Idući dan, kao i svaki nakon te večeri, postao mi je monoton. Posla je bilo i previše, svaki dan dolazila bi kući ne znajući gdje mi je glava, a gdje dupe. Preko sto ljudi na dan prođe kroz naše kancelarije, a otkako smo poradile na oglašivanju taj broj se i povećao.
Ante više nije bio u gradu, čujemo se svaki dan ili svaki drugi, ali previše je zauzet i sve to traje kratko. Nemam blage veze kada ćemo se vidjeti i hoćemo li se uopće vidjeti. Kada ga pokušam nazvati na videopoziv, nikada nije u mogućnosti da mi odgovori. Pratim ga na instagramu, ali ni tamo nije nešto previše aktivan, tako da mi nije od neke koristi. Jedino što mogu je sliniti nad njegovim starim slikama. Što se tiče njegove karijere, nisam previše upućena, ali načula sam da bi se ponovo mogao vratiti u Njemačku, što bi moglo značiti da ćemo se viđati još manje nego sad. Iako se ni sad ne viđamo puno, a ni ne čujemo se previše da bi se između nas moglo išta razviti.

Onu noć u hotelu nikako ne mogu izbaciti iz glave, a ni moj šal koji je ostao kod njega i zbog kojeg sam morala ići kupovati novi jer nijedan drugi koji imam ne odgovara mom novom kaputu.
Nakon te pomalo čudne noći, Ante mi ne izlazi iz glave. Voljela bih razgovarati s njim malo više, čisto da razjasnim situaciju između nas. Trenutno, nemam pojma ima li tu ičega. Razmjenili smo nekoliko poljubaca i dodira nježnosti, što meni, kao osobi od nepunih dvadeset godina nešto znači, a njemu to može biti kao dobar dan.

Svaki put kad se dopisujemo, odgovaram čim mi poruka stigne, dok on odgovori svakih sat ili više. Ne zamjeram mu, ne znam kako mu dan funkcionira, nemam ni ja baš viška vremena, ali voljela bih. Voljela bih puno više s njim, jer, njegove poljupce nemoguće je izbrisati iz pamćenja. Uhvatim se nebrojeno puta kako razmišljam o tim slatkim usnicama tijekom posla, dok mi s druge strane sjedi pedeset i drugi čovjek u danu.

Sve u svemu, dani mi prolaze u iščekivanju njegovog povratka u grad.

----

"Jeste li sve razumjeli?" upitam smeđokosu gospođu koja sjedi preko puta mene i klima glavom u znaku potvrde.
"Uredu, onda se vidimo idući tjedan." pružim joj ruku, a onda se rukujemo. "Doviđenja." izgovori, a ja uzvratim pozdrav.

Čim gospođa izađe van, ja bacim pogled na sat i zahvalim se Bogu što je konačno kraj radnog vremena. Danas je petak i zadnji radni dan u ovom prenapornom tjednu. Izvučem se iz kancelarije i u isto vrijeme u hodniku se pojavi Tamara.

"Naporan dan, ha?" upita me, a ja samo promrmljam potvrdno jer više nisam imala snage da progovorim.
"Jesi se čula s Antom?" samo sam ju pogledala
"Što je?"
"Tamara, znaš i sama da ti uvijek kažem kad se čujemo, to je prva stvar, a kao drugo znaš i da se ne čujemo baš nešto previše."
"Znam, al eto moram pitati."
"Jel ideš kod Ivana danas?" prebacim temu
"Ne, on dolazi kod mene."
"Super." kažem sarkastično
"Nismo mi krivi što ti Antiša ne dolazi da te zadovolji." vragolasto se nasmije, a ja samo preokrenem očima.
"Poljubili smo se sve ukupno pet puta, ako i toliko. Daleko smo mi od zadovoljavanja."
"Kad se praviš fina, ja bi takvog povalila već na drugom dejtu."
"Kad si željna ko čovjek vode u pustinji." našalim se
"Bezobraznice jedna."
"Istina boli."
"Bolit će tebe glava od moje papuče."
"Nego, šta ćemo jesti danas?"
"Ono što ti napraviš."
"Znači ništa."
"Jadan taj Ante s tobom, nije ni čudo što te neće."
"Mrš!" viknem i zatvorim vrata od spavaće, pa se bacim na krevet. Prošlo je tek deset minuta, a ja sam već bila u polusnu. Ali naravno, kao i uvijek, nešto me prekine. Mobitel mi je zavibrirao jednom, a zatim i drugi put i zbog toga sam se trgnula. Posegnula sam za mobitelom i čim sam ga otključala, osmijeh mi se ocrtao na licu. Možete pretpostaviti od koga je poruka bila.

