog života.

Osjetila sam da se kreće prema meni, a onda je kleknuo na koljena preda mnom, ruke sklopio iza mojih leđa i naslonio čelo na moje. Disali smo u ujednačenom ritmu, a ja sam poželjela nikad ne ustati.

Ali ne ne ne. Ovo je loše, užasno loše. Ne mogu ovako, ne... Trgnem se i opalim mu šamar svom snagom. Nije reagirao. Opalila sam mu još jedan, uhvatio me je za ruke i privukao sebi.

"Kako si mogao? Dvije godine, Duje, dvije godine se nisi javio. Nisi je vidio kad se rodila, kad je prohodala, kad je rekla prvu riječ, nisi bio na njenom prvom rođendanu. Kako si mogao? Zašto?" - glas mi je pukao i on me odjednom čvrsto zagrli. A ja umrem u sebi. Jer, ovo mi je tako nedostajalo. On, njegov dodir, miris, dah na mojoj koži.

" Jer sam kukavica, "- prošapta u moj vrat.

" Jer sam jebena kukavica, đubre koje je zaslužilo metak u čelo, a ne ovakvu predivnu curicu. Isuse Dina, preslatka je... Ne mogu vjerovati da smo ti  i ja napravili tog malog anđela." - jače me stegne oko sebe, a ja se ne pobunim. Mrzim sebe zbog toga, ali mi je svejedno.

" Da si mi bar rekla da si trudna, odmah bi se vratio po tebe iz Austrije. Ali nisi... Nisi mi se javila poslije one noći, bio sam ljut, a istodobno i prevelika kukavica da te sam nazovem. Onda me je moja mama nazvala i rekla da se rodila Mia i ja sam se prepao. Tebe, sebe, jednostavno sam odbio prihvatiti činjenicu da sam postao otac. Bojao sam se vratiti se, vidjeti tebe, nju. Bojao sam se... "-uzdahne i ja se ponovno pokušam odmaknuti od njega, ali mi ne dopusti. Kukavice smo bili oboje, ja pogotovo, pa se prepustim, samo za trenutak, činjenici da je kraj mene.