Stajala je iznad umivaonika. Duga smeđa kosa, gotovo uvijek pričvršćena u rep posebnom gumicom za kosu, padala joj je niz leđa. Ta je gumica bila njen stalni pratilac još od djetinjstva. Dok je vezala kosu, prisjećala se dana kada je njezina majka nježno skupljala njene neposlušne pramenove, pokušavajući napraviti savršen rep, dok se ona nestrpljivo migoljila na stolcu žudeći da istrči van.

U tim bi trenucima, glas njezine majke, istovremeno miran i pun ljubavi, ali ispunjen autoritetom, izgovorio njeno ime - "Emily." Iako nije mogla vidjeti majčine oči, osjećala je prodoran pogled, onaj dobro poznati pogled koji nije zahtijevao riječi. Bio je to pogled koji je izražavao razumijevanje i očekivanje, pogled koji je zaustavio njezin nemir na mjestu. U komunikaciji između majke i kćeri riječi su bile suvišne, bio je dovoljan jedan jedini pogled da ukroti njezin nemirni duh. U magli sjećanja gotovo je mogla osjetiti nježan dodir majčinih ruku kako pričvršćuje gumicu za kosu na mjesto. Ta šarena stvarčica bila je više od običnog ukrasnog dodatka; bila je to opipljiva poveznica s njezinim djetinjstvom, simbol ljubavi i brige majke.

Emily je duboko udahnula i pogledala se u ogledalo. Njezine su oči, nijanse jarkih smaragda, imale dubinu koja kao da vas je uvlačila u samu srž njezine duše. Nevjerojatno su podsjećale na oči njezine majke, kao i visoke jagodice i male, ružičaste usne. Doista, na prvi pogled, sličnost između majke i kćeri bila je nevjerojatna. Od kaskadnih pramenova duge smeđe kose do očaravajućih zelenih očiju, njihova fizička povezanost bila je neosporna. Čak je i suptilna gesta stisnutih usana u trenutku dubokog razmišljanja odražavala poznatu maniru koju je preuzela od svoje majke. Ali ispod zrcalne slike ljepote svoje majke, imala je duh svog oca, naslijeđe dobrote i strpljenja. Među svim sličnostima s majkom, postojao je jedan dio njezinog vanjskog izgleda koji je ipak naslijedila od oca - njezin nos. Ta pomalo nakrivljena karakteristika njenog lica, nekoć izvor nelagode i sramote, postala je dragocjeni podsjetnik na voljenog oca.

Dok je stajala ispred kupaonskog umivaonika u tišini jutra, njezin ju je odraz gledao tihim intenzitetom. Odjednom, težina emocija preplavila joj je cijelo tijelo, prijeteći da će se preliti. Drhtavom rukom otvorila je slavinu, pustivši mlaz hladne vode. Kako je voda tekla, tako su tekle i njezine suze, kao da je jednostavan čin otpuštanja slavine otključao brane njezine duše. Samotna suza skliznula joj je niz obraz. Brzim pokretom ruke obrisala je suzu, odlučnom gestom da prikrije ranjivost koja je prijetila uništiti njezinu pribranost. Duboko udahnuvši, pripremila se za nadolazeći dan i drhtavim, ali odlučnim glasom rekla, „Možeš ti to", upravo onako kako ju je majka učila da učini kada život postane pretežak.

Prije četiri godine, upravo toga dana, izgubila je oca u dugogodišnjoj borbi protiv raka, što je zauvijek promijenilo njezin svijet. Bilo je to vrijeme kada se počela povlačiti. Osjećala je žalost i jad svuda oko sebe, kao da joj se tama izazvana tugom uvukla u same kosti. Nježna duša koja je tražila utjehu, prigrlila je tišinu i samoću. Bila je sramežljivog duha, nenaviknuta na blještavilo reflektora uprtih u nju. Biti u centru pozornosti nije joj godilo, umjesto toga više je voljela nježno društvo djece i gracioznu prisutnost svojih konja. U blizini tih čistih duša osjetila je neizgovorenu povezanost, zajednički jezik nefiltrirane radosti i nevinosti koji je nadilazio riječi. Nakon očeve smrti, taj je aspekt njezine osobnosti sve više dolazio do izražaja. Velik dio vremena provodila je u samoći, majka joj je često odlazila u misije, ostavljajući nju, jedinicu, da sama navigira hodnicima života. I tako je pronašla utjehu u pisanoj riječi, tražeći utočište među stranicama knjiga.