"Heeej

Jesi slobodna večeras?" napisao je Ante.

Nije prošla ni minuta, a ja sam već odgovorila. Moram prestati s tim.

"Hej, jesam, zar si stigao?" kada sam napisala poruku, ostavila sam mobitel na noćnom ormariću i ponovo zatvorila oči jer sam pretpostavila da neće odgovoriti odmah. Ali, ovog puta me je iznenadio. Mobitel je zavibrirao minutu kasnije.

"Da, jutros. Pokupim te večeras ispred zgrade u pola sedam." čim sam pročitala poruku, nasmiješila sam se.

Ustala sam se iz kreveta i otišla do Tamare u kuhinju. Ona je pričala na mobitel i pila kavu.
"Pogodi tko dolazi po mene večeras?!" uzviknem i podignem obrve nekoliko puta
"Hmmm, da pogodim, gospodin savršeni?"
"Ako mislimo na istog, onda da." osmijeh mi se nije micao s lica
"Opaaa, znači imam prazan stan."
"Da i sad zato što sam tako super raspoložena, pomoći ću ti da napraviš ručak."

"Blago meni."

Ante

Ušao sam u dnevni, a ondje je sjedio Ivan i pričao je s nekim na mobitel.
"S kim pr..?" prekinio me i maknio je mobitel s uha i stavio poziv na zvučnik. S druge strane čuo sam dva poznata glasa; Tamarin i Marinin. Nije mi bilo jasno zašto je Ivan stavio poziv na zvučnik, sve dok mi nije objasnio kada je prestao razgovarati.

"Šta sad oćeš reć?"
"Da paziš šta radiš."

"Ne razumijem."
"Mala je opasno zagrijana za tebe, al opasno."
"Dobro i?" nije mi bio jasan i dalje
"Šta i? Nemoj ju sjebat, eto šta."
"Ah čuj.."

"Ajme koji si ti debil, e."
"Makar znam sad šta trebam radit, pomogao si mi."
"Ante, znaš da mi je Tamara djevojka i da joj je Marina sestra i da mi je stvarno draga cura, odnosno ne samo meni, već općenito je draga i predobra za tebe. Ne želim da se prema njoj ponašaš kao i prema ostalim fufama." nakon što mi očita bukvicu, samo se nasmijem, a on preokrene očima.
"Nisam niti se hoću prema njoj ponašat tako jer ona nije fufa, uostalom, nije tvoja briga šta ću ja s njom."
"Dobro briga me, al ne ginu ti batine od mene ako ju sjebeš."
"Ne ponašaj se kao da je tvoja."

"Ne ponašam se nego ti pokušavam objasnit.." prekinem ga
"Jer je moja." Ivan me samo pogleda i zašuti jer sam mu očito dobro začepio usta s ovim. Nije mi cura, al' to sad uopće nije važno. Iskreno, u trbuhu mi je nešto proradilo kada sam čuo njen glas, jer ga nisam čuo skoro mjesec dana. Puno puta je htjela pričati sa mnom preko videopoziva, al ja sam jednostavno uvijek zauzet, na neki način. Shvatit ćete...

---

Bio sam i prije pola sedam pred njenom zgradom. Dok sam ju čekao, zazvonio mi je mobitel. 'Anastasija Martinović' pisalo je na ekranu. Nisam imao želju da joj se javim sad jer je Marina mogla sići svaki tren. Odlučio sam joj se ipak javiti.

"Ne mogu sad, javim ti se čim budem slobodan." izgovorio sam brzo i poklopio slušalicu bez da sam dopustio da ona išta izgovori. Utišao sam tonove na mobitelu nakon što sam prekinio, a onda sam pogledao prema zgradi. Marina je hodala prema mom autu. Izgledala je..pa, hm, brutalno.

Obukla je usku trenerku i patike, a gore sportsku jaknu. Svezala je kosu u visoki rep i izgledala je predivno, čim sam ju ugledao osmijeh se nije mogao maknuti s moga lica.

"Večeer." izgovori čim uđe, a moj auto ispuni njen parfem.
"Večer." pozdravim ju. Čim se namjestila na sjedalu, približila se mom licu, a u tom trenutku su mi se noge doslovno odsjekle od ostatka tijela. Ostavila je kratak poljubac na mom obrazu. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa zbog nje. Tako mlada, a tako jebeno dobra, oduzela mi je dah.

