Nitko drugi me ne može smiriti.

Vrištanje s druge strane mojih zidova bilo je neprestano. Isto tako ono je bilo iscrpljujuće i bolno za moje uši. Bilo mi je hladno za kosti, a ni Bog mi više nije mogao pomoći.
S druge strane Nikolaj se uvijek trudio pomoći mi na svoj relativno čudan način. A ni šetnja do njegova stana neće mi odmoći. Poslao sam mu jednostavnu poruku ; dolazim.

Bio sam svjestan da je četiri ujutro, da sam još u pidžami, da sam obuo cipele bez čarapa. Izgledao sam kaotično. Ovo će zasigurno zabaviti Nikolaja kada me ugleda. Kameno stepenište moje zgrade uvijek je ovako glasno, ali Bog zna da me nije bilo briga. Hladan rujanski vjetar udario mi je lice i zapuhnuo kosu. Vani je još bio mrak, a ulične svjetiljke treperile su pod mojim pogledom.
Pitam se tko pali i gasi ulična svjetiljke? Nijedan dan se ne gase u isto vrijeme.

Glasovi su još bili relativno glasni ali nisam mogao za to mariti. Sam sam otključao prednja vrata zgrade i dovukao se do lifta. Slaba točka.
Mrtvaci vole liftove.
Zidovi su u njima stanjeni i ponekad neki od njih dopru do mene. A nekada samo čudno gledaju u mene kao da me nešto mole, kao da su slabi. To me često umaralo, ali nisam bio iznenađen kada ih se dvoje pojavilo u liftu. Ne bih išao liftom da Nikolaj nije živio na petome katu.., ili da imam imalo kondicije.
Žena u tamnoplavoj haljini, sa tamnom kožom i kosom do struka pokušavala me uhvatiti kada sam izlazio iz lifta. Odlučio sam ignorirati nju i mladića koji je buljio u mene, krvavih očiju, sa poda lifta.
Mrtvaci nek ostanu mrtvaci. Nikolaj je prilično živ i obično donekle pomaže. Izvadio sam svoj kolut ključeva i potražio ključ njegova stana. Ušuljao sam se unutra i prošao kraj vrata njegovih polu-sestara. Lena i Lidija su vjerovatno spavale, a one su jednako loši demoni ako ih probudim kao i ovi iza zidova. Otvorio sam vrata Koljine sobe i sjeo na rub njegova kreveta.

Duboko sam udahnuo i primio njegovo rame pod dekom. ,,Nikolaj, voli me nakratko." trznuo sam ga blago, a zatim malo jače.
Promrmljao je nešto u snu, pa se preokrenuo i protrljao oči. ,,Miška?" šapnuo je, nadimak koji je koristio samo kada se šuljam po noći u njegov stan. Dignuo je rub deke da se zavučem, što sam i učinio.
Svoju ruku prebacio je preko mene i zabio glavu u jastuk. ,,Žao mi je što te tvoja mrtva cura pokušala ubit'." prokomentirao je, samo na sekudnu gledajući me.
To je bio specifični Nikolaj. U nekom drugom životu bili smo vjerovatno u boljoj situaciji i voljeli se. Kako god to pogledao Nikolaj je bio jedna od mojih srodnih duša.

Bio sam osuđen voljeti nekoga tko je mrtav. Pobogu, Kolja bi bio bolji izbor.
A već spomenuti Kolja je ponovno blago hrkao kraj moje glave.

[488 riječi]
Ova priča zaslužuje ljubav i pažnju, žao mi je