Nisam se mogla prestati diviti dugoj svilenoj haljini koju je Dorian meni poklonio. Na svjetlu je izgledala božanstveno uz sitne kristale koji su ukrašavali njene rubove. Vjerojatno ga je stajala cijelo bogatstvo, kako da ju prihvatim? Nisam ni primijetila da sam se počela samoj sebi smiješiti bez ikakvog razloga, usput u misli prizivajući njegov iritantni lik koji me usprkos svemu zabavljao.

Pokušala sam zamisliti u glavi kako bi bilo ući u ogromnu raskošnu prostoriju s njim pod ruku, ali u svakoj situaciji on bi plijenio pozornost jer usprkos svemu, on je jedan prekrasan gad, bezobrazan, nametljiv, ali svejedno jebeno prekrasnog izgleda.

Subota mi nije mogla bolje početi čim sam vidjela Janov razbijeni nos i ogromnu šljivu posred oka koja je užasno upropastila njegovo ljepuškasto lice.

Vidjela sam ga kroz vrata i čula sam njegov glas dok je razgovarao s Tinom koja ga je usput i liječila, jednostavno nisam mogla prekinuti taj njihov trenutak. Tko zna, možda se zahvaljujući Dorianu i pomire. Na kraju će mu zahvaljivati što mu je razbio njušku.

Iako to ne odobravam, sretna sam jer je i Jan dobio što je zaslužio. Malo mi je lakše, ali zanima me kako je završila ona debilčina ako je Janu lice blago uništeno.

Ne znam trebam li se i ja bojati Doriana ili se osjećati sigurno kad znam da on kao “moj šef” bude štitio mene kao što je sada.

Navečer sam obukla tu prekrasnu haljinu koja mi je stajala kao salivena, nisam joj se mogla prestati diviti.

Došao je po mene oko sedam, ne moram ni komentirati kako je izgledao jer je svaka riječ suvišna. Izvan odijela ga nisam vidjela, a zapravo i nisam htjela jer je izgledao jebeno savršeno!

Trebala sam se primiriti, kao i svoje životinjske nagone jer je već odlučeno da muškarci nisu dio moga života u ljubavnom smislu, ali kao da samu sebe nisam slušala kad je dolazilo do njega.

"Vratit ću ti ovu haljinu nakon ove večeri." Odmah sam mu dala do znanja čim sam osjetila njegovu ruku na svojoj i pogled svuda po sebi.

"Nema šanse, odsad ćeš samo ovu haljinu nositi. Sad mi je žao jer će te i drugi morati gledati, a rekao sam da si samo za moje oči." Zadnji dio je prošaptao na moje uho usput udišući moj miris zatvorenih očiju.

"Daj, Doriane, prestani..." Izmaknula sam se osjećajući vrućinu kako mi navire svuda po tijelu, nenadano i prebrzo.

"Samo govorim istinu..." Namigne mi.

Brže-bolje sam ga natjerala u auto kako bismo napokon krenuli na taj domjenak, samo da si okupiram misli nečime što nije on.

Bojala sam se ovog čudnog osjećaja koji se počeo u meni stvarati, a koji nisam nikako mogla spriječiti, bila sam poput neke tinejdžerke koja ni sama nije znala što osjeća.

Ne, nećeš pasti na tog čovjeka, a bome ni na kojeg drugog!

"Samo mi reci kako ćeš me predstaviti pred drugima da znam, ne želim da razočaram svog šefa." Šaljivo sam pokušala reći samo da napomenem kako je ovo posao, privremeno dok ne odlučim drukčije.

"Moja djevojka."

"Molim?" Teško progutam knedlu u grlu gledajući kako se smiješi bez da pogledom trzne prema meni.

"Da, dobro si čula. Kada će svi znati da si moja, neće te oblijetati." Napući usne.

"Ali ja..."

"Nemoj stalno negirati nešto što znaš od početka." Ozbiljno kaže, pa me napokon pogleda pružajući mi svoj razoružavajući osmijeh.

"Ovdje sam strogo poslovno, ne mislim ti izigravati djevojku i tko zna što, Doriane. Nismo se tako dogovorili."

