Sjedim u svom uredu i tipkam na računalu kada mi zazvoni telefon. Prestanem tipkati i podignem slušalicu.
"Dobar dan, izv.." ne izgovorim do kraja jer me je druga strana prekinula, začula sam glas svoje sestre Tamare. Nisam znala zašto me zove kad može pružiti dva koraka do mojih vrata.
"Stigao je netko za tebe." smije se u slušalicu i poklopi, a ja ostanem zbunjena. Držim telefon i dalje u ruci, a onda začujem kucanje na vratima. "Naprijed." izgovorim i zakašljem se, a vrata se polako otvore.

U uredu se stvori plavooki ljepotan na čijem se licu nacrta osmijeh kada me ugleda i shvati tko sam. Reagiram jednako, a onda započnem razgovor jer smo gledali jedno u drugo u tišini i s ogromanskim osmjehom na licu.

"Hej, otkud ti?" upitam, a on se malo uzmuca pa se nasmije i spusti pogled, zatim me ponovo pogleda i prstom si dotakne usnu. "Ma, treba mi financijski savjetnik."
"I baš si mene izabrao, sjedni." pokažem mu rukom na stolicu i on odmah sjedne.
Bio je udaljen od mene nekoliko centimetara, mogla sam jasno vidjeti njegove crte lica i predivne plave oči.

"Došao sam po preporuci."
"Znači na dobrom smo glasu?" upitam kroz smijeh, a on kimne glavom i ne skida pogled s mog lica. "Onda, što te muči?" uozbiljim se
"Već duže razmišljam da uložim novac negdje, samo ne znam gdje ni u što, zato sam došao ovdje da zatražim tvoju pomoć."
"Pa imaš dosta opcija, zavisi s koliko novca raspolažeš. Preporučila bih turizam.." zašutim pa se okrenem prema kompjuteru, a on zatim progovori: "Razmišljao sam o tome s obzirom da sam iz Dalmacije."
"Iz Dalmacije si?" iznenađeno ga upitam, ne bih nikada rekla jer nema uopće naglasak
"Da."
"Nemaš naglasak."
"Kontroliram se." nasmije se
"Preda mnom ne moraš, volim taj naglasak.." zastanem "I Dalmaciju."
"Lipo za čut." iznenadi me svojim naglaskom, a ja se glasno nasmijem na to jer se oduvijek palim na Dalmatince. Pogotovo kad progovore.

Nastavimo razgovor o ulaganju novca u turizam, a nakon dobrih pola sata napokon završimo i dogovorimo idući sastanak. On se ustane sa stolice, a i ja za njim jer mi je upravo počela pauza.
"Fala ti puno stvarno." govorimo dok oboje stojimo pokraj vrata
"Nema na čemu, to mi je posao." prekrižim ruke na prsima, a po njegovu izrazu lica shvatim da mi želi nešto reći.
"Ovaj, tia bi te nešto pitat." njegovo pitanje me malo zaplaši
"Pitaj." izgovorim
"Ako imaš slobodnog vrimena da popijemo kavu." pogleda u mene, a ja se refleksno nasmijem i kimnem glavom. "Sad mi je pauza pa ako želiš.."
"Može, ima tu niz ulicu.."
"Može." kažem, pa krenem prema stolu kako bih uzela kožnu jaknu i ruksak, a zatim se zaputimo prema izlazu. Izvadim mobitel i natipkam Tamari  brzu poruku kako izlazim na pauzu. 

Spustili smo se niz stepenice u tišini, a kada smo izašli na ulicu Ante je stavio sunčane naočale na glavu iako nigdje ni bilo ni tračka sunca. Cijelu noć je pljuštala kiša i danas je prohladno. Htjela sam ga pitati zašto ih je stavio, a onda sam shvatila da je to jako glupo pitanje jer helou, famous people here.

"Zahladilo je." kažem mu i prijeđem dlanovima preko svojih ruku.
"Ne bilo ti hladno u toj kožnoj jakni, vidiš kako sam ja obuka ovu hudicu, uopće mi nije hladno." 
"Ne pravi me ljubomornom."
"Izdrži još malo."

Hodali smo još nekoliko koraka, a onda smo stigli ispred mog najdražeg kafića. Zapravo, ne znam je li mi najdraži, ali volim tu popiti kavu.  Ušli smo i odmah sam osjetila toplinu. Bilo mi je lakše. Pošto nije bilo slobodnih stolova koji su se meni sviđali, jer sam previše izbirljiva čak i oko mjesta u kafiću, odlučili smo da sjednemo za šank.

