Mjesec dana kasnije

Danas sam sletio u svoj rodni grad. Odlučio sam iznenaditi Marinu. Nakon kratke vožnje gradskim taksijem, stigao sam ispred njenog stana. Pružio sam vozaču taksija pedeset kuna i uzeo svoj ruksak sa sjedala. Dok sam izlazio, vozač mi je pružio kofer. Sporim hodom vukao sam se prema njenom stanu. Želio sam je vidjeti, osjetiti njen miris, što prije, ali sam se bojao suočiti s istinom.

Izabrao sam ovaj vikend da joj sve priznam jer se ne prestajem gristi. Moja grižnja savjest mi ne da da šutim, a ni Tamara koja me svaki dan podsjeća na to.

Popeo sam se na njen kat i pozvonio, osjetio sam nervozu kako struji mojim tijelom. Čekao sam već minutu da mi otvori, bio sam nestrpljiv pa sam pozvonio ponovo.

Ubrzo nakon zadnjeg zvonjenja, vrata su se otvorila. Dok sam se ja smješkao, na Marininom licu mogao sam vidjeti obris tuge i crvene oči od plača. Pohitala mi je u zagrljaj, a ja sam ju čvrsto stisnuo ne rekavši ni riječ. Na trenutak sam pomislio da je saznala istinu, ali nije mi imalo smisla jer sam poprilično siguran da mi ne bi ni otvorila.

„Marina, jel sve uredu?" upitao sam ju, a ona se jedva odvojila od moga tijela i tiho mi je šapnula kako joj je otac preminuo. Snažno sam ju privukao u zagrljaj, a ona je tiho zajecala držeći se za moje ruke.
„Žao mi je, stvarno mi je žao." Nije prestajala plakati. Užasno me boljela njena tuga. Nisam znao što bih drugo učinio osim da ju čvrsto zagrlim.

„Hajdemo ući unutra, ne možemo vječno stajati ovdje." šapnuo sam joj na uho, a ona se bez oklijevanja odmaknula od mene, uhvatila me za ruku pa me povukla prema stanu. Ruksak mi je bio na leđima, a kofer sam zgrabio desnom rukom i ušao za njom.

Brisala je suze dok je hodala prema kauču, kad je konačno sjela, ponovo se ustala. „ Otkud ti ovdje? Tamara ti je javila? „
„ Ne, došao sam te iznenaditi. Gdje je Tamara uopće i zašto mi nisi ništa javila?" Sjeo sam na kauč pa sam nju povukao za ruku da sjedne do mene. „Tamara je u Austriji s Ivanom i stići će večeras. Nisam ti javila jer sam prije pola sata saznala, krenula sam se presvući kada si pozvonio na vrata. Uostalom nisam te htjela zamarati. Ni ne poznaješ moga oca. „

„ Nije važno što ga ne poznajem, trebala si mi reći. „ Znao sam da Marina i njena sestra nisu u dobrim odnosima s roditeljima, ali nikada mi nije dala konkretan razlog. Iako se nisu viđali, uvjeren sam da je Marina bezobzira na sve voljela svoga oca. Ovo je pretužno i nikako dobar trenutak da joj priznam da ću uskoro dobiti dijete. Sebičan sam jer ju zadržavam, ali želim biti uz nju u ovim teškim danima. Moja loša vijest morat će pričekati još koji dan. 

"Otići ću do svoje majke, ti možeš ostati ovdje." obrisala je lice i krenula je prema spavaćoj sobi. "Mogu ići s tobom ako želiš." Gledao sam za njom, a ona se okrenula i ispustila je težak izdah. "Voljela bih to, ali nije prihvatljivo. Ne meni, već mojoj majci. Nadam se da se ne ljutiš." kimnuo sam
"Ne ljutim se, razumijem." Ustao sam kako bi ju poljubio. Laganim pokretima mazio sam njene usne. Disala je tako sporo i osjetio sam da je zaista slomljena. Prekinula je poljubac, a ja sam oslonio svoje usne na njeno čelo. 

-

Kada se Tamara pojavila kasnije te večeri, nije bila pretjerano sretna što me vidi. No, ipak me zagrlila. Nije previše razgovarala sa mnom. 