"Gdje ćemo?"
"Kod mene."
"Kako si? Kako je bilo u Italiji?" malo me zatekla pitanjem, jer inače me cure me ispituju takva pitanja.
"Ja,.., ja sam dobro, a ti? Naporno, napornije nego ikad, al' preživio sam." pogledam prema njoj i vidim da me neprestano gleda, a onda sam vratio pogled na cestu. Rado bi i ja nju gledao, ali morat će pričekati.
"Super sam, zašto naporno? Mislila sam da ti je trening gušt, mislim tako si rekao." iznenađivala me uvijek svakom svojom rečenicom, jer je bila zainteresirana za neke stvari za koje druge nikad nisu bile. Druge bi uvijek gledale svoj interes u meni, dok me Marina pozorno slušala i vodila razgovore koje dugo sa mnom nije nitko vodio. Zbog toga sam ju smatrao posebnom.

"A je, al' nisam baš zadovoljan tim klubom."
"Čula sam da ideš ponovo u Njemačku, jel to istina?" pogledao sam ju kada je to izgovorila, a njen pogled je tada bio usmjeren na cestu.
"Možda." ponovo pogledam prema njoj i uhvatim njen pogled, namignem joj, a ona se slatko nasmije.

Nakon malo duže vožnje kroz grad, napokon smo stigli pred stan. Marina je hodala ispred mene, a ja nisam mogao maknuti pogled s njenog tijela. Siguran sam da znate i kojeg dijela tijela. Kada smo ušli u stan, ponudio sam ju sa svime, ali ona ništa nije htjela.

"Sigurno nisi gladna?" ponovo upitam, dok donosim čaše i vino koje je rekla da neće, ali inzistirao sam.
"Sto posto."
"Hoćeš mi reći kad budeš?" upitam, a ona mi podari osmijeh. Nije prestajala gledati u mene.
"Hoću." izgovori pomalo sramežljivo.
Sjeo sam nasuprot nje na kauču. Razgovarali smo i pili smo vino, dok je Tv bio upaljen sastrane, ali na njega nismo obraćali pozornost. Bili smo udubljeni u razgovor.

"Oprosti što te prekidam, jel bi mi mogao pokazati gdje je kupaona, morala bih na wc." ljubazno je prekinula razgovor, a ja sam kimnuo glavom i ustao se s kauča. "Evo prođeš tu ravno i druga vrata desno." Ona mi se zahvali i nestane iz mog vidika. Vratim se na kauč i odmah uzmem mobitel kako bi napisao Ivanu poruku, a i provjerio mobitel općenito jer punih sat vremena nisam ga niti dotaknuo.
Marina se ubrzo vratila, ali ovaj put kada je sjedala na kauč, sjela je bliže meni. Dok je podizala noge na kauč, malo se oslonila na mene kako bi se lakše namjestila, a ja sam tu priliku iskoristio kako bi ju zagrlio. Svoju ruku prebacio sam preko njenog tijela, a ona je odmah svoju glavu naslonila na moje rame. Spustio sam pogled prema njoj, iako ju nisam baš mogao najbolje ni vidjeti. Krajičkom oka mogao sam primjetiti da su njene oči uprte u moje lice. Samo što sam pomaknuo pogled, osjetio sam njene usne na svom obrazu. Nasmijao sam se.
"Jel ti udobno tako?"
"Pa i ne baš."
"Pa šta ne kažeš, namjesti se kako god želiš."
"Sigurno?"
"Da." čim sam to rekao, počela se meškoljiti. Natjerala me da legnem na kauč kako bi se ona mogla uvući između mojih nogu. Svoja leđa naslonila je na moja prsa, a ja sam ju obgrlio svojim rukama. Ugnjezdila se u mom naručju i nije se micala punih sat vremena dok mi je malo malo ostavljala poljupce na obrazu. Gorio sam od želje da dotaknem njene usne i nikako nisam htio propustiti tu priliku.
Počeo sam se pomicati kako bi ju okrenio prema sebi.
"Kud ćeš?"
"Želim drugu poziciju."
"Ovo malo čudno zvuči." nasmijala se
"Kako god." okrenuo sam ju prema sebi tako da mi je ona sjedila u krilu, a lica su nam bila doslovno jedno uz drugo. Ona je svojim rukama obgrlila moj vrat, dok su moje bile na njenoj predivnoj stražnjici. Gledali smo se par sekundi, a onda sam ju poljubio. Nisam mogao izdržati. Osjetio sam olakšanje kada sam spojio svoje usne sa njenima. Ljubili smo se dosta dugo, a zatim se Marina...........

-------
Helouuu, evo nastavka konačno

Sjecate li se tko je Anastasija? 🤨🤔

Nadam se da vam ss svidio nastavak, iduci ide uskoro.

Hvala sto citate ❤❤❤