„Daj utišaj to derište! Ništa ne čujem od tog cendranja!" Prolazeći pored sofe na kojoj je Filip sjedio meni okrenut leđima, oštrina u njegovom glasu me natjera da ustuknem. Nikada prema nikome nisam osjećala veći strah nego prema njemu. Ne znam gdje mi je bila pamet kada sam se išla udavati za njega samo zbog trudnoće. Gdje?! Zar sam bila toliko zaluđena njime da nisam vidjela kakav gad spava s desne strane kreveta?! Moram li trpjeti ponižavanje, šamare, uvrede i njegove ljubavnice kako se svako večer izmjenjuju pred vratima moje sobe?!

„Sad ću ju uspavati", jedva promucam penjajući se na kat do sobe svoje dvogodišnje kćeri suzdržavajući suze. Kakav to otac vlastito dijete naziva derištem?!

Nagnem se nad njen krevetić i posegnem za njom kako bih ju primila u naručje. Rukom obrišem tople sitne suze s njenih obraza i poljubim ju u nos. Nemoguće je ne voljeti njenje duboke plave oči, sitne ručice, prstiće i taj prčasti nosić... Najljepše mi je kada začujem taj anđeoski smijeh svaki put kada ju pomazim po trbuhu, a mrzim čuti njen plač zbog čovjeka koji se naziva njenim ocem ili kada ju boli... Jedino na čemu sam mu zahvalna jest ovaj anđelčić koji me milo gleda.

„Ššš, ne plači, malena... Mama će ti sada odati jednu tajnu, ali ne smiješ reći tati..." Tiho progovorim milujući njenu sitnu kosu kada joj glavu naslonim na svoje rame.

„Danas odlazimo daleko od njega..." Odlučim spremna na sve. Spremna sam na sve što mi život donosi, ali daleko od njega.

„Samo ne plači... Pustit ćemo ga da ode na spavanje, a onda mi izlazimo iz ove kuće, zauvijek..."

Strah me ispunio kada sam to rekla naglas. Što ako nešto pođe po zlu?! Riskiram i sebe i nju čineći to...

Ne, Laura! Riskirat ćeš i potrudit se da ništa ne pođe po zlu!!

Uskoro je malena zaspala i vratila sam ju u njen krevetić, pa još neko vrijeme promatrala da nekakva snaga dođe u moje tijelo i da postanem snažnija nego što jesam.

Na prstima sam izašla iz njene sobe, zatvorila vrata, a onda se šokirana vidjevši Filipa kako stoji nekoliko metara dalje od mene ruku prekriženih na prsima i promatra me sa smiješkom.

„Spava?" Pita umiljatim glasom, skoro da mu i ne povjerujem, ali nisam naivna, ne padam na njegovu nježnost.

Kimnem i približim se nekoliko koraka prema njemu prosuđujući ga pogledom.

„Odlično..." Prokomentira. Naglo me privuče sebi i silovito prisloni usne na moje. Mrzila sam svaki njegov dodir, gadio mi se na kvadrat, samo sam ga željela daleko od sebe.

Pokušam se izvući iz njegovog stiska, ali stisne me jače i progura u sobu, pa zalupi vratima.

Osjetim hladnoću kako mi prelazi uzduž kralježnice dok mi rukama pokušava skinuti majicu. Pokušavam ga zaustaviti, ali jebeno je jak i ja na ovaj način ne mogu protiv njega.

„Nemoj..." Jedva dođem do riječi dok mu usne lutaju po mom vratu stvarajući trnce koji me više bodu nego opuštaju.

„To ti je obaveza..."

Kada sam okrenula glavu u drugu stranu da naiđem na neko rješenje i shvatila da mi je lampa blizu, strah me ispunio ali znala sam što mi je činiti...

Tog trenutka nisam bila u potpunosti svjesna jer me konstantno "Ne čini to! Ubit će te! Ne! Ne!" sputavalo, ali morala sam pobijediti svoje strahove.

Bilo je potrebno vidjeti onog gada kako pada onesviješten na drveni pod kako bih dobila toliko željenu slobodu. Odjednom zrak nije bio toksičan kao što je bio prije, napokon sam mogla disati.

Plač mog cvjetića odzvanjao je hodnikom od njene sobe. Nasmiješila sam se.

„Ne brini, malena, sada odlazimo u bolji život!!"

Dvije godine kasnije...

"Opet?"

"Da." Promrmljam namještajući svoju usku crvenu haljinu koja mi je savršeno naglašavala sve obline, ali dovoljno sakrivala od neželjenih pogleda.

"Mislila sam da prestaješ s tim." Mogla sam vidjeti njen odraz u ogledalu, ali nisam ju željela gledati jer bih ponovo počela preispitivati svoj moral i zašto dovraga radim ovo što radim. Davno sam zaključila što moram učiniti, ako svojoj kćeri želim pružiti sve ono što ja nisam nikada imala.

