„Shvaćam da ti je teško razumjeti zašto to radim, ali molim te, budi uz mene, trebam tvoju potporu." Laura je odlična cura, zavoljela sam ju od prvog trenutka kada sam ju vidjela s malom Ritom kako ne zna kuda će sama sa sobom. Morala sam intervenirati i ponuditi joj smještaj kod sebe, osjećala sam da je to ono što mora biti učinjeno.

Žao mi je što pati zbog muža koji ju je maltretirao, ali to ne znači da je ona na prodaju i da njeno tijelo moraju drugi promatrati.

„Imaš moje razumijevanje, ali ne mogu te podupirati kad ima boljih načina da zaradiš novac."

„Okej." Pokunjeno je kimnula skrenuvši pogled. Možda me smatra lošom prijateljicom i cimericom, ali to nije dobro za nju. Kako uopće ima hrabrosti plesati polugola za novac?

„Nemoj se ljutiti, želim ti sve najbolje..." Osorno i tiho joj se obratim s namjerom da se ne svađamo, želim s njom biti u dobrim odnosima, a ne se svađati.

„Znam, samo... Ne shvaćaš, meni je to jedino rješenje. Jednom-dvaput mjesečno malo plešem za nekoga i dobijem dovoljno za cijeli mjesec i plus cijele dane mogu biti s Ritom."

„Složimo se da se ne slažemo, zasada." Odgovorit ću ju od tog posla, pa makar mi bilo zadnje u životu.

„Da.. Ovaj, bi li ti smetalo ako danas navrati moj šef?"

„Imaš i šefa?" Pitam sarkastično glumeći iznenađenost. Skupi usne, pa kimne. Bože, ponekad mi je žao što se tako derem na nju, ali želim da bude dobro i sigurna, a ne da ovako zarađuje svoj novac. Ne osuđujem ju jer znam kroza što je sve prošla.

„Da."

„Neka dođe." Pa neka on dovede još svojih dvadeset kolegica koje će se polugole šetati po mom stanu i očekivati da im dam novce.

„Dobar je on, nemoj imati predrasude, čak je i zgodan." Šali se uz namigivanje. Baš mi i nije do smijanja otkako znam da će mi se prijateljica družiti sa štangom.

„I?"

„Uopće nisi zabavna." Naglasi mršteći se. Iz sobe dopire dječji plač, pa bez riječi pođe u svoju sobu.

Trebat će mi neko vrijeme da probavim ove nove događaje i njen novi posao.

.  . .

Malo kasnije popričala sam s mamom koja me natjerala da za vikend dođem doma, a neda mi se jer uvijek moram trpjeti jedno te iste razgovore o poslu, faksu, dečku, djeci. Od mene očekuju da s 24 godine imam muža i dvoje djece, a ja nemam ni vlastiti stan već sam podstanar.

Žamor u kuhinji me ponukne da privirim kroz vrata svoje sobe kako bih pogledala tog Laurinog šefa o kojem toliko bruji. Vrata mi inače imaju naviku škripjeti, ali nadala sam se da ovaj put neće i da će imati milosti.

Tek toliko sam odškrinula vrata, ali bolje da nisam uopće ni gledala jer taj primjerak muškoga roda me je natjerao da nekoliko puta trepnem kako bih se uvjerila da ne sanjam. Unazad počešljana smeđa kosa, zelene oči, savršen osmijeh, jaki razvijeni torzo, snažne ruke, odijelo... Prvo sam pomislila da je to odvjetnik moje sestre, a ne njen, hm, pa nije svodnik? Ne, nije! Nije ni bitno, zanijemila sam promatrajući ga takvog.

A onda mi dođe iz guzice u glavu kakvim se poslom bavi i sve padne u vodu, svo moje divljenje i uzdasi. Šovinist.

„Tina?! Tina?!" Sranje!

Živčano podignem pogled prema svojoj prijateljici koja me s osmijehom gleda dok ja umirem od sramote. Samo se meni može dogoditi da budem otkrivena tako brzo.

„Da?"

Pravim se kao da se ništa nije dogodilo, ja sam kul, mirno stanem ispred nje i tog ljepotana, pa uzdignem glavu.

„Zašto si nas prisluškivala?" Kao da ne znaš! Sad mi se osvećuje za moje riječi koje sam joj ranije uputila, garant! Pogledam ju kao da je luda, pravit ću se luda, možda mi povjeruju!

„Nisam ja nikoga prisluškivala, o čemu ti?"

„Zašto si gurnula nos kroz vrata?"

„Tražila sam svjež zrak, logično." O Bože! Samo ja mogu izmisliti ovakve prvoklasne izgovore!

„Jel ti bio svjež zrak?" Posprdni muški baršunasti glas mi dopre do ušiju i natjera da skrenem pogled na Laurinog šefa.

„Da."

„A pogled dobar?"

I opet sam otkrivena! Ma ti muškarci sve vide i znaju!

„Aha." Trudim se da ne zakolutam očima, pa pružim ruku samo zbog Laure koja od mene očekuje barem neku potporu. Mislim da će biti dovoljno to što se neću ponijeti kao kučka prema njenom šefu.

„Tina."

Zarobi me svojim zelenim očima kojima me bezobrazno odmjeri i poljubi mi ruku baš na onom mjestu gdje sam se neki dan opekla. Zadrhtim.

„Da brže prođe." Namigne mi. „Jan."

Sklonim ruku, kimnem, pa pogledam u Lauru koja se smije jer vjerojatno vidi da sam crvena ko paprika! Sramote li!

„Pa, bilo mi je drago, ja odoh sad!"

„Kamo ćeš? Obećala si pričuvati Ritu dok se ne vratim kući." Zastane m na Laurin zbunjeni glas. Nadala sam se svježem zraku, baš, baš svježem i ne baš tako dobrom pogledu kao ovdje u mojoj kuhinji!

„A kamo ideš?" Kako sam mogla zaboraviti odjednom i zablokirati?

„Imam zadatak..." Zamuckivala je ne znajući kako da objasni da ide plesati polugola za nekoga, a onda dobiti novce od te iste osobe.

„Aham, okej."

Okrenem se na peti i odmarširam prema Laurinoj sobi provjeriti Ritu, možda u njoj pronađem smirenje.

„Zašto ne pitaš prijateljicu da ona počne raditi za mene? Ima sve potrebne atribute."

Jel on upravo mene predložio da se bavim time? Nadam se da nije jer ću i njega i Lauru zadaviti! Ne poznajem ga, a već mi te bezobrazne zelene oči idu na živce!