Ante

"Jel ti mene zezaš?" Marina me ubijala pogledom dok sam ja umirao od neugode.
"Ne, slušaj..." nije mi dozvolila da išta kažem samo je izašla, ali izašao sam i ja za njom.

Uhvatio sam ju za ruku i povukao ju prema sebi. Iako je bila na štiklama, još uvijek je bila manja od mene. Kako sam ju povukao tako su nam se tijela spojila. Gledala me u oči, a ja sam u njima vidio samo razočaranost.

"Oprosti, mislio sam da će ti bit.."
"Šta? Smiješno? Ovo stvarno treba bit smiješno?" izgleda da sam ju stvarno naljutio, znao sam da će nešto poći krivo.
"Ne, molim te me saslušaj." gledala me i nije ništa govorila. Nekoliko sekundi.
"Idem kući." rekla je i okrenula se. Ostao sam ukopan u mjestu jer nisam znao kako da postupim. Ona je hodala prema svom autu, a ja sam i dalje samo gledao kako ona odlazi. Sve dok mi noge nisu jednostavno same krenule prema njoj.
"Marina!"

Marina

Njegovo ponašanje bilo je i previše djetinjasto, čak se ja koja imam devetnaest ponašam zrelije od njega. Odlučila sam otići kući jer nisam imala snage raspravljati se s njim, ali, on je bio uporan. Dozivao me neprestano dok nisam zastala i okrenula se prema njemu. Blijedo me je gledao, a ja sam samo čekala koju će glupost iduću izvaliti.

"Molim?" on uzdahne na moj odaziv i krene mi prilaziti
"Možemo li zaboraviti na ovo?" upita dok mi prilazi i pruža svoju ruku prema meni, pa me uhvati za lakat. Primjetim da ubrzano diše jer je poprilično uznemiren. 
"Nisam sigurna."
"Nije bila moja ideja, već Ivanova. Osjećam se kao kr..." prekinem ga "Uopće nije bitno čija je ideja bila, okej? Glupo je i djetinjasto i nikako nisam to od tebe očekivala. Ne ljutim se, samo si me razočarao." izvukla sam svoju ruku iz njegove, okrenila sam se prema autu, ali Ante me povukao ponovo prema sebi.
"Mogu ti se iskupiti za ovu glupost, molim te ostani." njegove riječi me natjeraju da se krenem dvoumiti oko svoje odluke, no ipak odlučim otići.
"Neki drugi put." okrenem se u potpunosti
"Marina!" začujem kako ponovo izgovara moje ime, ali ne stajem. "Čut ćemo se sutra." dobacim mu i sjednem u auto. U retrovizoru sam mogla vidjeti obris njegovog tijela, nepomično je stajao i gledao je prema mom automobilu, ali ja sam samo skrenula pogled. .

Čim se vratim kući, zateknem Ivana i Tamaru u stanu. Sjedili su u dnevnom i gledali nešto na tv-u. Kad bolje razmislim, mislim da su više gledali jedno drugo nego tv.

"Tamara, možeš doći na sekund?" krenula sam prema spavaćoj sobi
"Zašto si se tako brzo vratila?"upita me čim stigne na vrata
"Zašto si ti dovela Ivana? Zar si mislila da ću spavat u hotelu?" Inače, Tamara i ja imamo jednu spavaću s bračnim krevetom kojeg naravno dijelimo. Očito je mislila da se večeras neću vratiti kući pa je pozvala svog jebivjetra da dođe.

"Mislila da se nećeš vratiti tako brzo, jel se nešto dogodilo?"
"Da, dogodilo se." obukla sam kućni ogrtač i sjela sam na krevet dok je Tamara stajala ispred mene.  "Nije bilo nikakve humanitarne večere."
"Nego je to bio način da te izvede, jelda?" mislila sam da će mi mozak eksplodirati kada mi je to rekla. Zar je ona nešto znala??
"Čekaj, znala si?"
"Nisam mislila da će to stva.."
"Tamara, jesi ti normalna? Nisi me mogla upozoriti na to?  Baš si sebična." nije ništa govorila već me samo gledala kao da je vidjela duha.
"Marina.."
"Ne pokušavaj ništa govorit, nema potrebe." ustala sam se s kreveta i iz ormara uzela pidžamu. Tamara je izašla iz sobe, a ja sam otišla u kupatilo da se istuširam. Današnji dan je bio katastrofalan i jedva čekam da zaspem.

