Leon je kao i svakog radnog dana sjedio u školi na odmoru i u tišini jeo svoj sendvič. Nije baš pretjerano volio pričati s nikim dok je jeo. Naravno da je razmišljao o svojoj simpatiji. Nije odavno mogao prestati misliti o Ratku. Njegova tiha patnja. Ratko nikada nije rekao tko mu se sviđa, a to naravno nije napravio niti Leon.

Uvijek je imao malo nade da se Ratko boji priznati kako ga voli. Opet je većinom razmišljao o tome tko bi mogao biti Ratkova simpatija jer to zasigurno nije on.

Sendvič mu se smanjivao u rukama, danas ga je dosta brzo pojeo. Ustao je i odnio vrećicu do kante za smeće. Prošao je pokraj Ratka koji je još uvijek jeo i gledao nešto na mobitel. U trbuhu su mu se pojavili leptiri, da kažemo na klišejasti način. Sjeo je nazad na svoje mjesto strpljivo slušajući što se oko njega događa. Nije se danas htio uključivati u razgovor. Nekako mu nije bilo do toga.

Ubrzo je zvonilo i svi su se poustajali sa svojih mjesta i nabacili torbe na svoja leđa. Naravno to je isto napravio i Leon.

Cijeli je razred kolektivno krenuo prema sljedećoj učionici kemije. Nije znao kako se osjeća što se tiče tog predmeta. Malo ga je volio, a malo nije. Ovisilo je o danu. Danas mu se sviđao sat tako da je bio zadovoljan. Barem je nakratko izbacio Ratka iz glave.

💙
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Kako vam se sviđa ideja za sad? Ja i dalje uživam 💙
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~