Kad su Emily i Hazel stigle do kuće, sunce je već počelo zalaziti i dan se bližio kraju. Dok je vodila konje prema staji, cijelo se vrijeme osvrtala oko sebe zbog stalnog osjećaja da je netko promatra. Prije odlaska u kuću, odlučila je detaljno provjeriti cijelo imanje kako bi se uvjerila da nitko ne vreba okolo.

Nakon što se uvjerila da je sama, ispunjena strahom i užasom, konačno je ušla unutra. Adrenalin od uznemirujućeg iskustva držao ju je paraliziranu u hodniku. Imala je osjećaj da satima stoji naslonjena na vrata, iako se u stvarnosti radilo o samo nekoliko minuta. Postupno joj je um počeo juriti, pokušavajući pronaći smisao u susretu koji je upravo doživjela. Pitanja koja su joj preplavila misli bila su mješavina zbunjenosti i paranoje. Svi su joj događaji neprestano odjekivali u glavi i počela je hodati gore-dolje po hodniku.

Zašto je sjena izgovorila moje ime? Zašto je rekla „sad" i čemu onaj drugi uzvik?! Što je, dovraga, to bilo? A kimanje... je li to bila neka poruka? Pokušava li mi netko nešto reći? Možda je to tata, pokušava komunicirati s druge strane? Ugh, to baš i nema nekog smisla. Zašto bih se bojala da je to on? Uf, trebam nešto da smirim živce.

Oštro se okrenula i počela žurno hodati prema kuhinji. I onda ga je ugledala nasred kuhinjskog šanka - tatin viski, njegov omiljeni, onaj koji ni ona ni njena majka nisu dotaknule otkako je preminuo. S mješavinom oklijevanja i nostalgije, posegnula je za bocom prekrivenom slojem prašine nakupljene tijekom godina. Pažljivo je podignula bocu i dok je to činila, oblak prašine ispunio je zrak, vidljiv podsjetnik na prolaznost vremena. Natočila si je piće i odmah ga popila, ali toplina tekućine nije pomogla umiriti njezin uznemireni um.

Osjećam se kao da mi se netko igra mislima, pravi me ludom.

U tom joj je trenutku sinulo.

Glas! Glas je bio drugačiji! Sinoć je definitivno bio muškarac, ali danas.... Danas je to bio ženski glas. Ali... Što to uopće znači? Da je više ljudi uključeno? Jel' to neka bolesna igra koju igraju sa mnom?

Nastavila je hodati gore-dolje po kuhinji. Počela ju je obuzimati jaka paranoja i nije mogla, a da se ne zapita, koliko će ih još doći po nju.

Jesam ja skroz skrenula? Jel' to sve samo u mojoj glavi? Ili me stvarno netko pokušava prestrašiti? Možda bih trebala kontaktirati policiju. Da, to bi možda bilo najbolje. Ali ne sada. Moram se sabrati, napraviti plan i učiniti to sutra.

Nadala se da će strah i zbunjenost nestati do sutra, a možda joj je samo trebalo vremena da sabere svoje misli i emocije prije nego što nešto uistinu i poduzme.

Samo se nadam da ću uspjeti preživjeti noć bez da skroz prolupam. Trebam odgovore, moram znati tko stoji iza svega ovoga i moram tome stati na kraj. Sutra.

Napokon je sjela na kuhinjski pod, naslonila glavu na zid i zatvorila oči.

„Da, sutra", ponovila je naglas, kao da pokušava samu sebe uvjeriti da nastavi s ovim novim planom.

Sljedećeg se jutra Emily probudila s osjećajem tjeskobe, ali odlučna nešto poduzeti po tom pitanju. Uznemirujući događaji još su joj bili u mislima i znala je da ih više ne može ignorirati. S grčem u želucu odlučila se obratiti policiji. Duboko je udahnula, pokušavajući smiriti živce, i podigla slušalicu da unese broj lokalne policijske postaje. Dok je čekala da se netko javi, srce joj je lupalo u grudima dok je razmišljala o razgovoru koji je trebala voditi. Napokon se javio glas s druge strane linije.

"Dobar dan, dobili ste policijsku upravu Crowberry. Kako Vam možemo pomoći?"

