Kao i svakog jutra opet sam se probudila u suzama.Ne mogu više ovako.Lijenim korakom sam krenula u kupaonu.Kad sam se spremila lagano sam krenula u školu.Par minuta nakon početka sata ravnatelj je ušao u razred.Iza njega je hodala cura duge, smđe kose.Ja sam jedina sjedila sama tako da je ona sjela pokraj mene.Malo je sramežljivo rekla:Ja sam Ariana.Mene je ne znam zašto oblio hladan znoj kad je progovorila.Samo sam izmrmljala:Elena.Nešto me plašilo kod nje.Ima dugu smeđu kosu i upadljivo zelene oči.Nevjerojatno koliko je ta zelena boja njezinih očiju slična mojoj.Primjetila sam a na zapešću ima istu tetovažu kao ja.Prikazuje kao neku runu.Već godinama pokušavam prokužiti što znači,ali mi nikako ne uspijeva.Nikad se nisam tetovirala imam je od rođenja.Zvonilo je za kraj sata.Baš kad sam htjela spremiti knjige slučajno sam prstima okrznula Arianine.Odjednom me zabljesnula kao neka vizija.Opet sam vidjela onu ženu,ali sam ovaj put razumjela što je govorila:Elena,pomozi nam.Ti si naš jedini spas.Spas cijele vrste,samo ti možeš poništiti kletvu.Molim te pomozi.Sve je prestalo nakon par sekundi.Brže bolje sam pobjegla.One riječi su mi se usjekle u pamćenje.Stalno sam premotavala na ovo:Pomozi nam,ti si jedini spas za nešu vrstu.Cijeli dan sam bila jako nemirna.Cijelo vrijeme sam razmišljala o onim riječima i mojoj i Arianinoj sličnosti.