Ako uspiješ definirati smrt, javi mi, ja još nisam uspio.

Njene lokne su se počele kovitlati oko njena lica dok je zabijala nokte u moj vrat. Osmijeh joj je bio izobličen. Ovo nije bila Cara Jackson koju ja znam. ,,Are you nasty?" jedvice sam izgovorio. Njen pogled na meni je bio prkosan, nosa blago uzdignuta.
Nagnula je lice nad moje i jezikom prešla preko moga obraza. Nestala je.
Najpametnije je bilo nazvati Kolju. Moj mobitel je odzvonio tri tona kada se Nikolaj javio svojim vječito snenim glasom. ,,Mikhail? Jesi li u redu?" tiho je izgovorio, kao da je skriven od nekoga.

,,Ne baš, kako znaš?" upitao sam, i dalje hrapavim glasom, prstima prelazeći preko ogrebotina na mojem vratu.
Kolja se tiho zakašljao. ,,Mika, znam te. Znam da ako u, no koliko je sati, tri ujutro, svira Nine In The Afternoon zoveš samo i isključivo ti." izdahnuo je. ,,I vjerovatno je neko sranje u pitanju."
Zidovi granica su se zatresli i glava me zaboljela.
,,Nikolaj, možeš li možda ostati na liniji i dok spavaš?" napokon sam rekao. Čuo sam kako njegov krevet škripi pod njim dok se uspravlja. ,,Cara me, ovaj, pokušala me prenijeti na onu stranu zida." prošaputao sam, jer sam imao osjećaj kao da je ona ovdje. Okrenuo sam se, ali ona nije bila ondje.
,,Naravno." dahnuo je, zabrinuto govoreći čak tu jednu riječ. ,,Hej, Mika, da znaš, ja te stvarno volim, mislim imam samo tebe i svoju mamu. Značiš mi, glupane." zjevnuo je. Mislio sam odgovoriti, ali sam bio čvrsto siguran da Kolja spava.

Te noći nisam zaspao. Slušao sam kako Nikolaj duboko diše dok spava. Slušao sam zidove kako se tresu. Slušao sam vlastiti šapat dok sam izgovarao tekstove pjesama koje su mi svirale u glavi. ,,Oh, oh, where can I go? Everybody's watching me." podsmjehnuo sam se svim mrtvacima koji su me vidjeli kroz zid.
Svemu ovome je bila kriva moja sestra.
U nešto sam bio siguran. Što je mrtvo treba ostati mrtvo. Ljudi se ne bi smjeli mješati u smrt, to donosi posljedice.

[34o riječi]
Vraćam Carapherneliu, ljudi.