Čim sam ušla u kupatilo, mobitel mi je zazvonio. Krajičkom oka vidjela sam četiri slova ispisana na ekranu. Utišala sam zvonjavu i nastavila sam se presvlačiti kako bi se konačno okupala, ali Ante je nije odustajao dok nije dobio ono što želi. Javila sam se.

"Ispred zgrade sam ti, možeš sić?" nisam uspjela reći ni halo, a on je počeo govoriti.
"Ne mogu, u kupaoni sam, krenula sam se tuširat."
"Pričekat ću te."
"Nema potrebe." odbijam ga, ali kao što sam rekla, dečko je uporan.
"Ne želim ovo ostavljati za sutra, čekat ću te ispred. Siđi kad završiš."
"Okej, ali samo na dvije minute." kažem
"Dovoljno." poklopim slušalicu nakon njegove zadnje izgovorene riječi i napokon uđem u tuš kabinu. 

Otuširala sam se za pola minute, što je rekord jer se inače tuširam sigurno deset minuta. Nisam htjela da me predugo čeka, iako bi me zapravo ne bi trebalo biti briga. Izašla sam ispred u pidžami. Naspram njega izgledala sam kao beskućnik. Čim me ugledao osmjehnuo se, a u mom trbuhu proradilo je milion leptirića -  od neugodnosti.

"Hej." pozdravim ga, a on ne izgovori ništa već me samo privuče u snažan zagrljaj. Nosnice mi ispuni njegov parfem, dok on moje tijelo pritišće uz svoje. Srce mi je ubrzano kucalo.
"Oprosti." šapnuo mi je na uho, a meni se koža naježila od njegovog daha.
"Uredu je." pokušam se malo izmaknuti iz zagrljaja, ali on me nije želio pustiti dok nije bio u potpunosti siguran da više nisam ljuta.

"Sigurno?" upita
"Sigurno." odgovorim, a on se tada odvoji od mene za milimetar. Njegovo lice obasjavala je ulična rasvjeta, čak je i pod žutim svijetlom bio predivan. Iako je vani bilo prohladno, zbog njega nisam osjetila hladnoću. Ili jednostavno nisam bila dovoljno dugo vani da bih osjetila hladnoću. Vjerojatno je to.
"Hoćeš ući?" pitam ga
"Ne bih, došao sam samo da ti se ispričam." nije skidao pogled s mene, pogledala sam u stranu kako bi izbjegla neugodnost. Stajali smo jedno ispred drugog u tišini, sve dok se ja nisam odlučila vratiti u stan. "Trebala bih ići." izgovorim i udaljim jedan korak unazad, dok on očima prati svaki moj pokret. Njegov pogled je govorio da ne idem, ali izgovorene riječi su značile suprotno.
"Čujemo se?"  izgovori to kao pitanje, a ja samo promrmljam potvrdno i klimnem glavom i okrenem se prema ulazu u stan. Uđem brzim korakom jer mi je bilo hladno. S jedne strane osjećala sam se lijepo jer je došao na drugi kraj grada kako bi mi se ispričao zbog gluposti, a opet s druge strane nisam znala na čemu se temelji naš odnos. 

Ušla sam u stan i projurila u sobu jer nisam željela smetati svježem paru, iako me nisu ni primjetili od silnog ljubakanja.

Legla sam u krevet i pripremila sam se za spavanje, a jedna stvar mi se motala po glavi. Zapravo ne stvar, već osoba. Ante. Zatvorila sam oči, a onda bi se on pojavio u bijeloj košulji s osmijehom na licu. Otvorim oči kako ga više ne bi vidjela, a onda ih opet zatvorim i uživam u onome što vidim jer ono što vidim je na mene utjecalo kao droga. Njegov osmijeh bio je zarazan, njegova pojava bila je okidač za buđenje mojih osjećaja, a tek njegov zagrljaj?!

Na licu mi se ocrta osmijeh, a oči mi se sklope. I ponovo vidim njega....

"Everything's a risk. Not doing anything is a risk. It's up to you."

------------

Kako vam se sviđa radnja? Ovo je tek početak, bit će zanimljivije obećajem!

Hvala vam što čitate, najbolji ste! <33333333333