Emilyn glas lagano je zadrhtao kad je počela prepričavati čudne događaje. Objasnila je da se osjećala kao da je netko promatra. Ispričala je policiji o uznemirujućim događajima, frazama koje je čula i šapatu njezina imena. Policajac je pozorno slušao, ali Emily nije mogla a da ne osjeti brigu da njezina priča neće biti shvaćena ozbiljno. Unatoč tome nastavila je pružati što je više detalja mogla, nadajući se da će shvatiti ozbiljnost njezine situacije. Nakon što je završila s prepričavanjem događaja, s druge strane linije na trenutak je zavladala tišina. Emilyno se srce stisnulo jer se bojala da bi njezinu priču mogli odbaciti kao običnu izmišljotinu djevojke bujne mašte. Nakon nekoliko trenutaka, policajac je konačno odgovorio mirnim i profesionalnim tonom.

"Hvala što ste nam ovo prijavili, gospođo. Sve prijave shvaćamo ozbiljno. Međutim bez ikakvih konkretnih dokaza ili izjava očevidaca, teško nam je pokrenuti potpunu istragu koja se temelji samo na ovim informacijama."

Emilyn se strah obistinio, ali je odlučila biti uporna i pokušati dočarati hitnost situacije.

"Razumijem, ali iskreno se bojim za svoju sigurnost. Mogu li još nešto učiniti da Vam pomognem da istražite ovo? Možete li barem češće patrolirati područjem?"

Policajac ju je uvjeravao, "Primit ćemo na znanje Vašu prijavu, a ako se sličan incident prijavi na tom području, sigurno ćemo to temeljito istražiti. U međuvremenu, preporučam Vam da poduzmete potrebne mjere opreza za svoju sigurnost. Dodajte sigurnosne lokote na vrata, ugradite sigurnosne kamere na ulazima kuće i izbjegavajte ostajati sami po noći."

Iako je Emily željela hitniju akciju, shvaćala je ograničenja s kojima se policija suočavala bez čvrstih dokaza. Osjećajući mješavinu frustracije i rezignacije, zahvalila je policajcu na vremenu i završila poziv. Kad je spustila slušalicu, preplavio ju je val ranjivosti. Shvatila je da joj nitko ne može pomoći. Ponovno je bila posve sama.

Kako je dan odmicao, Emily si je pokušavala odvratiti misli od straha raznim aktivnostima. Odlučila je otići na lokalnu tržnicu kupiti svježe voće i povrće i mlijeko. Tržnica se nalazila na rubu grada i imala je posebno mjesto u njezinu srcu. Nije to bila velika tržnica s otmjenim štandovima, nego skromno okupljalište nekoliko drvenih stolića koje su postavili lokalni farmeri koji su se oslanjali isključivo na ono što je zemlja pružala. Kad se počela približavati tržnici, već je mogla vidjeti šareni prikaz blagodati prirode.

Štandove je krasio asortiman domaćih namirnica. Mirisi svježe ubranog voća i povrća prožimali su zrak mameći njezine okusne pupoljke. Bilo je tu mrkvi raznih veličina, debelih rajčica, hrskave zelene salate i bezbroj šarenih paprika. Također je uočila ponudu slatkog, sočnog voća poput jabuka, breskvi i bobičastog voća koje je izgledalo neodoljivo. Među proizvodima primijetila je staklenke domaćih džemova raznovrsnih okusa. Okusi su varirali od tradicionalne jagode do jedinstvenih kombinacija poput malina-menta i borovnica-lavanda. Ne odolivši im, Emily je zgrabila nekoliko staklenki, znajući da će dodati poseban štih njezinom doručku i desertima. Dok je skupljala svoje odabrane proizvode, farmeri su s njom razgovarali prijateljski, dijeleći priče o svojim usjevima, obiteljima i napornom radu koji ulažu u održavanje svojih malih farmi.

Jedna od farmerki, gospođa Fell, ponosno je pokazivala boce mlijeka vlastitih krava. Gospođa Fell bila je Emilyna slaba točka. Bila je udovica, njezin muž je poginuo zajedno s njezinim roditeljima u užasnoj prometnoj nesreći prije nekoliko godina. Nije imala djece i obitelji. Bila je posve sama na ovome svijetu i Emily je točno znala kakav je to osjećaj.

Pozdravila je gospođu Fell i posegnula za bocom svježeg mlijeka, ali krajičkom oka primijetila je muškarca odjevenog u crno kako ju promatra iz daljine. Na djelić sekunde srce joj je poskočilo i strah ju je nadvladao. U trenutku panike ispustila je bocu mlijeka koja se razbila na tisuće komadića. Počela se osvrtati oko sebe da vidi kamo je čovjek otišao i njezina je tjeskoba počela rasti. Nigdje ga nije mogla uočiti i cijelu ju je preplavila nelagoda. Odjednom je osjetila nježan dodir na svom ramenu. Preneražena, poskočila je i vrisak joj je pobjegao s usana. Na njezino iznenađenje, muškarac kojeg je ranije vidjela stajao je točno ispred nje. Glas mu je bio miran i staložen kad joj se obratio.