"Baš si izbirljiva." dobaci mi Ante dok sjeda pored mene
"Volim se osjećati ugodno."  dok ja gledam u Meni kafića, krajičkom oka vidim kako me Ante gleda. Ubrzo se pojavi konobar, a mi slučajno u isto vrijeme krenemo izgovarati narudžbu.
"Ja ću macchiato." pogledamo jedno u drugo i krenemo se smijati. Konobar se također nasmije, pa kimne glavom i nestane.
"Znam da se dame ne pita za godine, ali znatiželjan sam. Koliko imaš?"  zatekne me s tim pitanjem jer znam da je stariji od mene dosta. Guglala sam ga... Progutam knedlu jer znam da mu se neće svidjeti kada mu kažem koliko imam godina i da će sve ovo što započeli pasti u vodu.
Gledao me i čekao je da odgovorim.
"Imam devetnaest."  pogled mu se naglo uozbilji, konobar prekine napetost između nas kada nam donese kave, ali kada on ode Ante me i dalje nastavlja gledati zatečeno.
"Ozbiljno ili me?" u ovom trenutku znam da mu se nimalo ne sviđa ovo
"Ozbiljno." promiješam kavu i popijem malo jer je vruće. On nije ništa progovorio, a meni je bilo jako neugodno. Moje tijelo više nije bilo okrenuto prema njemu, kao ni njegovo prema mome. Osjećala sam se toliko glupo da sam se samo htjela ustati i pobjeći.
"A ti imaš?" prekinem tišinu i postavim mu isto pitanje
"Napunio dvadeset i šest." nakon ovoga usta su mi se otvorila do poda. Sedam godina je, pa, hm, puno. Ante mi se svidio još onda kada sam ga vidjela u bolnici prvi puta, kada sam ga vidjela drugi put i kada me tražio broj mislila sam da ovo nekamo vodi. Starnost me naglo lupila u glavu i mislim da sam otišla predaleko sa svojim mislima. Vidjeli smo se svega dva puta u životu.

Pogledala sam na sat i vidjela kako imam još pet minuta pauze. Popila sam kavu do kraja, a on je tada pogledao u mene.
"Već?" i dalje je bio ozbiljan
"Da, imam još pet minuta." polako siđem sa stolice,  a Ante popije svoju kavu. Krenem vaditi novčanik, ali me Ante spriječi u tome. Iako sam ja inzistirala, on nije popustio.

"Hvala ti za kavu." kažem mu i zakašljem se,  a on stoji ispred mene i promatra me. Ovog puta nije stavio naočale, jer smo žurili prema uredu.
"Nema problema, bilo mi je lipo." progovori svojim naglaskom, a ja se nasmijem na to jer sam uvjerena da je zapamtio što sam mu rekla za naglasak.
"Vidimo se." kažem i uđem u zgradu.

Nisam ni ušla kako treba u ured, a Tamara me već napala svojim pitanjima.

"III? Kako je bilo? Jel bilo cmok cmok?" Jesus, mislim da moja sestra nikada nije izašla iz puberteta. 
"Ne, nije bilo. Mislim da ništa od toga."
"Zašto?" upita me i složi puppy face, a ja samo preokrenem očima jer me iritiraju njene grimase. 
"On je sedam godina stariji od mene. Mislim da se malo šokirao kada sam mu rekla."
"Pa jel ti izgledalo kao da je izgubio interes ili?"
"Pa da, mislim da se vjerojatno nećemo više vidjeti i da će promjeniti financijskog savjetnika."
"Žao mi je." Tamara me privuče u zagrljaj nakon što to izgovori
"U redu je, nisam se zaljubila i neću patiti za njim."
"Ne znam, znam da si zaljubljiva."
"Nisam, idem raditi." odem u svoj kutak i čim sjednem iz torbe izvučem sendvič jer nisam ništa jela, iako sam planirala jesti na pauzi. Prestala sam razmišljati o Anti jer sam se pomirila s tim da sam premlada za njega. Mislim da je tako i bolje.

---
Nastavak je tu za sve one koji su ga čekali. Nadam se da vam se svidio jer mi je u zadnje vrijeme inspiracija jako loša, za ovu priču. Obećajem da ću se potruditi.

pusa<3

Sretan rođendan ovom predivnom biću <3