-Mikhail.
Diši.
Udah.
Izdah-. , njen glas je bio plah u mojoj glavi. Gotovo bezbojan i nepostojeć. Ali opet, mene su uvjeravali da ona ionako ne postoji.

Nisam bio stabilan prema riječima različitih ljudi. Ti ljudi bili su obitelj, liječnici, profesori. Profesija nije bila važna kako bi mi zaljepili dijagnozu.. 'Mikhail nije sposoban razlikovati stvarnost od njegove mašte'
U redu je, tako je mislila moja majka. A tako i moj otac, barem prije nego što nas je napustio. Nisam bio nestabilan. Prema mojoj baki ja sam vidio svijet drugačije.
Svijet stvarno jest drugačiji. Granice koje ja vidim ne dijele zemlje, nego svjetove.
Tanke granice života i smrti.

·》·《·
"Mikhail! I dalje ludiš zar ne?" Kolja je zjevnuo kroz telefon. Njegov glas je bio snen i u vruće poslijepodne. Zapravo, on je uvijek zvučao tako. To je bio Nikolaj kakvog sam ja poznavao. Protrljao sam prste i pogledao ostatak sobe.
Vid mi se zamaglio.
Duhovi su i dalje bili ovdje.
Protrljao sam oči kako bi se maknuli. Digao sam zidove. " Da, i dalje šizim. Vjerovatno."
Čak i kroz telefon se čuo njegov optimistični smješak. Čuo sam kratak pljesak. "Dolazim, luđače! Spusti zidove duhovima, moram s nekim porazgovarati." podsmjehnuo se i poklopio.
Zidovi su spušteni i Cara je stajala ispred mene u haljini. "Ludost nas ne definira" šapnula je.