Biti u tuđem stanu, u tuđem tušu, brisati tijelo tuđim ručnikom, zapravo samo biti u novom okruženju bilo mi je nevjerojatno čudno i tim više što je to bio Dorianov luksuzno uređeni stan kojeg je okupirao njegov miris i sve je tako podsjećalo na njega i njegovu naglu i promjenjivu ćud. Željela sam se presvući u manje od dvije minute i otići, ali ispalo je da zahtjeva da sa sebe saperem ne znam što i ostanem razgovarati s njime o nečemu.

Mogla sam se posvađati s njime, ali to mi ne bi donijelo ništa osim stresa i slabih živaca koji su mi onako tanki kao niti.

Otuširala sam se što sam brže mogla, a tako i obukla, pa sam deset minuta provela sjedeći na školjci da odgodim taj razgovor koji se očito morao dogoditi.

Čak je bilo začuđujuće kako nije ništa tražio od mene ili dosađivao, pokazao je gdje je što, pitao ako želim nešto jesti, a onda sjeo za stol i zagrizao jabuku koje se primio čim je ušao u stan.

Zaista je nenormalno i čudno doći u nečiji stan, a iz kojeg razloga? Stalno pričam kako ga moram izbjegavati, a onda ga još uhvatim za ruku kad me pita ako idem s njime! Mogla si reći ne! Sama na sebe vrištim kad sam nepromišljena.

Pa, on hoće seks i ponuditi ti masne pare, također, želi da se odrekneš toga što radiš i plešeš samo za njega. Nema problema, odmah! Tko zna što još može tražiti od mene, onako ozbiljnim tonom i mrkog pogleda samo da se prepadnem i pristanem.

Tko normalan na ovakav način prilazi djevojci?!

"Je li sve u redu tamo?" Naravno, sada još i špijunira! Nervozno puhnem u roju svojih misli koje samo njega uključuju, a onda se pojavi kao da ih je čuo. Što ako sam na glas to rekla?!

"Da! Sad ću izaći!"

"Nema žurbe, samo brinem da se nisi ugušila ili izgubila."

"Stvarno?!" Čujem samo kako se smije.

Skupila sam hrabrosti i izašla van, a ni manje ni više, Dorian je stajao naslonjen na nasuprotni zid gledajući me sa smiješkom. O Bože.

"Dođi sad." Trzajima glave pokaže mi da krenem za njime, a ja ga poslušam kao što svaki pas sluša svog vlasnika. Moram što prije otići!

"Čuj, mogu ja doma?"

"Sad ćemo prvo porazgovarati o jednoj mojoj ponudi, pa ideš." Smireno pokaže da sjednem do njega usput me probadajući svojim pogledom koji ne skida s mene. Ipak mi je neugodno gdje god da me gleda, u oči ili bilo gdje drugdje.

"Već sam rekla da ne mislim..."

"Jesam rekao da mislim na to?"

"Pa dao si naslutiti." Prekrižim ruke na prsima.

"Ne radi se o tome."

"Slušam." Što god mi ponudio, nema šanse da pristanem, sve sam dosada odbila, odgovor na njegove "ponude" ne mislim mijenjati.

"Nudim ti isti onaj poduplani novac samo da odeš idući vikend sa mnom na jedan humanitarni domjenak."

"Čemu novac za to?" Možda da me jednom lijepo zamoli bih i pristala.
"I što ću ti ja?"

"Želim biti fer. Hoću ići s tobom." Takvi kratki odgovori nimalo ne pomažu u ovoj situaciji dok me nakrivljene glave gleda i očekuje da pristanem.

"I onda ćeš me ostaviti na miru?"

"Tko to kaže? Ja sigurno ne." Odmahne glavom smijući se. Što taj čovjek više hoće od mene?

"Pa radije bih da me ostaviš na miru nego da mi nudiš novac."

"Želiš li to zaista?" Ne trepće.

"Pa da."

"Ne želiš."

"Ne poznajem te, dosadan si, nagao i čudan, ne želim ništa imati s tobom."

"Zar je tako teško prihvatiti novac i otići samom na jednu večeru?"

"Neću novac."

"Kako ćeš onda preživljavati?"

Ne pratim o čemu uopće priča. Tako ga je teško za shvatiti. Trudim se ne gledati te savršeno upakirane oči među duge trepavice, ali pogled mi samo bježi njegovom.

"Kako sam i do sada!" Ako nećeš milom onda ćeš silom.

"Aha, nisam napomenuo da očekujem da prestaneš sa svojim poslom..." Ne mogu vjerovati da je mrtav ozbiljan dok te riječi izgovara.

"Može ovako: ja ne odem s tobom na tu večeru, ne prihvatim nijednu tvoju ponudu, ti se izgubiš iz mog života, a ja nastavim plesati? I svi sretni."

"Ne može."

"Doriane,imaš čast što sam ti upamtila ime i bogom danu sreću da te sada ne ubijem jer sve ovo prelazi granice normale."

Ponovno se smije.

"Samo očekujem da ideš sa mnom na večere, praviš mi društvo i odustaneš od plesanja na štangi, zauzvrat ti dam novac i tada smo svi sretni."

"Večere, društvo, kakva množina? Ti mora da si lud." Ustajem se, ali jednim pokretom svoje ruke vrati me nazad na mjesto i ozbiljno pogleda.

"Ne bi li tako bilo bolje? Ništa drugo neću od tebe zahtjevati."

"Ma samo to očekuješ, što je to, ništa... Znaš moj odgovor."

"Laura." Pokuša staviti svoj veliki dlan na moj, izmaknem ruku i mrko ga pogledam zahtijevajući da me odvede doma. Izbjegavat ću ga u širokom luku, od sada pa nadalje, neću više dopustiti da me fizički izgled privuče. Muškarci su svinje, ne želim s njima imati posla više nikada.

"Još nismo završili."

"Jesmo. Ja doma imam kćer za koju se treba brinuti, ne mislim vrijeme gubiti na tebe, a mogla sam biti uz nju!"

Na kraju sam rekla da ga očekujem u autu za minutu i odmarširala iz te zgrade kao da me vrag goni dok sam iza sebe mogla čuti njegove korake kako me prate.

Sjela sam u auto i cijelim putem šutjela odbrojavajući vrijeme dok ne stignem kući jer mi je bilo mučno i umorila sam se od ovog dana.

"Nadam se da ćeš se odlučiti do petka i javiti mi." Na izlasku iz auta mi je rekao.

"Naravno." Sarkastično sam promrmljala kiselo se osmjehnuvši. Uzvratio mi je smiješkom, iskrenim i blistavim.

"Laku noć, Laura."

"Zbogom." Zalupila sam vratima.

Do nikada, Doriane.