Obukla je svoju staru plavu jaknu i izašla van. Obgrlila ju je poznata toplina, miješajući se s blagim mirisom poljskog cvijeća. Lagani povjetarac nježno joj je milovao obraz, noseći sa sobom šapat okolne šume, cvrkut ptica i tiho njištanje njezinih konja. Sve je to donijelo trenutnu radost na njezino lice. Sunce je upravo počelo izlaziti, bacajući blagi zlatni sjaj na krajolik. Činilo se da svjetlost zore nježno boji svijet, otkrivajući ljepotu prostranog imanja. Zakoračivši na trijem, duboko je udahnula hladni jutarnji zrak, uživajući u svježini koja joj je ispunila pluća.

Pogled koji se pružao pred njom bio je poput umjetničkog remek-djela koje slavi sklad prirode i ljudskog dodira. S lijeve strane, visoka su stabla stajala poput drevnih stražara, a grane su im sezale prema nebesima, kao da žude dotaknuti sunce. S desne je strane mala staza vijugala kroz more poljskog cvijeća. Vidjeli su se tragovi njezina bicikla utisnuti na tlu, nastali od nebrojenih jutarnjih vožnji prema gradu. Sama seoska kuća odisala je bezvremenskim šarmom, a njezini trošni zidovi nosili su priče prošlih generacija. Ugodan trijem na kojem je stajala bio je ukrašen šarmantnim i starim drvenim namještajem. Bijela drvena ograda, istrošena vremenom, okruživala je posjed, nudeći prostor njezinim konjima da slobodno trče.

Dok je stajala na trijemu, okružena čudima prirode, blagi osmijeh prešao joj je preko usana. Osjetila je dubok osjećaj zahvalnosti za jednostavne blagoslove koji su krasili njezin život - ljepotu krajolika, radost njezinih konja i mirno utočište koje je nazivala domom. Bilo je to mjesto gdje se činilo da vrijeme usporava, gdje su brige svijeta bile stišane. Bila je to kuća naslijeđena od očevog djeda, dar prošlih generacija. Na tom je tlu prvi put osjetila ljubav prema konjima koja je postala drago naslijeđe koje teče njezinim venama.

Njezino najranije sjećanje na postojanje bio je nježan zagrljaj očevih ruku, snažnih i čvrstih, koje su vodile njezine malene prste dok je mrkvom hranila konje. Preko konja je osjetila povezanost sa svojim ocem, njegov duh koji živi kroz njih. Njihova kopita kao da su nosila odjeke vremena, a ljubav prema konjima bila je vječni plamen koji se prenosio kroz vjekove.

Kao i svakog drugog jutra, nakon što je nahranila konje, krenula je po šalicu jutarnje kave. Njezine su gumene čizme tiho krckale po šljunčanoj stazi koja je vodila od staje do ulaznih vrata kuće. Sjela je na drveni stolac na trijemu, stišćući u rukama toplu šalicu kave. Dok su konji jurili po dvorištu, ona se gubila u stranicama knjige, bježala u svijet mašte dok je sve oko nje spavalo u blaženoj tišini. U tim je tihim trenucima pronalazila snagu, pripremajući svoj duh za užurbani dan koji je pred njom. Popila je posljednji gutljaj kave i pogledala na sat. Bilo je skoro 7. „Trebala bih krenuti", rekla je i ušla u kuću spremiti se za posao.

Svako jutro točno u 7.00 sjela bi na bicikl i krenula prema gradu. Ni to jutro nije bilo drugačije. Emily je živjela u predgrađu gradića zvanog Crowberry, smještenog među brežuljcima i livadama. Bilo je to idealno mjesto za život u tišini, za one koji su tražili bijeg od ljudi i buke uobičajenih velikih gradova. Emily je uživala u jutarnjim vožnjama do grada, obuzimao ju je osjećaj mira dok je upijala ljepotu prirode i toplinu jutarnjih zraka sunca. Od jutarnjeg povjetarca obrazi su joj se rumenjeli, a pramenovi kose plesali na vjetru. Svaki bi dan u 7.30 stigla u vrtić po imenu Farfalle i susrela se s užurbanom energijom malenih. Njihovo je uzbuđenje bilo opipljivo dok su je pozdravljali blistavim osmjesima.

