ajde idi,
pobogu,
kloni se,
gubi se,

izađi iz glave,
kao što si iz života,
već odavno,
napusti me,
ne želim te
u duši
čuvati,
kraj srca osjećati,
ne želim te
nikako više,
ne zaslužujemo se,
ni ti mene
ni ja tebe,
nemogući smo,
iluzija smo,
ne postojimo,
izmišljeni smo,

strani smo,
i nikad
nećemo više biti
ono što smo bili
ili još gore
ono što smo mogli biti,
da oboje nismo
ubice koje se boje ljubavi,
pa umjesto
da taj strah prevaziđemo,
zajedno savladamo,
mi jedno
drugo uništavamo,
ubijamo
razmišljajući o svemu
što je moglo biti da nismo
ono što jesmo,

ubico,
mojih snova,
satkanih od tvojih osmijeha,
možeš li me
napokon prepustiti svijetu
i otići
negdje daleko
u potrazi za svojom srećom,
koja se krije
u nečijem, tuđem osmijehu

molim te,
idi,
prepusti se nekom
ko će te naučiti
voljeti,

nije ti potreban
neko ko će
ljubav u tebi ubiti.