31. Januar 1868.
Dragi dnevniče...
Juče sam poklonila Encu onu ogrlicu, ja sam uzela onaj crveni, a Enco onan beli deo. Pa evo kako je to bilo.
Bilo je oko 3 sata popodne i upravo smo završavali sa ručkom. Za ručak nismo imali ništa posebno: Pečeno pile i krompir, a tu je bila i salata. No kada smo konačno završili, bocnula sam Enca laktom u rebra i očima mu pokazala da dodje u moju sobu. Ustao je, a ja sam krenula za njim. Kada smo ušli u sobu Enco je konačno pitao: "Seko, šta je bilo? Što si me zvala?" "Ne brini nije se ništa loše desilo, zvala sam te da ti dam nešto." rekla sam i uzela jednu kutijicu. "Izvoli" kažem i pružam mu je. On je otvara i iznenadjeno kaže vedeći ogrlicu: "Hvala ti seko na poklonu, ali čemu ovo?" pitao je sa upitnim pogledom.
"Htela sam da ti se zahvalim za sve i za to što postojiš. Vidi ja imam drugi deo tako da se uvek možemo prepoznati!" rekla sam vadeći moj deo ogrlice. Tada smo spojili naše delove i savršeno su se uklapali. "Savršeno se uklapaju, a ja ću moj deo nositi kao privezak." Kada je to rekao zagrlio me je i šapnuo: "Hvala ti što si mi sestra!", a onda je izašao iz sobe. Pošto mi je bilo dosadno počela sam da pakujem neke stvari u kofere jer za 20-ak dana idemo. Kada sam završila sa tim, otvorila sam orman i po prvi put tražila šta ću da obučem za rodjendan. Nakon dugog razmišljanja i gledanja u orman odlučila sa me za glamuroznu belu haljinu
i bele cipele sa malom štiklom.
Odložila sam haljinu na lutku i stavila cipele pored. Kada sam to završila otišla sam na večeru jer me je u tom trenutku Samatra zvala.
Tvoja Maria
Evo mene ponovo izvinite što kasnim. Nisam mogla da izbacim nastavak u petak jer nisam imala internet, a kada sam ga konačno dobila otišla sam kod babe koja živi u kamenom dobu i nema internet i kablovsku. A ja trenutno kradem internet od komšinice tako da žurim i zato je kratak nastavak pa se i zato izvinjavam.
VOTE
KOMENTAR
❤❤❤
Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top