"Znaš da je ljuta zbog onoga što činiš njenoj sestri, ali jako si joj drag zapravo." Ivan je tiho prozborio dok smo sjedili sami za kuhinjskim stolom. Marina i Tamara bile su s majkom i ostalom rodbinom. 
"Zapravo sam došao Marini izjadati dušu, a ona me dočekala uplakana. Zar sam joj trebao reći još i to?" upitao sam ga pomalo iznervirano
"Naravno da ne, razumijem te. Vjeruj mi da će joj biti još teže nakon što joj priznaš. Izgubila je oca, bit će ranjiva." 
"Znaš li ti više o njihovom ocu?" upitao sam ga,  a on je pomalo oklijevao. Pretpostavio sam da je razmišljao o tome smije li mi išta reći. 
"Gle, obećao sam Tamari da neću s tobom pričati o ovome, ali najbolji si mi prijatelj. Marinin otac je bio alkoholičar, cijeli život im je stvarao probleme u svemu. Ponekad nisu imale što jesti jer bi otac zadnje novce potrošio na alkohol. Zbog toga su se odselile, ali majku nisu uspjele povući sa sobom. Zaglavila je u tom braku i odlučila je ostati živjeti s njim. Njen otac je bio dobar čovjek, ali alkohol ga je uništio." Ostao sam zapanjen onim što mi je rekao. Osjećao sam se grozno jer sam ju optužio da je djetinjasta ako je razlog preseljenja taj što ju roditelji ne razumiju, a zapravo iza toga stoji puno gora priča. 

"To je stvarno.." zastao sam na tren kako bih se dosjetio prave riječi; "tužno."
"Da." 

Začuo se zvuk otključavanja brave. Marina i Tamara su ušetale u kuhinju. Obe su izgledale izmoreno i previše tužno. Marina se uvukla između mojih nogu dok sam sjedio na visokoj stolici i snažno je obgrlila moj vrat. Osjetio sam kako upija miris moga parfema. "Nedostajao si mi." prošaptala je
"Nedostajala si i ti meni, ljepotice." poljubio sam ju u obraz kada se odmaknula. 
"Hoćeš ići spavati?" kimnula je glavom potvrdno na moje pitanje 
"Mislila sam da ostaneš ovdje." 
"Gdje ćemo spavati?" pitao sam
"Možemo razvući kauč, ako ti ne smeta. Neka njih dvoje spavaju u spavaćoj." pogledala je prema Tamari i Ivanu. "Nama je svejedno." rekao je Ivan dok je Tamara nijemo gledala u zid ispred sebe. 
"Možemo otići do mene, ako želiš." predložio sam
"Stvarno mi se ne da ići negdje, umorna sam." 
"Uredu, samo sam predložio." 
"Razvuci kauč ako možeš, ja ću nam donijeti posteljinu i jastuke." tihim koracima je otišla do spavaće, a ja sam otišao razvući kauč. Kada smo konačno sve namjestili i presvukli za spavanje, legli smo na kauč i tiho smo razgovarali o nekim drugim temama samo kako bih joj odvukao misli od njenog oca. Ubrzo je i zaspala, sklupčana do moga tijela, ali ja nisam dugo mogao zaspati. 

-

Jutro je bilo tiho i mirno, čuli su se samo zvukovi tanjura dok smo svi zajedno doručkovali. 
"Imaš li što obući za sahranu?" Marina me upitala
"Da, ne brini." kimnula je, a meni je u tom trenutku bilo drago što mi je garderoba većinom crno bijela. 

"Mislim da Ante ne bi trebao ići na sahranu." Tamara je izjavila, a nas troje smo ju iznenađeno pogledali. 
"Molim?" Marina je i dalje gledala prema njoj, a Tamara je spustila glavu. "A Ivan?" upitala je
"On će ići." 
"Zašto Ante onda ne bi mogao, ne razumijem?" već pomalo ljuta, Marina je povisila ton. 
"Mama ga ne poznaje." 
"Zašto je to toliko bitno?" 
"Zato.." prekinuo sam ju
"Nema veze, Marina, nemoj se svađati." povukao sam ju za ruku
"Naravno da ima veze!" povikala je
"Marina, smiri se." Tamara je progovorila, a ja sam ju prostrijelio pogledom. 
"Bit ću negdje sa strane, uredu?" rekao sam, ali Marina se i dalje protivila. 
"Molim te." tužno me gledala, ali je ipak pristala. Shvaćao sam Tamaru, ali bilo je sebično od nje. 
"Dobro, uredu." Ljutito je pogledala Tamaru i odjurila je u sobu, a ja sam otišao za njom.