Stajao je, nervozan, lupkajući nogom u mjestu. Svake sekunde bio je sigurniji da je ovo bila najgluplja odluka u njegovu životu.

Pa što je mislio? Zar je toliko naivan da povjeruje riječima lijepe neznanke? Obećanju koje je dala prije 3 godine?

A opet... Nešto u njemu je šaputalo da joj vjeruje..Da je ono, što se dogodilo u ovom gradu prije 3 godine bilo stvarno. Istinito, prelijepo i neokaljano. Njoj, kao i njemu.

Zatvorio je oči i otplovio u sjećanju, u ono čarobno popodne prije tri godine. Stajao je na ovom istom mjestu,u luci, u prelijepoj Valenciji.

Držeći mobitel, upravo je privodio kraju važan poslovni poziv kad ju je ugledao.

Najljepšu djevojku na svijetu. Bila je sitna, duge smeđe kose i tamnih očiju i blistavog osmijeha, odjevena u žutu lepršavu haljinu, skakutala je veselo nedaleko od njega, otvarajući i zatvarajući oči, smijala se na sav glas malenom psiću koji je trčakarao ispred nje.

Bio je srpanj, užasno vruće, popodnevno je sunce pržilo nemilosrdno, a on je čekao svoju limuzinu da ga odvede na aerodrom, nakon još jednog uspješno sklopljenog posla.

Uspješni, uštogljeni biznismen i vesela djevojka iz Valencije. Nespojiv par.

Pa ipak joj je prišao toga dana. Pružio joj je sunčane naočale koje su joj skliznule sa glave, tamne, tople oči su se susrele sa hladnim plavim i svijet je stao a vrijeme prestalo teći.

Nije bio sposoban prozboriti suvislu rečenicu, opčaran njome, pa mu se veselo nasmijala i upitala ga je li imao vremena za upoznavanje grada,s obzirom na njegovo poslovno odijelo i strog stav.

Nasmiješio se i rekao da nije, upitao je kako je sigurna da nije manijak, a ona se onda nasmijala onim svojim predivnim osmijehom o kojem je u nekoliko minuta koliko je poznaje, postao ovisan i rekla mu da dobro procjenjuje ljude i ponudila se da mu pokaže svoj rodni grad.

Bilo je 16 sati popodne, a on je odlučio da će propustiti svoj let i otići na onaj kasni, u ponoć.

Nije otišao ni u ponoć, ni na onaj slijedeće jutro. Točno 24 sata kasnije nego što ju je upoznao, opraštali su se ispred njegova hotela.

Proveo je najbolja 24 sata u svom životu,šetajući cijeli dan i noć, sa čarobnom djevojkom. Smijali su se, pričali o svemu i svačemu,jeli najukusniju hranu koju je probao u životu.

Negdje pred zoru, uhvatili su se za ruke. Od tada do trenutka kada su stajali ispred njegova hotela, nisu imali nikakav drugi fizički kontakt.

Bilo je to, na neki čudan način najintimnije i najdublje iskustvo u njegovu životu.

Kad su se rastali, obećali su si nešto. Naći će se u luci, ponovo, na isti datum, za 3 godine. Nisu izmijenili podatke i odlučili su da neće tražiti jedno drugo. Ako im je suđeno da se ponovo susretnu, bit će to na istom mjestu, u isto vrijeme. Za 3 godine.

Nije je zaboravio. Svoju damu iz Valencije. Ni dan nije prošao, u ove 3 godine da nije mislio na nju.

Nije sumnjao u nju. U njih. U ove 3 godine. A sada, kad su se trebali naći, počeo je sumnjati. U sve. A onda ju je ugledao.

Prilazila mu je, prelijepa, u crvenoj haljini, kose skupljene u pundžu, sa onim istim osmijehom koji je čuvao u srcu 3 godine.

Raširio je ruke i samo tako, dama iz Valencije mu je ušetala u zagrljaj, ponovo u njegov život i još više i dublje u njegovo srce. I tu i ostala, ovaj put zauvijek.

larastronggirl Anja evo na što mene inspiriraju mušterije u dućanu. 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️Nadam se da nije preglupo, tako mi je došlo da ovakvo nešto napišem. ❤️ ❤️ ❤️ ❤️ ❤️ ❤️