Noć je bila hladna, vrijeme tmurno, iako je snijeg na mjesečini pružao prekrasnu sliku,poput prizora iz bajki.

Nataša se osmjehne izlazeći iz taksija pred vratima bolnice.
"Zaista je prelijepo" - pomisli izlazeći i stupajući nogom na mokre stepenice.

Ona je bila takva, u svemu je pronalazila nešto pozitivno i kroz život je koračala sa otvorenim i veselim  srcem. Zvali su je zlatokosim anđelom, u relativno kratkom vremenu postala je omiljena sestra na odjelu intenzivne njege, a vjerojatno i u cijeloj bolnici. O pacijentima je brinula sa ljubavlju, s njihovim obiteljima postupala brižno i suosjećajno, kolege i liječnici su je voljeli zbog vedrine i profesionalnosti, te spremnosti da uvijek uskoči i brzo riješi svaki mogući problem.

Upravo se vratila sa godišnjeg odmora i brzim koracima je koračala prema sobi za sastanke, usput se pozdravljajući sa svima, za svakog je imala ljubazan osmijeh i toplu riječ.

Pola sata vremena kasnije, uputila se zajedno s kolegicom prema dnu hodnika, zloglasnoj sobi 23.U njoj su smješteni pacijenti koji najčešće ne prežive, beznadni slučajevi.Među sestrama su je zvali "Soba otpisanih" iako Nataša nije voljela taj naziv. Ona se uvijek nadala, uvijek vjerovala u pozitivan ishod.

Na vratima, njena se kolegica Anna okrene prema njoj.

"E pa, ja odlazim. Infuzija ti je unutra na stolu, daj mu morfij ako zatraži. Upozoravam te anđele, ovo je težak slučaj. Tip je praktički mrtav, nema šanse da se izvuče. Ali, nije stvar u tome. On je... Pa, vidjet ćeš. Pun je bijesa. Boli, gorčine. Nema posjetitelja, tjedan dana je tu. Ne znam koliko će još dugo, pretpostavljam dan ili dva. Budi oprezna s njim, nemoj previše razgovarati, samo mu daj morfij.Poprilično neugodan tip, nije ni čudo što ga nitko ne posjećuje. Nije vrijedan da se zbog njega uzrujavaš. Vidimo se za dva dana, anđele. Idem doma mužu i djeci. "-potapšala ju je po ramenu i otišla, a Nataša uzdahne.

Svatko zaslužuje sućut , pomisli. Kako mora biti strašno kad umireš, a nikom nije stalo do tebe, da ne umreš sam?

Oprezno je otvorila vrata i ušla, pogleda uprtog u krevet prema zidu.
Soba je bila blago zamračena, čulo se samo zujanje medicinskih aparata. Nekoliko je trenutaka promatrala priliku na krevetu. Tijelo mu je bilo u zavojima, lice u modricama,oči zaklopljene.

Uputila se prema stolu sa infuzijom, kad se ukopa na mjestu. Glas, hrapav i dubok, obojan boli, obavio ju je poput zagrljaja.

"Konačno si stigla. Sad mogu otići. Pravo u pakao, gdje pripadam. Ispraćen od strane anđela." -

Posvećeno @Black_angel1012 i
@Kristina-de-Vega. ❤️ ❤️ ❤️