Tog se jutra Emily probudila s osjećajem duboke sreće, kao da joj je napokon iskra olakšanja doprla do srca nakon nekoliko napornih dana. Neočekivani dolazak Alexa unio je novu dimenziju u njezinu svakodnevicu - donio je nadu. Dok se polako oblačila za odlazak na posao, primijetila je kako nesvjesno pjevuši neku melodiju, pleše pred ogledalom i nosi iskren osmijeh na licu - osmijeh koji je predugo bio odsutan. Emily nije mogla dočekati novi dan, ispunjena nadom da će ponovno ugledati Alexa u vrtiću.

Međutim kako je dan odmicao, njezina početna uzbuđenost lagano je blijedjela, zamijenjena razočaranjem. Gospođa Kargle dovezla je Marnie u vrtić, a Alexa nije bilo na vidiku. Cijeli je tjedan prošao bez i glasa o njemu, ostavljajući Emily u neizvjesnosti i pitanju gdje je mogao nestati. Iako su bili tek poznanici, Emily nije mogla zatomiti osjećaj tuge i razočaranja izazvane njegovim odsustvom.

Kako mi može toliko nedostajati netko koga jedva i poznajem?, razmišljala je, nastojeći shvatiti čudne osjećaje koji su joj preplavili dušu. Pokušavala je pronaći utjehu u činjenici da joj se ni čudnovate figure više nisu priviđale, ali ta spoznaja nije bila dovoljna da je potpuno smiri.

Sljedećeg se ponedjeljka, dok je odlazila s posla, iznenada stvorila muška silueta pred vratima vrtića. Srce joj je poskočilo, bila je spremna brzo pobjeći unutra, ali onda je ugledala prepoznatljiv osmijeh na licu muškarca koji se nalazio pred njom.

"Životati, Alex! Moraš prestat tako iskakati niotkud", uzviknula je Emily. Gospođa Kargle već je odvezla Marnie kući, no Alex je ipak bio tamo, ležerno naslonjen na drvo u dvorištu vrtića. Njegova ju je iznenadna pojava zatekla nespremnu, ali Alex nije gubio vrijeme i odmah se bacio na stvar.

"Sori, idemo na kavu?", naglo je upitao Alex, a njegova je izravnost ostavila Emily pomalo zbunjenu. Nije mogla ne pitati se gdje je bio svo to vrijeme i zašto se baš u tom trenutku iznenada pojavio i pozvao je van, i to bez ikakvog pozdrava.

"Ne pijem", odgovorila je Emily, gotovo automatski odbijajući njegov poziv, iako je svaki dio nje čeznuo za pristanakom i provođenjem vremena s njim.

Alex se nasmijao s tragom nestašnosti u očima. "Sudeći po našem prvom susretu, rekao bih da piješ barem mlijeko."

Njegova opaska dodatno ju je šokirala. Pogledala ga je zbunjeno i pomalo razdraženo. "Što, do vraga, nije u redu s tobom? Mogo si barem pozdravit prvo..." počela je govoriti, ni sama ne znajući zašto je osjećala toliku potrebu izraziti svoju frustraciju.

No prekinuo ju je razigranim tonom. "Ajde, ljutice. Možeš nastavit o tome kako sam grozan i na kavi."

Njegova samouvjerenost i bezbrižnost zabavljali su je, ali nije znala kako odreagirati. Dio nje htio je nastaviti prkositi se, dok drugi dio nije mogao zanijekati privlačnost koju je osjećala prema njemu. Postojalo je nešto u njemu što ju je intrigiralo, i unatoč početnoj suzdržanosti, znatiželja je nadmašila oprez, pa je ipak pristala na poziv.

"Dobro. I prestani me tako zvati", rekla je, pokušavajući zvučati opušteno iako joj je srce kucalo ubrzano.

Osmijeh se pojavio na Alexovim usnama dok su šetali do obližnjeg kafića. Atmosfera je unutra bila topla i ugodna, a miris svježe pripremljene kave ispunjavao je prostor. Emily se smjestila u udoban separe, dok je Alex galantno ponudio donijeti im piće. S leđima okrenutim prema njoj, njezine su oči pratile svaki njegov pokret s neodoljivom znatiželjom.

Privukle su je njegova široka, muževna ramena koja su zračila snagom i osjećajem zaštite. Nosio je crnu kožnu jaknu koja mu je savršeno pristajala i naglašavala njegov grub, ali sofisticiran izgled. To je samo pojačalo njegovu privlačnost, dajući mu dojam misterioznosti i avanturizma. Pažljivo svezana punđa koja je držala njegovu tamnu, raščupanu kosu naglašavala je misterioznu auru kojom je zračio. Otkrivala je oštre crte njegovog lica, snažnu čeljust koja je odražavala odlučnost. Činio se kao čovjek koji je vidio svijeta, koji ima priče za ispričati i tajne za podijeliti.

Nije mogla odvojiti oči od njega, zamišljeno je promatrala svaki detalj njegova izgleda. Imao je ono nešto – nešto što ga je činilo neodoljivim. Svaki njegov pokret, od njegovog samouvjerenog hoda do načina na koji se smijao, privlačio je njezinu pažnju. Dok se gubila u svojim promatranjima, okrenuo se prema njoj, a ona je brzo skrenula pogled. Nagla spoznaja da bi je mogao uhvatiti kako ga promatra, učinila ju je samosvjesnom, no ipak nije mogla ne diviti se njegovoj prisutnosti izdaleka.

Vraćajući se s dva pića u ruci, Alex ih je postavio na stol – jedan čisti viski, a drugi s ledom i kriškom limuna. Primijetivši njegov odabir pića, Emily je podignula obrvu i dobacila: "Toliko o kavi."

