Budi me zvonjava mobitela, nije alarm, već mama. Protrljam oči i dohvatim mobitel s noćnog ormarića. Pročistim grlo i povučem prstom u desno kako bih se javila.

"Molim?" izgovorim tiho, a zatim začujem mamin glas s druge strane linije; "Jutro, gdje je Tamara, ne javlja mi se, zašto mi se ne javlja, kako je, jel dobro? Šta šutiš, pričaj Marina." ona jednostavno ne shvaća da ja ne mogu pričati dok ona ne prestane jer me inače ništa neće čuti. Kada ona ispriča sve svoje što je imala, krenem joj prepričavati sve što se dogodilo, dok mi se ona neprestano ubacivala s glupim pitanjima.

"Znači sad je sve uredu?"
"Da mama, ne brini." kažem joj, a ona samo poklopi slušalicu. Bože moj, sa starijim ljudima ponekad je jako teško razgovarati. 

 Već godinu dana ne živim s roditeljima jer je dijeljenje prostorija s njima postalo nepodnošljivo. Bez obzira što su mi roditelji, jednostavno više nisam mogla. Tamara ima dvadeset i devet godina, a ja devetnaest. Sestra vodi svoju tvrtku pa me nakon završetka škole odmah zaposlila. Posao nam ide, ali neke druge stvari baš i ne. Na primjer; ljubav, prijateljstva, odnos s roditeljima...

Volimo ih, naravno i pomažemo im koliko možemo, ali oni su pomalo staromodni i život s njima postao je pretežak. Nisu mogli shvatiti da ja nisam više malo dijete. Sestra me primila u svoj stan i  zahvalna sam joj na tome.

Nakon razgovora s mamom ustala sam se i krenula u kupaonicu. Iako mi još nije vrijeme za ustajanje, ustala sam jer me mama razbudila. Pola sedam ujutro je. Horor. Već gledam kako ću cijeli dan biti umorna i nenaspavana.

Osjetim svježinu kada otvorim balkonska vrata i godi mi jer trenutno pravim doručak u kuhinji i užasno mi je vruće. Tamara se već probudila. Nakon doručka krećemo na posao, zapravo se samo premještamo jedan kat niže u ured.

"Mama me zvala." govorim Tamari dok postavljam hranu na stol. Ona me ozbiljno pogleda, pa spusti pogled i krene jesti. "Zašto?" pita me dok u usta stavlja prvi zalogaj hrane, a već nekoliko sekundi kasnije pokazuje gestu sviđanja svojim palcem lijeve ruke.

"Da pita za tebe."
"Rekla si im za sinoć ili?"

"Jesam, ispitivala me doslovno svaku sitnicu, a kada je dobila sve što je htjela samo je poklopila." frknem
"Znala sam, stvarno ćemo morat razgovarat s njom malo o tome."
"Nema tu pomoći, Tamara."  odmahne glavom lijevo desno, a ja samo slegnem ramenima.
"Jel s tobom sve uredu?"

"Ma je, malo me leđa bole, nego kad jedeš pospremi ovo, ja ode dole i kad završiš dođi moraš otić do banke."
"Da, šefe." nasmije se i ode, a ja ostanem s ovim neredom.

---

Već petnaest minuta sjedim u banci i čekam na svoj red. Ogromna je gužva i ovo čekanje me ubija, malo mi nedostaje da zaspem na stolici. Papirić sa svojim brojem već sam sto puta preklopila u ruci, od dosade. 

Pogledam u ekran s brojevima i samo prevrnem očima. Ispred mene ima još petnaestak ljudi. Ponovo promjenim položaj sjedenja. Ruke stavim na koljena, a glavu naslonim na svoje dlanove.  Odjednom ispred očiju mi više nije bijeli pod, već nečije crne najkice . Podignem glavu i ugledam poznatu figuru. Obučen u crne na listovima malo uže traperice i bijelu majicu, a na glavi ima sunčane naočale.

Ante.

Ne gleda prema meni, već prema šalteru. Poželim mu se javiti, ali jednostavno nemam hrabrosti za to. Ulijevam nadu u to da će on mene prvi primjetiti.

Zurim u njega bez prestanka u nadi da će se okrenuti, a kada shvatim da se stvarno okreće; skrenem pogled. Bilo bi preglupo da me uhvati kako zurim u njega. Prečudno zapravo.

Spustim ponovo glavu na dlanove, i kriomice pogledam prema njemu i vidim da je već u potpunosti okrenut prema meni. Opere me nervoza, ni sama ne znam zašto. Osjetim nekakav čudan osjećaj u trbuhu, a on se poveća kada njegov glas dopre do mojih ušiju.