"Oprosti, samo sam ti pokušavao pomoći. Ispale su ti jabuke." Pružio joj je vrećicu jabuka, onih koje je kupila prije nekoliko minuta.

Emily ga je pogledala, proučavajući mu crte lica. Imao je ljubazne, svijetlosmeđe oči koje su odisale toplinom i iskrenošću. Njegova duga tamna kosa bila je uredno svezana u punđu, a njegovo je cjelokupno držanje odisalo osjećajem mira. Unatoč početnom šoku, nije mogla ne primijetiti koliko se sigurno i ugodno osjećala u njegovoj prisutnosti. Nikad prije nije vidjela ovog čovjeka. Ipak, postojalo je nešto u vezi njega zbog čega su joj instinkti govorili da mu može vjerovati. Njegov ljubazan osmijeh i umirujući ton njegova glasa smirili su je i nije mogla negirati privlačnost koju je osjetila.

"Hvala. Oprosti što sam tako vrisnula; iznenadio si me," rekla je.

"Nemaš se razloga ispričavati. Ja sam kriv. Nisam te htio preplašiti."

"Ma nije do tebe. Malo sam rastresena ovih dana", rekla je Emily, osjećajući se malo opuštenije. Zatim je pogledala u pod i vidjela proliveno mlijeko i razbijeno staklo. Osjećala se užasno zbog nereda koji je napravila i počela se ispričavati gospođi Fell.

"O, Bože! Vidi što sam napravila. Užasno mi je žao, gospođo Fell. Platit ću za bocu koju sam razbila i pomoći ću Vam da ovo počistite", uzviknula je Emily s očitim osjećajem krivnje u glasu.

"Nezgode se događaju, draga. Ne brini se", odmah ju je toplim osmijehom umirila gospođa Fell. Osjećajući grižnju savjesti, Emily joj se slabo nasmiješila i počela čistiti razbijeno staklo.

"Daj da ti pomognem s tim. Uostalom, ja sam kriv za ovaj kaos", rekao je muškarac i počeo skupljati komadiće stakla.

Emily je primijetila da ju je nekoliko puta pogledao, kao da je htio nešto reći, ali je svaki put odustao. Začudo, nije se osjećala nelagodno u njegovoj prisutnosti, kao što je to bilo sa svima ostalima njezinih godina. Zapravo, osjećala se neobično opušteno pokraj njega. Kad su konačno počistili sve, Emily je platila razbijenu bocu i kupila još jednu prije nego što se spremila krenuti kući. Međutim nije bila sigurna kako se oprostiti od misterioznog muškarca.

"Trebaš li pomoć odnijeti namirnice kući? Imaš ih podosta", ljubazno je ponudio.

Emilyn je obrambeni mehanizam proradio pa je, izbjegavajući njegovo pitanje, odgovorila: "Znaš, ne sjećam se da sam te ikad prije vidjela. Jesi novi ovdje?"

On se tiho nasmijao, izgledao je kao da ga zabavlja njezina opreznost i takav odgovor.

"Imaš oštro oko. Da, nov sam u gradu. Nedavno sam se doselio ovamo u potrazi za novim početkom, moglo bi se reći."

"Aha", odgovorila je Emily. "Pa, hvala ti na ponudi, ali mogu sama."

"Siguran sam da možeš", nasmijao se stranac. „Usput, ja sam Alex, drago mi je", predstavio se pružajući ruku.

"Emily", odgovorila je, rukujući se s njim.

Kad su im se ruke dodirnule, osjetila je neočekivanu toplinu koja ju je ostavila usplahirenom i zbunjenom. U nespretnom pokušaju da završi razgovor, promucala je, "Pa, ovaj, bok onda."

Osmijeh mu se nehotice pojavio na licu. Očito je bio zabavljen njezinim nespretnim ponašanjem. "Bok, Emily. Nadam se da ćemo se ponovno sresti. Samo sljedeći put možda bez vrištanja i razbijanja boca", zadirkivao je i namignuo joj dok se udaljavao.

Emily se okrenula, osjetivši tračak rumenila kako joj navire na obraze, i pomislila, Što se dovraga upravo dogodilo ovdje?