Bilo je teško zaspati te noći uz neprestana prevrtanja po krevetu, razmišljanje o samo jednoj osobi zbog koje mi kez ne silazi s usana. Nitko me još nije dirnuo na taj način, duboko u srž svega, neočekivano i prokleto nježno da osjetim trnce svuda po svoje tijelu.

Tako nešto nisam od njega očekivala, šokirao me, ali i obradovao u isto vrijeme.

Poslije onakvih nježnih poljubaca i dodira ne znam je li toliko loše željeti, tražiti, zahtjevati još.

Također nisam očekivala nježnu, romantičnu stranu njega koja bi svaku ženu oborila s nogu.

Još sam neko vrijeme provela u njegovom zagrljaju, a onda se sklonio s mene i pomogao mi da ponovno obučem haljinu te ponudio čajem.

Osjećala sam potrebu da mu se odužim nakon što me psihički uzdrmao i stvorio te neobjašnjive emocije u meni koje dugo nisu ispoljavale na površinu.

Odvezao me kući i kratko pozdravio uz smiješak očekujući naš brzi ponovni susret. Željela sam mu odmah reći da ga želim sutradan vidjeti, ali nisam mogla tako nešto reći na glas nakon što sam se ponijela prema njemu na grozan način, a on mi uzvratio gestom zbog koje sam i dalje u blagom šoku.

Trebala sam osjetiti da nisam sama, pa sam otišla u sobu svog anđela koji je mirno spavao i legla pored nje promatrajući ju neko vrijeme. Nije mi bila namjera probuditi ju, ali nju bi probudio i najmanji šum pošto je imala lagani san.

"Mami?" Prošapće tiho, privuče se na moja prsa i sanjivo protrlja oči.

"Spavaj, ljubavi, mama će biti tu s tobom." Ostavim poljubac na njenom čelu. Tu malenu pametnicu volim više od ičega na ovom svijetu, neizmjerno sam zahvalna Bogu što imam nju. Zbog nje se ne osjećam tako usamljeno na ovom svijetu.

"Mogu te nešto pitati?" Nesigurno pita obuhvativši me rukama oko struka.

"Pitaj ljubavi."

"Zašto ja nemam tate?"

I samo tako me pogodi ravno u srce. Zbog načina na koji tužno i žaljivo izgovori svaku riječ žao mi je što Filipa ima za oca, a ne nekoga tko bi ju volio onako kako ona to i zaslužuje.

"Ne treba nam on, imaš mene." Ne želim joj ga spominjati ili pričati da nas je volio, kad bi to donijelo samo loše uspomene i more nemira u mene.

"Ali sve cujice iz vrtića govore o svojim tatama, a ja nemam što kad ga se jedva sjećam." Potuži se.

"Tata nas je povrijedio i otišle smo od njega."

"Zašto mu se ne vratimo?"

"Ne želim da nas ponovno povrijedi."

Šutke uzdahne, a onda podigne glavu i ostavi svoj sitni poljubac na mojoj bradi.

"Ni ja to ne bih željela." Zaključi, a ja se blago nasmijem i poljubim ju u kosu.
Nikome neću dopustiti da ju povrijedi, a najmanje njemu jer on bi to učinio samo jednim svojim pogledom.

. . . . . .

Dva dana nisam čula ništa od Doriana, to je bilo i razumljivo jer je ovo između nas bilo poslovne prirode, barem sam tako mislila, ali svejedno sam dane provodila misleći na njega.

Samu sebe nisam nikako mogla zaustaviti, neočekivano se pojavio tamo i nikako ga nisam mogla otjerati. Govorila sam samoj sebi da se ne smijem zaljubiti u njega, ne bi bilo u redu, bojala bih se da ne budem povrijeđena, ali svejedno sam zadrhtala pri samoj pomisli na njega.

Jebi ga, Laura!

Pomislila sam hodajući u pravcu njegove zgrade bez ikakvog razloga da se tamo pojavim, nisam imala razloga kojim bih se opravdala.

Ne želim da on pomisli kako ima nečega između nas, ne želim da mi se približi više no što se približio, a svejedno sam ja ta koja inicira interakciju među nama i na neobičan način mi nije žao.

Bit  ćeš ravnodušna i uvjeriti se da nema ničega među vama.

Dat ćeš do znanja i njemu i sebi da nije ostavio utjecaja na tebi.

Bit ćeš ravnodušna.

Nema nikakvog vezanja, zaljubljivanja!

Samu sebe ću izluditi ovim riječima koje ponavljam kao mantru pri svakom koraku.

Što ako je loša ideja otići do njega?

Stanem nasred ulice čekajući neki znak da je ovo loša ideja, možda kišu ili jaki vjetar da me otjera odavde, ali vrijeme je protiv mene, današnji dan je najsunčaniji dan u ovom mjesecu.