"Prestajem... Uskoro..."

"Laura...", naglo se okrenem prema svojoj prijateljici koja u zadnje vrijeme previše pametuje i nikada joj ništa u vezi mene ne paše. Zastane.

"Rekla sam ti da me pustiš na miru. Činim ono što je potrebno", duboko uzdahnem, pa prođem pored nje do svoje kćeri koja se igrala na kauču. Sjednem do nje i nježno poljubim u čelo.

"Budi dobra Tini, okej?"

Ništa ne kaže, samo me poljubi u ruku kojom sam joj milovala obraz.

Ovo je samo posao, ništa više... Sve će biti u redu...

"Ne mogu vjerovati u što te Jan uvukao! A još manje da sam ja i dalje s njim i trpim sva sranja!" Tina ljuto puhne stojeći pred vratima.

Poljubim ju u obraz i nasmijem se. "On te obožava, nikad te ne bi povrijedio! Ionako sam ja inzistirala, a ne on!"

. . . . . . . . . .

Otvorila sam prozor svog auta dok sam tumarala praznim ulicama grada koji je sada bio moj dom. Dugo je vremena prošlo otkako nisam ništa čula o svom bivšem mužu... Nisam se ni trudila saznati, pobjegla sam i na tome je ostalo. Nikada nisam požalila zbog te svoje odluke, učinila bih to još sto puta da mogu. Pustila sam da mi hladan proljetni zrak mrsi kosu i da mi koža prodiše pošto me svaki put guši neka knedla u grlu iako već godinu dana radim za Jana.

Zaustavim auto ispred moderne zgrade u kojoj je on imao ured, uzmem kaput i torbicu pa se zaputim prema ulazu. Vrata mi otvori dragi stariji portir koji je oduvijek bio dobar prema meni i često se nudio za razgovor kada bih imala svoje padove.

Prođem pored porte i zaputim se prema dobro poznatim bijelim vratima, pa pokucam prije nego što ih otvorim.

Jan je oduvijek bio zgodan tridesetogodišnjak koji me prihvatio kao prijateljicu i sestru, uvijek bio tu za mene i ponio se kao pravi kavalir puno puta.

"Došla si." Zamijeti očito, pa pokaže prema stolici nasuprot sebe. Sjednem i nasmijem se.

"Jesam. Prije nego što išta kažeš, molim te da kasnije nazoveš Tinu ili da odeš do nje... Danima te čeka..."

Raspoloženje mu odjednom splasne, a osmijeh nestane. Prstima prijeđe preko sljepoočnica i kimne.

"Hoću, valjda."

"Čemu takvo raspoloženje odjednom? Nisi li rekao da ju voliš?"

"Volim ju, više od ičega, samo što- ah! Nisam dobar za nju... Samo ju ubijam..."

"Znaš dobro da to nije istina. Takav si zbog straha da ju ne izgubiš. Ni nećeš, ali samo ako ćeš se potruditi da se to ne dogodi."

Kimne nakon mojih riječi, a onda ponovno uzdahne i rukom prođe kroz kosu.

"Dobro, nismo ovdje da bismo razgovarali o meni, već o tebi..." Nasmije se i pogleda me.

"Dobro..." Potvrdim.

"Dobio sam nekoliko ponuda za tebe koje su i više nego korektne uz koje možeš slobodno živjeti cijeli mjesec." Zastane.

"Ali?" Naslućujem da mi ima još nešto za reći.

"Nije bitno... Ta ponuda je nemoralna i odmah sam ju odbio..."

"Kakva ponuda? Barem mi reci!"

Neko vrijeme me ostavi u neizvjesnosti, a onda pruži papirić od kojeg mi se odmah zavrti u glavi čim vidim svotu novca. Toliko za mene?

"Anonimac nudi ovaj novac u zamjenu za jednu noć s tobom..."

Razgoračenih očiju ga pogledam.

"Ali ja nisam... znaš..." Zastanem.

"Znam da nisi. Zato sam i odbio." Nervozno rukama mlatari jer i on shvaća koliko je to novaca, ali i koliko je ovo nisko od nekoga.

"Čekaj..." Stavim ruku na njegovu kada pokuša uzeti taj papirić od mene. Ne mogu vjerovati da ovo govorim...
"Pusti me da razmislim..."

"Laura!" Opomene me zbog same činjenice što razmatram tu ponudu. Duboko uzdahnem.

"Ako to i učinim, ništa, ali ništa Tina ne smije saznati! Dobro? Pusti me da razmislim!"

Ako to učinim, s tom svotom novca mogu bezbrižno živjeti i odustati od ovog posla, a ako ne, i dalje moram činiti ono što ne volim... U dilemi sam... Nisam osoba koja skače u krevet zbog novca, nikada nisam ni bila, ali sagledavši obje strane, shvaćam da bih to mogla učiniti... Što mi znači jedna noć?
Osim što bih postala kurva...