Ako je ovo što trenutno osjećam ono što ljudi zovu 'slomljeno srce', onda je slomljeno srce sranje.

Već sat vremena sama sjedim u nekoj maloj birtiji i govorim si da će mi biti lakše ako se napijem, ali nikako da skupim dovoljno hrabrosti da prinesem čašu ustima. Nakon onog fijaska na parkiralištu, nisam se više vraćala u dvoranu iako sam željela otići samo kako bih Quinn slomila nos. Otišla sam tu gdje se trenutno nalazim i toliko me stomak bolio od suzdržavanja suza da sam željela zaplakati samo zbog toga što je boljelo.

Ali ponos je bio jači od te boli. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ponos je jači od bilo koje boli.

Nisam čak bila ni sigurna što me točno boljelo. Cijelo tijelo? Duša? Nisam imala pojma. Samo sam znala da je boljelo. U početku si nisam željela priznati ono što se dogodilo. Štipala sam se za ruku cijelim putem do birtije nadajući se da je sve ovo san i da ću se svakog trenutka probuditi. Ali nije bio. Onda sam, iz nekog meni posve nepoznatog razloga, dok sam naručivala piće osjećala bijes. Bijes! A ja čak nisam imala ni pravo da budem bijesna. Dok sam se udaljavala od šanka, bijes je ispario i zamijenilo ga je samosaželjenje.

A meni ništa nije bilo jasno.

Zašto sam se ovako osjećala kad nisam voljela Landona?

I onda mi je palo na pamet da sam ga možda ipak voljela iako si to ni pod koju cijenu nisam željela priznati.

I opet mi ništa nije bilo jasno.

Mozak mi je radio sto na sat. Bila sam čak i iskušenju da odem na Google i guglam 'slomljeno srce', ali sam ubrzo odustala od te ideje jer je glupa. Onda mi je na pamet pala nova ideja - poslati mu poruku.

Ali trebala mi je svaka trunka samokontrole da to ne napravim. Oboma vam treba malo vremena bez ovog drugog, govorila sam si. I obrisala njegov broj.

Ne znam kako me uspio pronaći, ali nakon što sam gotovo dva sata provela sjedeći u toj birtiji, a guzica mi odrvenila, Jay mi se pridružio za stolom. Podigla sam suzne oči prema njemu i prisilila se na osmijeh, ali sudeći po izrazu njegova lica to je izgledalo više kao grimasa. Položio je svoju ruku na moju i malo ju stisnuo. "Zasrala si, Liv."

Podsmjehnula sam se. "Hvala na ljubaznosti", promrmljala sam pa obrisala obraze niz kojih su suze curile jedna za drugom. Mrzila sam plakati, a gle me sad, kao bespomoćna curica.

"Teško je biti ljubazan kad si u pravu", rekao je mudro. Promatrao me neko vrijeme onim pogledom sažaljenja dok nije ustao i sjeo mi bliže. "Žao mi je što sam bio seronja", promrmljao je.

"I meni što ti nisam rekla za izazov", uzdahnula sam. Nastupila je tišina i sad smo oboje zurili u čašu s... Što sam ono naručila? Nije ni važno. "Mogu li se napiti?"

"Ne."

"Okej."

Ponovno tišina. Suze su lagano klizile niz obraze, ali nisam ih imala snage obrisati. Čovječe, koliko sam si puta rekla da neću plakati zbog nekog dečka, a gledaj me sad. Da nije bilo Glena, ne bi bilo ni mojih suza. Ali zapravo ne mogu kriviti Glena. Jedini krivac sam ja. Bože, zašto je tako komplicirano biti tinejđer?

"Jay?"

"Da?"

"Jesam li ja grozna osoba?"

Promotrio me i nasmiješio se.

"Olive Imogen Rumsen", obrisao mi je suzu, "ti si jedna od najboljih osoba koje je ovaj usrani svijet ikad vidio. Nemoj da ti itko kaže išta drugačije."

Na trenutak sam upijala njegove riječi i činjenicu kako su lijepo zvučale. "Jay?" Promrmljao je nešto tipa 'hmm' što me potaknulo da nastavim. "Volim te."

"Pa sad..." počešao je stražnju stranu vrata, pokušavajući zadržati ozbiljnu facu, ali nije uspio. Prasnuo je u smijeh. "I ja tebe volim, Liv."

* * *

Zadnji tjedan škole prošao mi je poprilično mutno - doslovno. Bila sam iscrpljena jer sam plakala do nekih pet ujutro, a onda kad bih otišla u školu oči bi mi opet zasuzile jer bih ugledala Landona i Quinn. Stalno su bili jedno pored drugog i činilo mi se da to radi namjerno da me povrijedi. Međutim, nisam ih toliko često viđala - hvala Bogu - zbog ispita koje su svi maturanti pisali. Jay je bio toliko nervozan da sam ga morala ošamariti kako bi došao sebi, a već idućeg trenutka zvati hitnu jer nije mogao disati.

Sve u svemu, u četvrtak i petak nismo radili ništa pametno. Profesori su nam dopustili da izađemo van i ja sam se iskrala do tribina. Tamo je sjedio Pierson i pušio, a kad sam sjela malo dalje od njega, nije znao gdje da pogleda.

Uzela sam posljednju cigaru i zapalila ju pa naslonila glavu na metalni zid tribine. Zatvorila sam oči. "Mislim da... mislim da ti se nikad nisam ispričao." Piersonov glas je bio tako tih da nisam bila siguna jesam li ga dobro čula.

"Kao da će isprika poništiti ono što si htio napraviti", odvratila sam suho ispuhavši dim. "Zašto si to htio uopće napraviti?" upitala sam. Otvorila sam oči i pogledala ga. Već je gledao u mene.