Ne pričaj gluposti!

"Odkud ti?" Nervozna sam, nenormalno se znojim i mislim da ću uskoro zaboraviti kako se diše. Znala sam da je loša ideja doći ovamo, ne želi me ovdje.

Stoji ispred mene u trenirci, u izdanju u kojem da dosad još nisam vidjela i sviđa mi se.

Ja sam stroj za pravljene loših ideja...

Grešno je prekrasan, a čini mi se kao da se trebalo dogoditi nešto neočekivano od njega kako bih shvatila da nije loš.

"Mislim da sam ovdje zaboravila... torbicu." Lažem ne znajući što da kažem kao razlog, istina bi bila preloša ideja za mene u ovom trenutku.

"Torbicu? Nisam ju vidio." Odmahne glavom smiješeći se dok me netremice gleda.

"A nisi? Hm, pa dobro, željela sam samo provjeriti."

"Hoćeš ući?" Pita sklanjajući s vrata. Ne treba mi da se još više osramotim, hvala!

"Može."

Šta to govoriš?!

Duboko uzdahnem u nadi da će mi biti malo lakše, ali postane mi gore kada mi nosnice preuzme njegov miris proljeća.

"Ma, hajde, priznaj da si ovdje samo da me vidiš." Prođe pored mene prema kuhinji gdje ugasi štednjak i skloni, pretpostavljam, čaj.

"Ne, zaista tražim torbicu."

"Možeš mi barem lagati?"

Ceri se prema meni kao da zna da sada lažem, a ni na koji način me ne pokušava dotaknuti već se drži na distanci.

Pa jesam ja odjednom poludjela? Živcira me većinu vremena, u meni budi razne emocije, ne može mi se odjednom samo tako... sviđati!

"Došla sam da te vidim." I dalje stojim na ulazu u kuhinju prekriženih ruku na prsima dok on nešto kuha i konstantno hoda po kuhinji bez mira.

Namrštim se. Zna i kuhati?

"Znam da jesi." Namigne mi, a meni ne promakne nasmijati se njegovih riječima na koje sam već na naviknuta.

"Hoćeš potražiti tu moju torbicu ili ne?"

"Zaključili smo da ne postoji nikakva torbica, ne navaljuj."

Zakolutam očima iako je rekao istinu, ali mrzim to što tako lako čita ljude.

"Baš sam danas mislio na tebe." Nasloni se na jedan ormarić stvarajući još veću razdaljinu među nama. "Nadam se da ćeš moći prekosutra poći sa mnom na jednu proslavu."

"Kakvu?"

"Rođendansku. Moja nećakinja slavi sa zakašnjenjem." Kaže sa smiješkom koji još nisam vidjela kod njega.

"Pa što ću ja tamo?" Cijela njegova obitelj će biti tamo!

"Moji su čuli za moju novopečenu djevojku i žele ju upoznati." Smije se.

"Ali nisam ti prava djevojka." Naglasim. Gleda me onim svojim tamnim magičnim pogledom od kojeg ponovno drhtim.

Poludjet ću od ovog osjećaja koji se u mojoj glavi stvara, a ne bi trebao.

"Ne moraju to oni znati. Prije ili poslije bi te upoznali, bilo kao moju djevojku ili ženu."

"Molim?"

"Čula si me, ljepotice. Sad sjedni i pojedi nešto, blijeda si."

Poželim mu dati svoj komentar i odbiti jelo jer nemam apetita, a još manje mogu jesti u njegovoj blizini, ali zvuk poruke na mom telefonu me prekine.

Ovo se izmiče mojoj kontroli.

Krist, želim ponovno osjetiti njegov dodire, a ne bih trebala!!

Namrštim se vidjevši poruku od Jana. Ne mogu vjerovati da mi se ponovno javlja, a rekla sam mu da neko vrijeme ne želim čuti za njega.

Ovo je posljednji put da te tražim uslugu, kunem se. Treba mi netko zamijeniti jednu djevojku, a nemam nikoga trenutno. Možeš ti? Imat ćeš svu potrebnu zaštitu.

Obećala sam Dorianu da neću više, pa ne bih trebala.

Dobro.

Možda mi to skrene misli s njega, možda se tada osvijestim svoga života koji je mnogo suroviji od ovoga, Dorian mi samo olakšava svojom prisutnošću.

"Jesi me čula?"

Podignem pogled prema Dorianu koji mi se smiješi pokazujući rukom prema stolu gdje je već postavio tanjure.

"Ne mogu. Moram ići."

"Tek si došla." Pobuni se namršteno.

"Prijateljica me treba."

Pa, nisam daleko od istine.