U maloj zajednici Crowberry vrtić je imao skroman upis od samo jedanaestero djece. Emily i Lydia bile su odgajateljice odgovorne za brigu i odgoj mladih umova. Kako su djeca svakim danom dolazila, ulazila su u hodnik vrtića gdje su svoju vanjsku obuću zamijenila posebnim kućnim papučama. Jedan su dio dana djeca provodila u prostranoj, šarenoj sobi, punoj igračaka; prostor u kojem je mašta divljala, a kreativnost nije imala granica.

Kako je dan odmicao, igralište u obližnjem parku postalo je mjesto za sve aktivnosti. Hihotanje i smijeh ispunili su zrak i Emily je uživala u pogledu na djecu koja su otkrivala svijet oko sebe, njihove sićušne ruke koje su tražile njeno vodstvo, njihova srca otvorena za ljubav koju je nudila. Unatoč ljubavi koju su joj pružala djeca, u društvu kolegice Lydije i šefice, gospođe Kargle, nije se osjećala ugodno. U svijetu odraslih osjećala se kao sramežljivi promatrač, nesposoban premostiti jaz koji ju je dijelio od njezinih kolega. Društvene interakcije izmicale su njezinu umu, a činilo se da su zidovi koje je izgradila oko svog srca rasli iz dana u dan.

Kako se dan bližio kraju, okupila je djecu unutra i iznenada, prije nego što je uspjela zatvoriti vrata, začula je daleki, čudan glas kako šapuće, „Emily". Istog trenutka krv joj se sledila od straha. Srce joj je snažno lupalo u prsima, a svaki je otkucaj odzvanjao drhtajem neizvjesnosti. Polako se okrenula, čula su joj bila na oprezu, tražeći izvor jezivog glasa. Tamo, u daljini, stajao je lik, tajanstvena silueta ogrnuta maskom s neobičnom kapom na glavi. Činilo se da muškarčeva prisutnost zrači uznemirujućom aurom i nije ga mogla prepoznati. Maska, koja mu je skrivala lice, pojačavala je misterij - kao da skriva identitet od nje. Sve što je mogla razaznati bile su njegove oči, koje su se fokusirale na njene s nepopustljivim intenzitetom, isijavajući hladnoću u neprolaznom stisku.

U tom trenutku vrijeme kao da se rasteglo, produžujući sekunde u cijelu vječnost neizvjesnosti. Emily je stajala smrznuta; tijelo joj je bilo paralizirano od straha. No onako brzo kako ju je obuzeo strah, tako su brzo proradili i instinkti za preživljavanje. U sekundi je donijela odluku pobjeći unutra, zalupiti vrata i zabarikadirati sebe i djecu od nepoznatog. Naslonila se na vrata. Disala je brzo i isprekidano dok je pokušavala sabrati misli. Strah i adrenalin kolali su njezinim žilama, ostavljajući je potresenom i dezorijentiranom. Nakon nekoliko trenutaka pribranosti, razmišljala je što sljedeće učiniti. Ideja da napusti sigurnost zgrade činila se nezamislivom, ali nije imala izbora. S vremenom su svi roditelji pokupili svoju djecu, Lydia i gospođa Kargle otišle su kući, a ona je ostala sama.

Odlučila je izaći, potrčati prema biciklu i pedalirati što je brže mogla. Pedalirala je tako snažno da nije osjećala noge, ali nije ju bilo briga. U njoj je bjesnila unutarnja bitka. Treba li pokušati budno paziti osobu iza sebe i okrenuti se ili bi bilo bolje da ne zna tko ili što juri za njom? Nakon dugo vremena napokon se odlučila okrenuti. Njezina su osjetila bila na rubu. Od svakog zvuka škripanja i šuškanja niz kralježnicu su joj prolazili trnci.

Na trenutak se okrenula i nije vidjela ništa osim ceste, nekoliko automobila i lišća koje je letjelo zrakom dok ih je razbacivala gumama bicikla. Čim je stigla do kuće, naslonila je bicikl na ogradu i munjevitom brzinom se zavukla unutra, čvrsto zatvarajući vrata za sobom. Sjela je na krevet i snažno stisnula jastuk. Iako je misterij ostao neriješen, strah u njezinu srcu postupno je jenjavao, ostavljajući iza sebe uznemirujuću znatiželju i neizbrisivo sjećanje na neobičan susret.