"To je neka vrsta oklade koju sam napravio s dečkima... Svojim prijateljima."

"Ono, tko spava s više djevojaka dobiva više para?" upitala sam s podignutom obrvom. Na moje iznenađenje, kimnuo je glavom i meni je došlo da ga opet zveknem po nosu. Ali onda opet, što sam drugo mogla očekivati od tipa kao što je Pierson?

"Glupo je znam", promrmljao je.

Skoro sam se nasmijala od muke. "Glupo? Poremećeno je, Pierson, to što radiš. Maloumno čak."

Ništa nije rekao na to nego je odlučio promijeniti temu. "Što je s tobom i Harperom?"

"Što s nama?"

"Znaš ti dobro što."

"Zašto pitaš ako znaš?"

Zagledao se u mene. Nisam mogla pročitati mu izraz lica. "Želim čuti tvoju stranu priče."

Preokrenula sam očima i ustala. Napola popušen opušak sam zgazila potplatom Vansice. "Sve što si čuo je istina."

"Nisam ništa ni čuo", čula sam ga kako mrmlja. "Reci mi!"

"Doviđenja, Piersone West", mahnula sam mu.

Nekoliko dana nakon što je školska godina bila gotova, a ljeto službeno započelo, ja sam se našla na maminom grobu. To je bio prvi put da sam ju otišla posjetiti od sprovoda. Nisam bila sigurna što me točno navelo da dođem na groblje, ali nije bilo ni važno. Leđima sam se naslonila na nadgrobnu ploču i izdahnula. "Sranje se dogodilo mama", započela sam mrmljajući si riječi u bradu i gotovo se nasmijala od muke. "Baš sam usrala stvar..."

Psuješ na groblju. To je za svaku pohvalu, Olive, stvarno. I? Što će mi Bog napraviti?

"I boli, mama. Jako boli. Ali mogu zamisliti kako je tek njemu. Zapravo, ne. Ne mogu jer ono što sam napravila... pa, to je..." Zastala sam kako bih obrisala zalutalu suzu. Mislim da sam u ovih nekoliko tjedana plakala više puta nego u cijelom životu. Stvarno, slomljeno srce je sranje. "Neoprostivo." Zašutjela sam. Nakon nekoliko trenutaka sam ustala i oprašila hlače od zemlje pa se bez riječi uputila prema izlazu iz groblja. Koja sam ja kučka.

Prenisko sam pala ovim činom. Možda čak i niže od Glena.

//

J A Y

Nisam znao što me točno navelo da dođem pred kuću Landona Harpera. Možda je to bila činjenica da Olive jedva progovori dvije riječi s bilo kime, a možda sam se samo želio uvjeriti da je sve što se dogodilo na maturalnoj bila istina. Bilo kako bilo, stajao sam na njegovom trijemu i taman bio podigao ruku da pokucam kad su se vrata otvorila. Našao sam se lice u lice u Gavinom, a iza njega je stajao Landon. Bio je blijed i imao je ogromne podočnjake pod očima.

"Vidimo se sutra stari", promrmljao je Gavin i prošao pored mene kratko kimnuvši glavom. Uzvratio sam pokret i vratio pogled na Landona.

"Jel te ona poslala?" upitao me prekriživši ruke preko prsa. Čak mi je izgledao i mršaviji negoli se sjećam. Nestala je ona maska opasnog dečka i zamijenila ju maska pravog Landona Harpera.

Gotovo sam se nasmijao od muke kad je umjesto Olive rekao ona. "Nije", odgovorio sam. "I ona se zove Olive, u slučaju da si zaboravio."

"Što hoćeš, Rogers?" umorno je upitao naslonivši se na dovratak. Nikad ga nisam vidio ovakvog. Uvijek je moje prezime rekao s podrugom, a sad... pa sad je zvučao normalno, nimalo podrugljivo. Izgledao je kao da mu je pun kurac svega.

"Popričati s tobom", odvratio sam mu. Sjeo sam na ogradu, naslonivši desno rame na gredu. Oko mene su letjele pčele zbog cvijeća Landonove mame, ali nisam se obazirao na to. "Moraš znati da je ono što se dogodilo na maturalnoj bilo namijenjeno da povrijedi tebe--"

"Ma nemoj?" Raširio je oči od 'šoka'. "Stvarno? Kako si to samo zaključio?"

Preokrenuo sam očima. "Pusti me da dovršim", rekao sam. "Ali to je bilo puno puno prije negoli se Olive skompala s tobom. Mislim, odustala je od tog izazova, a to bi ti nešto trebalo govoriti. Njoj je stvarno jako žao, Landone." To je bio prvi put da sam ga prozvao imenom. I on je očito primijetio pa se trgnuo.

"Nekako mi je teško vjerovati da je njoj žao."

"E pa, žao joj je. I bolje bi ti bilo - oboma bi vam bolje bilo, zapravo - da se više pomirite." Ustao sam s ograde i odmjerio ga prije negoli sam se okrenuo kako bih se vratio do svog auta. "Stvarno izgledate jadno. Oboje."

Sišao sam niz tri stepenice i prešao nekoliko metara koja su me dijelila do auta. Prije negoli sam ušao i odvezao se, pogledao sam u njega. "Ne možete jedno bez drugog, Harperu. To se vidi iz aviona, zaboga. Ponekad stvari za koje misliš da nikad ne bi bile dobra kombinacija, ispadnu zapravo savršena kombinacija. Kao dvoje ljudi zajedno. Recimo, jedna crvenokosa djevojka i seronja tri ulice niže."

Namignuo sam i ušao u auto. Njegov smijeh bila je posljednja stvar koju sam čuo prije negoli sam zalupio vratima.