"Pristala si na moju ponudu koja je to uključivala. Ako sam zahtjevao da prestaneš s plesom kako te drugi ne bi gledali, moram te i sada nekako osigurati." Samouvjereno govori. "U mom je cilju zaštititi moje zaposlenike."

Bolje da sam ušutila nego krenula u ponovne beskonačne svađe kad znam da će njegova na kraju biti zadnja.

Mjesto na kojem se održavao domjenak bio je raskošan baš onako kako sam i očekivala, s mnogo lijepo dotjeranih muškaraca kako pod ruke vode svoje pratnje u dugačkim haljinama, visokim stropom s kojeg vise kristalni lusteri, hrpom konobara, laganom klasičnom glazbom koju je proizvodila manja verzija orkestra.

"Samo se drži uz mene." Usnom se očešao o moje uho dok mi se tiho obraćao. Kratko se nasmiješio kao da ga ništa ni nitko oko nas ne dira, a onda me pod ruku poveo prema ljudima s kojima smo se morali upoznavati, to jest, ja.

Svima me predstavljao kao svoju djevojku, što mi začudo nije smetalo, laskali su mi ljubomorni pogledi drugih žena koje su nas dvoje odmjeravale, pogotovo njega.

Začudilo me koliko je bilo šokiranih pogleda kada me predstavio kao svoju djevojku, kao da je nemoguće da je on našao nekoga za sebe.

Jednom sam mu to pokušala objasniti, ali rekao je da ignoriram jer nije vrijedno spomena.

Nisam baš mogla pratiti cijelu situaciju jer me vukao s jednog mjesta na drugo usput pružajući mi diskretne dodire, skoro pa me izbjegavao po tom pitanju.

Nekako mi je laknulo jer nije iskorištavao situaciju kako bi me pipkao kao što se može vidjeti kod ljudi oko nas, pa je time zaradio jedan nevidljivi bod kod mene.

"Ovaj posao bi mi se mogao početi sviđati." Tiho sam rekla prema Dorianu ispijajući skupocjeni šampanjac kao da je voda jer ga nikada nisam probala, definitivno sam dosta toga propuštala.

"Vidim, super si se uklopila." Namigne mi gledajući oko sebe dok ispod stola lagano cupka nogom dosta nervozno.

"A valjda..." Nasmijem se.

Neko me vrijeme gledao tako da mi je već postajalo neugodno, a onda se nasmiješio.

"Lijepo je vidjeti te sretnu."

Ušutjela sam kao da mi je netko čep nataknuo u usta i kao da sam ostala bez snage u glasnicama.

"Što?"

"Ništa, ništa, hvala ti."

Nacerio se na sekundu, a onda uozbiljio kao da se nečega sjetio.

"Moram ti nešto priznati."

O, ne, ovo mi ne zvuči najbolje! Sklonila sam čašu sa strane oprezno ga gledajući dok glavu zaranja među dlanove.

"Kreten sam jer ti nisam ranije rekao, ali..."

Baš kao da je čekala pravi trenutak pojavila se prekrasna plavuša za kojom se svatko okretao. Dorian me čudno pogledao, pa puhnuo u nevjerici.

"Doriane!" Krenula ga je zagrliti, ali on se izmaknuo i približio moju stolicu svojoj stvarajući u meni onu istu toplinu od svoje blizine.

"Nemoj!"

Čudno me pogledala, a onda pružila ruku suviše nonšalatno.

"A ti si?"

"Laura." Tiho sam rekla prihvaćajući njenu sitnu ručicu u svoju.

"Sara, Dorianova žena."

Molim?!

"Bivša žena." Dorian je zarežao pored moga uha.

Bivša... Što?

"Možda jesam bivša, ali ništa se među nama nije promijenilo, zar ne?" Zatreptala je svojim dugim umjetnim trepavicama.

I samo tako me pogodio žalac ljubomore koji sam se trudila sakriti, ali kao da je uopće bitno kad je Dorian moj pogled shvatio kao bijes, a ne izraz nezadovoljstva.