koja je poenta u pokušajima utapanja nekoga ko je već odavno naučio da pliva? a ti, ti si već naučio plivati nad mojom melanholijom i postao si imun na moje pokušaje utapanja. vraćaš se svaki put kada pomislim da te voda odnijela, iz mog uma saprala. svaki put isplivaš na površinu samo da bi me podsjetio da nema smisla u igranju sa osjećajima. jer koja je poenta u pobjedi koja ti daje osjećaj kao da si utopio sebe, a ne protivnika.

nisam shvatila da sam se vezale za tebe, dok te nisam pokušala gurnuti sa litice, poželjevši da nestaneš iz mog života a  iznenada krenula sam zajedno sa tobom.

nisi mi trebao, zaista. ne trebaš mi ni sada. nije mi trebala ljubav. nisam ju željela. nisi razumio. a meni je trebao neko ko će razumijeti. nisam te htjela voljeti, niti sam željela da ti voliš mene. pa pobogu, što je tu bilo teško za razumijeti. nisam željela vezu, niti ljubomoru koja prelazi sve granice jer znala sam da to neće potrajati, a zašto se upuštati u nešto iz čega nećeš izaći sa osmijehom.

možda bi ipak bilo bolje da je sve ostalo, onako kako je bilo dok su nam pogledi bježali svaki put kad bi se susreli. možda je ipak sve trebalo ostati zamrznuto na tim pogledima, situacije koje su se poslije desile, možda ipak nisu trebale. nismo trebali stvarati uspomene, upoznavati ti mene, niti ja tebe. bilo bi lakše za oboje, da smo ostali potpuni stanici, nego to što smo postali stranci koji isuviše dobro poznaju jedno drugo.

možda ipak nisi trebao da mi noći obojiš u dugine boje, niti si trebao da
mi pokažeš kako je voljeti nekoga ko samo zna kako je zaljubljen biti.