Nasmijao se, ispijajući gutljaj viskija i šaljivo odgovorio: "Pa, činilo se kao da ti treba nešto malo jače."

Osjećajući znatiželju koja je prštala iz Emily, dodao je: "Pucaj."

Emily je počela sklapati pitanja u glavi, ali dok je razmatrala dubinu svoje znatiželje, shvatila je da su neka pitanja ipak previše osobna. Na kraju krajeva, tek su se upoznali i on joj ne duguje nikakva objašnjenja.

"Priča se po vrtiću da ti se sviđam. Imaš kakav komentar na to?", rekla je, zadirkujući ga.

"Vidim da me Mar izdala. Dugo joj je trebalo."

Emily je s osmijehom potvrdila: "Dap, čim si ušao u ured saznala sam sve tvoje tajne."

"Pretpostavljam da ću je morati nekako nagraditi za njezinu ulogu u šemi", našalio se Alex.

Emily je odgovorila s osmijehom: "Šemi?"

"To je tajna", rekao je i namignuo. Emily je zakolutala očima, ali osmijeh joj je ipak pobjegao s lica.

"Usput, hvala ti", dodao je.

"Za što?" upitala je zbunjeno.

"Zato što se tako dobro brineš o Marnie. Ne prestaje brbljati o tebi. Postaje poprilično naporno slušati je", rekao je smješkajući se. "Ali ozbiljno, hvala. Lijepo ju je vidjeti sretnu za promjenu."

"Ma daj pa to mi je posao", rekla je Emily.

Unatoč svojoj znatiželji o Alexovoj prošlosti i tisućama pitanja koja su joj kružila glavom, suzdržala se od zadiranja u takve teme.

Kako je dan odmicao, njihov je razgovor tekao kao da se znaju godinama. Razgovarali su o svakodnevnim stvarima, zadirikivali jedno drugo i smijali se, i prvi put nakon jako dugo vremena, Emily je osjećala kako joj se život vraća u normalu. Među njima kao da je postojao prešutni dogovor da ne ulaze u ništa što bi moglo uzburkati negativne emocije i razmišljanja o težim temama. Umjesto toga, prepustili su se čistoj radosti razgovora i smijanja, jednostavno uživajući u međusobnom društvu.

Večer je odmicala i Alex je po treći put pozvao konobaricu da im donese još jednu rundu pića. Annie, vlasnica kafića i dobrodušna žena, prišla im je s poznatim osmijehom. Tijekom jednog od njihovih razgovora, Alex je objasnio Emily da je Annie prijateljica njegova oca i da ga poznaje od kad je bio beba. Tijekom večeri, Emily nije mogla ne primijetiti iskrenu privrženost između njih dok su razgovarali, razmjenjivali šale i srdačne riječi.

Kada je Annie ovoga puta prišla stolu, prekinula je njihovu sreću. "Oprosti, dušo. Ništa od pića. Nancy je zvala. Rekla je da pogledaš mobitel."

Emily je primijetila užas koji je zabljesnuo u njegovim očima dok je gledao u mobitel.

"Jebemti!"

"Šta je bilo?" upitala je Emily, primijetivši njegov izraz zabrinutosti.

Bez riječi je pokazao na sat koji je visio iznad šanka, a Emily je širom otvorila oči od iznenađenja. "Jel taj sat radi?"

Alex je klimnuo glavom, potvrdivši da je zaista 10 navečer, puno kasnije nego što su mislili.

"Moram pokupiti Marnie. Nancy će me ubiti."

"Nancy? Misliš gospođa Kargle?"

"Da," Alex je odgovorio, "Ona je isto obiteljska prijateljica. Čuvala me kad sam bio mali."

"Uh, onda bolje kreni prije nego što počne rigati vatru", rekla je Emily šaljivo.

Alex se nasmijao, "Znaš, unatoč svojoj strogosti, zapravo je vrlo draga i briža. Ali sumnjam da ću večeras vidjeti tu stranu."

"Da, ne bih se previše nadala na tvom mjestu", složila se Emily, "i ja bih trebala krenuti kući. Hazel, Spike i Nala sigurno umiru od gladi."

"Odvest ću te ja, ako želiš."

Emily je na trenutak oklijevala prije nego što je odgovorila. "Ma samo ti idi. Ne mogu samo ostaviti svoj bicikl ovdje."

"Stavit ćemo ga u gepek", predložio je Alex, pokušavajući je uvjeriti da pođe.

"Ma ne, ne treba, hvala. Ti idi. Marnie te čeka. I ne želiš još više razljutiti gospođu Kargle", nagovarala ga je Emily. "Samo idi, vidimo se", dodala je, pokušavajući prikriti vlastitu unutarnju borbu. Očajnički je željela poći s njim. Bilo bi lakše nego voziti se biciklom do svoje kuće po noći i po onakvom vjetru, s cestama još uvijek natopljenim od sinoćnje oluje, ali Emily se još uvijek suzdržavala.

"Okej, jesi sigurna?" rekao je Alex, podigavši obrvu kao da je posljednji put želi zamoliti da mu se pridruži. Emily je kimnula.

"Vidimo se onda sutra. Laku noć," rekao je Alex s toplim osmijehom, osjećajući njezino oklijevanje, ali poštujući njezinu odluku.

"Laku noć, Alex. Pozdravi Marnie od mene", oprostila se od njega dok je zatvarao vrata automobila.

Iako je navela svoj bicikl kao razlog da mu se ne pridruži, Emily se potajno borila s dubljim strahom, ukorijenjenim u tragičnom događaju iz njezine prošlosti. Kad se Alex odvezao, Emily je uzdahnula s olakšanjem, znajući da je donijela pravu odluku.