"Marina?"  podignem glavu, a ja licu mi se nesvijesno ocrta osmijeh
"Ante?"
"Opet se susrećemo."
"Da."
"Kako si? Jel sestra uredu?" pita me dok me gleda ravno u oči i ni u jednom trenutku ne skida pogled s mene.
"Dobro sam, a i ona je dobro. Ti?"   čovjek koji je sjedio pored mene, ustao se jer je došao na red na šalteru. Mjesto se oslobodilo i Ante je sjeo pored mene. Čitavim tijelom se okrenuo prema meni.
"Super sam. Jel već dugo čekaš?" čovjek me neprestano gleda u oči, ovo još nikada nisam doživjela. Skrenem pogled jer mi već postaje neugodno što me tako gleda. "Da i još dugo ću čekati. Koji si broj?" pogledam prema ekranu za brojeve i vidim da još nisam niti blizu.
"221." izgovori gledajući u bijeli papirić s velikim otisnutim brojevima na njemu i logom banke.
"Ti ćeš čekati još duže." skupim usnice i napravim gotovo tužan izraz lica
"Shvatio sam, al' imam vremena.." zastane "A i dobro društvo." nasmije se, a ja se također nasmijem, ali nesvijesno. Osjetim kako mi obrazi gore. Ne znam primiti kompliment bez da se zacrvenim, iako mislim da se više crvenim zato što je on tu i što me tako promatra svojim oceansko plavim očima. Dok ih gledaš imaš osjećaj kao da gledaš u Jadransko more.

Nismo više razgovarali. Bilo mi je dovoljno što sjedi pored mene. Vrijeme je sporo prolazilo. Par puta bi slučajno pogledala Antu, a on bi mirno sjedio i zamišljeno gledao u pod ili negdje sastrane ili bi tipkao po mobitelu.

Začuo se pištav zvuk i oboje smo pogledali prema ekranu na kojem su se prikazivali brojevi. Ondje je bio prikazan i moj broj.

"To sam ja." izgovorim i nasmijem se
"Blago tebi." nasmijemo se oboje, a ja odem prema šalteru s osmijehom na licu.

"Dobar dan, trebam podići novac s ove kartice." obratim se mlađoj gospođi za šalterom
"Dobar dan, dajte mi karticu molim vas." pružim joj karticu
"Sve?"
"Da."

Nekoliko trenutaka kasnije, bila sam na izlasku iz banke. Dok sam prolazila pored mjesta za sjedenje, ugledala sam Antu kako sjedi. On je u tom trenutku pogledao u mene. Pogledi su nam se sreli. Mahnem mu, a on me ozbiljno pogleda. Krenem izlaziti, ali začujem kako me on doziva.

"Marina!"  doslovno su svi pogledali prema nama, bilo mi je čak i pomalo neugodno.

Ante je stao ispred mene i tada sam shvatila koliko sam niža od njega. Spustio je pogled prema meni. "Neću duljiti, prijeći ću odmah na stvar. Mogu dobit tvoj broj?"
Na sekundu mi je mozak stao i nisam znala što da radim. Odlučila sam se da ću mu ipak dati broj. "Neće svijet propasti zbog toga, Marina." pomislim. Uostalom, Ante je predivan i čini se drag dečko. Ako ništa, opcija prijatelji uvijek je dostupna.

"Možeš." nasmijem se pa mu izdiktiram svoj broj, a on ga utipka u telefon.

"Hvala ti, Marina." slatko, zavodnički se nasmije.
"Vidimo se." pozdravim ga i odem, a on ostane stajati na sred banke još nekoliko sekundi. Zatim se ponovno začuje pištav zvuk, a on krene prema šalteru.

Izađem iz banke konačno i krenem prema uredu. Ulice su bile pune ljudi, svi su izgledali kao da nekuda žure, osim mene kojoj se nikad ne žuri. Čak i kad trebam žurit, ne žurim. Zato i radim u sestrinoj tvrtki....

Kada napokon stignem pred zgradu, kiša taman počne padati. Danas izgleda imam puno sreće, osim što sam srela Antu, izbjegla sam i pljusak.

Popela sam se stepenicama do trećeg kata gdje nam je ured, a ondje me već čekala sestra.
"Gdje si dosad?"
"Gužva, znaš koga sam srela?"
"Ma koga si srela?"
"Antuuuu."
"Onog zgodnog od jučer, što je bio s onim koji me.." prekinem ju
"Da, da.."
"Iii šta kaže?"
"Tražio me broj, sreli smo se u banci."
"Opa, seka puca na visoko."
"Ne razumijem te."
"Marina, nemoj me zezat da ne znaš?" zbunjeno me pogleda, a ja samo slegnem ramenima
"Šta?"
"On je nogometaš." 

----

Treći nastavak je tu!

Ako vam se sviđa ostavite vote ili komentar.

Pusaaa <3